Playboy, ožujak 2006

“450, ne da mi se više!” izdahnuo je Borna, dok mu je lice crtalo grimase pod nepodnošljivim tropskim suncem, prestao brojati ubode komaraca na nogama, ravnodušno, kao da ga ni najmanje ne smetaju, te se bacio izmoren na leđa. Naš gumeni čamac lagano je plutao po mirnom dijelu rijeke. Upravo smo prešli Puerta de diabolo – Đavolja vrata, najdivlji komad rijeke Tuichi, u najzabačenijem dijelu Bolivije. Zamislite rijeku široku stotinjak metara, koja se sužava u kanjon širok jedva desetak metara. Njena snaga pojačava se deset puta te se ispucava na ogromnim gromadama stijena otpalim sa litica strmog kanjona. Đavolja vrata zove se ulazak u taj kanjon, jedan od najzahtjevnijih raftaških izazova na svijetu. Vrata sunca, zove se pak izlaz iz tog kanjona, sretan moment u kojem se uzak kanjon širi u dolinu, a preživjele pustolove pozdravlja sunce.

Tu rijetko tko zalazi. Čak niti lokalni indijanci, koji putuju rijekama na splavi od balse, ne prolaze ovuda ako baš ne moraju. Prije nekoliko godina počeli su se za rijeku Tuichi zanimati profesionalni raftaši, pa se nekoliko ekspedicija godišnje spusti niz njen tristo kilometarski tok. Kažu da je to jedna od 7 najtežih ‘white water’ rijeka na svijetu. Iako nisam profesionalac u tome, ne bih se složio, čini mi se ipak prejednostavna… Jedni od posljednjih prije nas, dvojica Izraelaca, ostavili su svoje kosti u tom kanjonu. Nisu ih našli. Vjerojatno im se naplava prevrnula, a rijeka ih progutala. Možda se još uvijek njihove kosti kovitlaju u bezizlaznom vrtlogu ispod neke poveće kamene gromade.

Mi nismo ta vrst luđaka. Nas su drugi motivi doveli u Boliviju. Još prije par godina htjeli smo našim originalnim lutanjima po svijetu dati neki oblik, pa smo osnovali Klub za ekspedicionizam i kulturu. Kroz njega ostvarujemo ideje odlaska u što zabačenije zakutke naše planete.

Ideja o odlasku u Boliviju rodila se iz jednog banalnog susreta. Prije 2 godine u Pirinejima, na svojevrsnom skupu hipija, odnosno ljudi koji vole živjeti u prirodi, od nje i za nju, susreo sam Belgijanca Brunu, koji je rekao kako već 14 godina živi u džunglama Bolivije (od kojih se nakratko došao odmoriti u Francusku) i zna za neke još uvijek nekontaktirane indijance. Na malen papirić našvrljao je upute kako da dođemo do njega, koji su prevedeni izgledali ovako:  U La Pazu sjednite na bus za Pelechuco. Tamo potražite Fredija, on će vam dati mule. Odite preko Mojosa do rijeke Tuichi, (tjedan dana hoda)  na čijoj obali je malo bezimeno selo. Tamo potražite Cosmija, on će vam pomoći da se spustite niz rijeku. To je još tjedan dana na rijeci do plemena Uchupiamonas. Tamo sam ja.   Slikali smo se zajedno i ta slika nam je trebala biti propusnica.

Kad smo stigli u La Paz, glavni grad Bolivije, pokušao sam posljednji put odmjeriti jel’ sve to uopće ima smisla. Krenuti na ekspediciju od barem mjesec dana, koja već košta par tisuća dolara, na temelju ovih šturih informacija? Zašto ne? Ako i ne nađemo što tražimo, sigurno ćemo naći nešto drugo! Barem užitak, zabavu, pustolovinu…

Kupili smo 100 kila hrane, litre insekticida, mačete, noževe, udice i još masu drugih stvari i krenuli.

