Večernji list, rujan 2004

Kada bi vam netko pričao o ljudima koji se obljevaju alkoholom i drogama, žive na grobljima, jedu ljudsko meso i seksualno opće sa mrtvacima, sigurno biste pomislili da se radi o luđacima, sotonistima ili u najmanju ruku o mentalno poremećenim jadnicima. No, ako oni postoje u Indiji i zovu se Aghori, više od miljardu hindusa smatra ih svecima, a njihova “prljava” djela nisu odbojna i perverzna, već poželjna i puna poštovanja. Ako negdje u Indiji prisustvujete ritualu spaljivanja mrtvaca, a u blizini se nalaze Aghori, može vam se dogoditi da postanete svjedokom zapanjujućeg i zgražajućeg čina. U rijetkim slučajevima kada meso pokojnika ne izgori u potpunosti, što je loš znak, sin preminulog, bez obzira kojoj kasti pripadao, potražiti će prljavog raščupanog Aghorija, koji će jedva teturati od pijanstva, i zamoliti ga da pojede ostatke njegovog oca ili majke. Aghori će se spremiti na ritual zvan sadhana, i meditirati uz vatru. Kad vatra ugasne, pojest će ostatke pokojnika. Time će duša preminulog biti spašena od lutanja, i krenuti prema novoj reinkarnaciji. Ugledni građanin, možda i bogati brahman, biti će zahvalan i zauvijek dužan prljavom, od svijeta odbačenom pustinjaku. Odakle to razumijevanje i kontradikcija? Iz tisuća godina stare indijske tradicije, koja je nama zapadnjacima, često neprihvatljiva. Samo učenjem i razumijevanjem, možemo prevladati velik kulturološki ponor koji se proteže između nas.

Život i smrt u Indiji, nerazdvojna su slika postojanja. Ljudi se rađaju i spaljuju na ulici, na dometu pogleda javnosti. Svakom Hindusu san je umrijeti u Varanasiju, svetom gradu mrtvih, na obali najsvetije rijeke, majke Gange. Oni hrabriji, odreći će se života u starosti i hodočastiti Varanasi, čekajući tamo svoju smrt. Ranojutarnja plovidba rijekom doživljaj je sveukupnosti postojanja. Na jednom gatu ljudi prodaju voće i povrće, na drugom nude masaže i ayurvedsku terapiju, a na većini ostalih izvršavaju ritual kupanja u svetoj rijeci ili na njenoj obali primaju puju, posvećenje od jednog od brojnih sadhua, svetaca koji lutaju gatovima. Nekoliko gatova obavlja funkciju krematorija. Oni su otvoreni 24 sata dnevno, a sa njih gore vječne vatre. Kako sam se čamcem približavao glavnom pogrebnom gatu Manikarnika, sa obale se drvena gondola otisnula prema sredini rijeke. Na njenom pramcu, visoko iznad vode, ukipljen je stajao sredovječni muškarac, uplakanih očiju, sa malim zamotanim truplom u rukama. Drugi muškarci iz obitelji veslali su kroz mirnu površinu velike, spore rijeke. Kad su se približili sredini, otac je bacio truplo svog djeteta u vodu a potom posrnuo od jada na dno čamca. Okrenuli su se i doveslali natrag na obalu. Izašli su iz čamca i vratili se svojim zanimanjima. Tuga je dozvoljena samo na rijeci. Kotač života okrenuo se za jedan krug, a potom nastavio dalje, polako i neminovno.

Djeca se prema hinduističkoj tradiciji ne spaljuju, nego bacaju u rijeku Gangu. Vatra pročišćuje, ali oni koji su već čisti, ne trebaju taj ritual. Zbog toga se u rijeku bacaju i trudnice i sadhui, jer se oni smatraju svetima. Umrli od ugriza zmije također su oslobođeni spaljivanja jer je zmija sveta životinja, a njen otrov pročišćuje. Istu proceduru prolaze umrli od gube i boginja jer su oni patili kroz život. Njih je pročistila patnja!