Već na samom polasku počeli su problemi. Čekali smo bus za Pelechuco u ranu zoru, u el Altu, predgrađu La Paza, svojevrsnom Bronxu Bolivije, na 4000 metara visine u Andama. Dok smo ukrcavali ekspedicijske stvari u bus, oko nas se motala nekolicina znatiželjnika. Za opasačem mi je visjela torbica s novčanikom, nož i vrećica s lišćem koke, koju smo žvakali poput lokalnog stanovništva – radi prevencije od visinske bolesti. Netko je posegnuo rukom prema mom novčaniku, ali sam nabrzinu potegnuo nož i viknuo na njihovom jeziku “Samo probajte!”. Svi su se razbježali. Ponovo je uspjela taktika samouvjerenosti. Da je netko od njih odgovorio, vjerojatno bih nadrapao. Ali ovako sam im dao do znanja da nismo obični gringosi.

Bus se drndao dan i noć, dok nije došao do kraja ceste u Pelechucu. Pronašli smo Fredija, dogovorili mule za ujutro i otišli na spavanje u jedino, skromno i prljavo prenočište. Da smo prodrijeli izvan granica turizma, potvrdio je susret sa jedinim gringom koji je trenutno boravio u tom selu. Australac Craig pješaći tim planinama već mjesecima sa svojim magaretom, a uz pivo mu se jezik razvezao o posljednjim pustolovinama koje je doživio. Lako sam prepoznao njegov lik, čovjeka koji tjednima pješaći sam, susrećući jedino pastire s ljamama i poneku samotnjačku pumu, pa ga veseli sresti ljude kojima na svom jeziku može ispričati sve. Pa dalje ispražnjen, s jutrom,  sretno nastaviti svoje solo lutanje divljinom.

Mi smo krenuli s Fredijem i njegove četiri mule na dugačak put prema rijeci Tuichi. Put je kretao iz visina Anda, preko prijevoja na gotovo 5000 metara, postepeno dolje, u džunglu, u amazonsku nizinu. Osim što nas je počela napadati tropska vrućina, milijuni komaraca i insekata, te osim što mi je jednom ispred nogu prošla zelena zmija za koju je Fredi rekao “Mulutuma, vrlo opasno, smrtonosno!”, nije se bogznašto događalo.

U selu na rijeci Tuichi pronašli smo Cosmija, ali ne i prijevoz niz rijeku. Nitko osim Cosmija nije htio ići nizvodno s nama, a njemu, šerifu sela i velikoj lijenčini, nije se dalo. I plovilo je bilo problem. Na splavi od drveta balse, kakvu koriste lokalci u toj džungli, bilo bi preopasno, a raft doduše postoji, ali ne smije na vodu. Naime, oni se spremaju započeti s turizmom za dvije godine, pa su im neki donatori dodijelili rafting čamac, ali ga nitko nikad nije vozio. Ipak, ne bi šerif bio šerif, da nije znatiželjan i potkupljiv. Četvrtu večer, kad smo već iz očaja iskapili posljednje kapi viskija koji smo nosili sa sobom, ponudili smo šerifu neku lovu. Ujutro nas je probudio vičući: “Spremajte se, brzo. Idemo, idemo, dok se ne predomislim!” Čamac je na rijeci, kiša pada, a mi jurimo niz brzace u nepoznato.

Vrlo brzo smo skužili rijeku i počeli djelovati kao složna ekipa. Cosmi i Armando, njegov rođak i pomoćnik, indijanskog su podrijetla, kuže džunglu potpuno, ali se vole oblačiti u nogometne dresove. Zadivila me njihova ležernost preživljavanja. Mi smo imali sve što nam treba, a oni nisu ponijeli ništa. Tu i tamo ubrali bi banane, što je uz ribu koju su upecali bilo sve što su jeli taj tjedan na rijeci. Jednom smo izgubili veslo u brzacima. Cosmi je otišao u šumu, izabrao lagano i čvrsto drvo i s mačetom u svega 10 minuta izdjeljao solidno veslo. Naš splav se pred ulazak u spomenuti kanjon pretvorio u Noinu Arku. Dan prije pronašli smo izgubljenu bebu divlje svinje, koja bi zasigurno umrla od gladi nasukana na sprudu da ju nismo poveli sa sobom i pripitomili. Preko noći na udicu se uhvatila golema kornjača, koju smo također morali liječiti jer joj je progutana udica probušila vrat. Uz ta dva živa stvorenja, na podu rafta nalazila se i ribetina od 15-ak kilograma koju smo jeli sljedeća 3 dana. Najbolji dokaz kroz kakvu divljinu smo prolazili doživjeli smo jednog jutra kad smo ugledali tapira kako se kupa. Polako smo mu se približavali, a on nije obazirao pažnju na nas. Bilo gdje drugdje, velike divlje životinje pobjegle bi na prvi miris čovjeka. Ovaj tapir bio je znatiželjan kao i mi. Tko zna jel’ ikad vidio čovjeka? Pobjegao je tek kad je Armando skočio u vodu za njim, da ga proba uhvatiti i dotuči veslom. Za ono malo ljudi koji žive u toj šumi, životinja, ako su gladni, znači hrana, i pokušat će je se domoći na sve moguće načine. Nama je to tada bilo čudno, ali vrlo uskoro, kad ćemo i sami ostati bez hrane i loviti, bit će nam razumljivo i jasno.

Nakon tjedan dana na rijeci, domogli smo se plemena Uchupiamonas, koje živi u selu San Jose. Prije stotinu godina oni su ‘kontaktirani’ i pokršteni. Poprimili su i internalizirali bjelačke vrijednosti, poput oblačenja u lijepu i čistu odjeću te sve više streme u smjeru potpunog civiliziranja, ali i dalje održavaju neke tradicionalne običaje. I dalje žive u džungli i od nje. Love divljač, pecaju lukom i strijelom, obrađuju polja, žvaču koku. Nemaju još struju, ali je u sljedećih nekoliko godina planiraju uvesti. Odmah smo pronašli Brunu u njegovoj kući usred sela. Odmorili smo se nekoliko dana, i spremili za odlazak dublje u džunglu. U potragu za Toromonama.

“Ovdje je prije 5 godina živio Norvežanin Lars Haxhon” počeo nam je pričati Bruno “On je od Uchupiamonasa učio preživljavati u džungli i ponekad je odlazio u nepoznato gol i bos, samo s nožem. Vratio bi se nakon nekoliko mjeseci, vidno izmoren i iscrpljen, ali živ. Kad je smatrao da je naučio preživljavati, krenuo je prema zemlji Toromona. Radi se o lovačko-sakupljačkoj grupi nomada, koji još uvijek nisu kontaktirani. Njihovo postojanje je pomalo mitsko jer ih nije mnogo ljudi vidjelo. Vješti su poput majmuna, skrivaju se u džungli i ne dozvoljavaju biti viđeni. Označavaju granice svog teritorija kopljima i perjem. To je najveći dokaz njihovog postojanja. Kad netko stupi na njihov teritorij, loše mu se piše. Znalo se dogoditi da se lovac koji zaluta tamo, više ne vrati.  Ratoborni su i neprijateljski raspoloženi prema svim strancima. Zbog toga su i opstali takvi. Vidjeli su što se dogodilo drugim plemenima nakon što su se ‘civilizirala’ i odlučili ostati nepromijenjeni. Lars je otišao na njihov teritorij prije 3 godine, i nije se nikad vratio.”

Nisam bio siguran da želim stupiti na njihov teritorij, ali bih barem htio doći do granice, označene kopljem i perjem, pa potom vidjeti dalje. Skupili smo se Bruno i mi te Uchupiamonasi Ladi i Mario te krenuli duboko u dzunglu, sjeverno, prema granici s Peruom, van svih utabanih lovačkih staza, probijajući naizmjenice put mačetom. Ladi i Mario su putem lovili, a uvečer bismo jeli šarene tropske purane na logorskoj vatri. Nakon par dana stigli smo u blizinu teritorija Toromona. Već sam osjećao njihove poglede na sebi, i polagano me obuzimao strah. No, sjetio sam se riječi prijatelja Kevina, s kojim sam na sličan način istraživao džungle Gvatemale: “Ako mi je već suđeno, ne mogu zamisliti bolji način za umiranje od otrovne strelice divljih Indijanaca!”.

Došli smo do mjesta gdje je Ladi prije par godina vidio njihove strelice i perje, ali sada ih nije bilo. Napredovali smo uzvodno uz jedan od brojnih bezimenih potoka. Dan nakon što smo, prema Ladijevim riječima, zakoračili njihovim teritorijem, naišli smo na jednu obitelj, koja živi uz potok. Sva voda koja dotječe s Anda, bogata je zlatnom prašinom, te mnogi mještani u tome vide svoj kruh. Obitelj koju smo zatekli na muljevitoj obali, ispirući blato u širokim, plosnatim, drvenim tanjurima u potrazi za zlatnom prašinom, dala nam je presudne informacije za našu ekspediciju.