Na gatu Manikarnika živi nekoliko Aghorija. Tamnoputi štovatelji Shive obučeni u crne haljine i dugih crnih kosa, spodobe su koje lako upadaju u oči. Jedva se drže na nogama od prekomjernih količina alkohola i droga, ali im je pogled stakleno miran i trijezan. Osim na krematorijima, Aghori žive i daleko od pogleda javnosti, u hladnim planinskim pećinama Himalaja, džunglama Bengala kojima gospodare tigrovi ili praznim, vrućim pustinjama Gujarata, gdje ne opstaje nista živo. Njihov put je radikalan, on zahtjeva najveće izazove fizičke izdržljivosti, i najkompliciranije psihološke testove. Njihov put naziva se “Lijevim putem do Boga”. Sljedbenici “desnog” konvencionalnog puta su prosječni Hindusi. Kroz predanost Bogu, rituale koje svakodnevno izvršavaju i niz etičkih normi kojih se pridržavaju, poput vegetarijanstva i nenasilja, oni kroz vječni ciklus rađanja i umiranja, polako napreduju prema konačnom oslobođenju mokshi. Oni drugi, koji žele taj proces ubrzati, sljedbenici su “lijevog” puta. Stotine je sekti sadhua, koji su se na različite načine odrekli svjetovnog života i odredili si pokoru kojom će se približiti Bogu, ali najradikalnija i najzahtjevnija sekta je “Aghora”.

Božanstva koja Aghori štuju su Shiva ili Mahakala – razaratelj, i njegov ženski aspekt, Shakti ili Kali – Božica smrti. Aghori Meronath, kojeg sam upoznao u Varanasiju, objasnio mi je njihovu predanost destruktivnim bogovima. “Svako božanstvo u Hinduizmu, samo je aspekt jednog Boga. Razne sekte štuju razna božanstva, i tako se zadovoljavaju svi aspekti Boga. Ali traženja Shive i Kali su osobno neprihvatljiva većini ljudi, pa se njima bave samo Aghori. Ostali Hindusi zato nas poštuju jer pokrivamo područje u koje se oni ne usuđuju stupiti!.

Kali zahtjeva tri djelovanja: uživanje mesa, alkohola i seksa. Sve tri stvari, zabranjene su ostalim svecima. Jesti meso, zapravo znači jesti sve. Nemati granica, jer sve jest jedno. Kroz rituale jedenja bilo čega, Aghori pokušavaju osvjestiti jednost sa svime i ukinuti diskriminaciju. Zato jedu fekalije, mrtve pse, tjelesne izlučevine, ljudsko meso. Poput ostalih svetaca, i Aghori žive u celibatu, sa jednom iznimkom. Kad ih božica Kali zatraži da je zadovolje seksom, onda moraju pronaći prikladan leš i spolno općiti s njime. Također, Aghori konzumiraju sve intoksikante, a posebno alkohol. U rijetkim Shivinim hramovima, vjernici koji ne smiju piti alkohol, prinose Shivi darove u viskiju. Taj viski, upravitelji hramova daju Aghorima. Najpoznatiji Shivin hram u Indiji jest Kalbheru hram u Ujjainu, gdje postoji kip Shive koji pije alkohol. Radi li se o još jednoj vjerskoj prevari ili čudu, ostaje nepoznato, ali tisuće Hindusa svakodnevno tamo hodočaste, noseći sa sobom boce viskija.

“Razlog zbog kojeg činimo stvari koje se svijetu čine odvratne je jednostavan” objasnio mi je Meronath. “Pronaći čistoću u najprljavijem! Činiti najveće perverzije, a pritom ostati čist u glavi! Na taj način se može ubrzati spiritualni razvoj. Ako Aghori ostane usredotočen na Boga i za vrijeme spolnog općenja sa mrtvacem ili obroka od ljudskog mozga, onda je na pravom putu. Nažalost, jako je malo pravih Aghora. Većina ih poludi na tom putu.” Opisao je dvije vrste ljudi koji obično postaju zainteresirani putem Aghora. “Jedni su perverzni, nastrani pojedinci koji nikako ne mogu uspjeti na tom putu. Drugi su privučeni pozitivnom mišlju, ali se obično uplaše izazova. Jako je malo onih koji prođu kroz sve testove čisti. To su pravi Aghori, a njihova zadaća i smisao jest transformirati mrak u svijetlo!”

Meronath je u Indiju došao iz Nepala, gdje unatoč velikom broju hinduista, ne postoje Aghori. Prije nego se odlučio za radikalni put, imao je uspješnu svjetovnu karijeru. Nakon što je završio medicinu, otišao je u vojsku. Brzo je napredovao i postao zapovjednikom komandosa. Istovremeno je doktorirao na vojnoj medicini. Potom je ostavio sve i otišao živjeti u šumu, izoliran od svih. Nakon što je shvatio kojim putem treba krenuti, postao je Aghori. I dalje ga zanima medicina, a objasnio mi je kako je to povezano sa pozivom Aghorija. “Crna energija je ista kao i sve druge energije. Bitan je razlog zbog kojeg je netko koristi. Ako netko tko zna manipulirati crnom energijom želi nauditi drugome, prokletstvo će se vratiti njemu zbog univerzalnog principa karme. Aghori barataju crnom energijom, ali je koriste samo za dobre stvari, npr. za liječenja! Mi možemo preuzeti tuđe bolesti na sebe i izgoriti ih pomoću crne energije. Čak i bolesti poput raka i side! Ja skupljam ljudska ulja koja nastaju kod izgaranja čovjekovog tijela. To su jako snažni lijekovi. Ljudsko tijelo sadrži mnoštvo lijekovitih supstanci koje klasična medicina ne poznaje i ne koristi zbog etičkih razloga.”

Padala je noć nad Varanasi, a vatre na Manikarnika gatu probijale su tamnoplavi sumrak. Novi pokojnik došao je na red. Meronath mi je objašnjavao hinduistički pogrebni ritual koji je izvodio sin preminulog oca. Za tu priliku on je obrijao svu kosu sa glave osim malog čuperka na zatiljku. Zatrpali su pokojnika drvima i potpalili vatru. Sin je izmrmljao sve rituale i nekoliko puta okružio krijes prolijevajući vodu uokolo, a potom je primjetio je Aghorija Meronatha i prišao mu. Ispitivao ga je pitanja o putovanju duše, a Meronath mu je strpljivo odgovarao. Dinesh Mahayan, sin pokojnika, a vlasnik dućana sa zlatnim satovima, odgovorio mi je na nekoliko pitanja. “Mi, Hindusi, štujemo Aghore jer su oni utjelovljenja Shive. Aghori koji štuje Shivu, i sam jest Shiva, a samo On, vrhovni bog razaratelj, može pomoći duši da putuje iz života u život. Kad Aghori vrši sadhanu nad pokojnikom, tj. kroz ritual konzumira njegovo tijelo, on ubrzava i vodi njegov put iz jednog života u drugi.” Dinesh Mahayan potom je zamolio Meronatha, da izvrši sadhanu nad tijelom njegovog oca, ali tome su mogli prisustvovati samo članovi obitelji.

Praksa Aghorija, tantrička je dimenzija hinduizma. Tantra je znanost o osobnosti, meta-psihologija, metoda istraživanja uma i razvoja percepcije. Prema Tantri bolestan je onaj koji je osuđen da živi sa ograničenom osobnošću. Samo oni koji se odmaknu od vremena, prostora i uzročnosti, mogu potpuno živjeti u harmoniji sa svemirom i biti besmrtni. Pojedincu koji prakticira tantru ne mora uspjeti da bude besmrtan, ali može akumulirati dovoljno energije da stekne čudesnu moć. Njome tantrik može ubrzati spiritualnu evoluciju ili je upotrijebiti u loše svrhe i time se još dublje zakopati u krug uzročnosti i posljedičnosti. Zbog te osjetljivosti, Tantra se oduvijek čuvala kao posebna tajna unutar krugova prosvjetljenih Hinduista. Sve što će istinski Tantrik reći znatiželjniku je skup ritualnih pitanja koje si sam postavlja na kraju svakog dana. “Jesam li živio? Jesam li volio? Jesam li se smijao?” Vimanalanda, jedini Aghori koji je pokušao približiti tantričko znanje zapadnom umu to je objasnio na sljedeći način. “Jesam li živio – Jesam li iskoristio svaki tren dana da rastem, učim i razvijam se? Jesam li volio? Jesam li svima obznanio ljubav koja postoji u mom srcu i olakšao njihov teret sumnje i nevjere? Jesam li se smijao? Jesam li primjetio smješnu stranu svakog, pa čak i najbolnijeg doživljaja? Ako jesam, onda sam živio svaki trenutak do kraja što je jedina istinska prepoznatljivost pravog Aghorija!”