“Toromone su otišli prije godinu dana!” rekli su i pokazali u smjeru Perua. Kao i sva plemena koja su živjela u Amazoni lovačko-sakupljačkim životom, oni prakticiraju taj tip nomadizma. Dođu na jedno područje, izgrade selo od materijala dostupnih u džungli te ondje žive dok lovom na životinje i sakupljanjem jestivih plodova ne iscrpe eko sistem, što obično traje pet do deset godina. Potom sruše selo, izbrišu tragove i izgube se na novi, još neiscrpljen komad džungle. Umorni i pomalo razočarani jednoglasno smo se odlučili za put natrag.

Također nam je ponestalo i hrane. Kad se probijaš kroz džunglu ne možeš na leđima nositi velik ruksak jer on samo smeta. Osim toga uz foto opremu i osnovnu opremu za kampiranje, nije nam ostalo puno mjesta za hranu. Spali smo na rižu i ono što ulovimo. I par vrećica koke, razumije se. Bolivijci nikud ne idu bez velikih količina tog lišća koje smatraju svetim. Osim prevencije visinske bolesti, ono također ubija apetit, te djeluje ljekovito na gotovo sve fizičke probleme.

Sreća nam se ukazala jednog dana kad smo već bili podosta gladni. Pronašli smo divlji med. Male, neagresivne pčele iskoristile su šuplje drvo da u njemu naprave košnice. Srušili smo drvo, dimom istjerali pčele te prionuli na med. Divlji nektar bio je istovremeno slatkast i gorak, ali toliko prijazan da smo se gostili gotovo pohlepno. Bruno je bio najluđi: jeo je sve, cijeli paket: košnicu, saće, polen, med, propolis, čak i nekoliko živih pčela koje su se još koprcale u rupicama.

U San Joseu su priredili za nas malo slavlje, za uspješan povratak iz lova. Ladi je naime, posljednji dan ustrijelio srndaća, čime je odmah nahranio svoje petero gladne djece. Seoski uglednici i nekoliko prijatelja okupilo se u dvorištu šamana, gdje su žene i djeca izveli tradicionalni ples oko vatre, obućeni kao nekad davno: u haljetke od kore drveta i ukrase od perja. Plesali su na zvuke i usklike nekoliko starijih muškaraca koji su svirali drevne instrumente.

Na stolu do nas, šaman Justino Nabi je već bio pod utjecajem alkohola, tabaka i lišća koke, pripremao se za vidalački ritual. Ispred njega nalazila se hrpica lišća koke iz koje je Justino ‘čitao’. Također na stolu se nalazila regalija ‘tatahanane’ službenog vrača plemena Uchupiamonas. Tatahanana je institucija plemenskog vrača, šamana, koja se prenosila s koljena na koljeno. Prije smrti, Tatahanana bi predao svoju regaliju nekom od svojih učenika koji bi preuzeo njegovu funkciju. Posljednji tatahanana Uchupiamonasa bio je don Francisco, Justinov ujak, koji je umro ne predavši regaliju nikome. Time je prekinut stoljetni lanac njihove duhovne tradicije, baš u vrijeme kad su Uchupiamonasi pohitali za dobrima civilizacije. Danas se polagano vračaju svojim korijenima i otkrivaju snagu u njima. Justino, koji je ipak nešto naučio od posljednjeg tatahanane vrši funkciju plemenskog vrača, ali ne smije nositi njegovu regaliju.

Šaman je već pao u trans, mumljao nešto i razbacivao lišće po hrpici. Potom se, kao da ga je netko polio hladnom vodom, odjednom otrijeznio, vratio u realnost i izvjestio nas “Lars je živ. Toromone ga nisu ubile, nego su ga prisvojile. On živi s njima i trenutno su preko granice, u Peruu”.

Proživjeli smo još nekoliko dana sa Uchupiamonasima, a potom smo kupili splav od njih te krenuli nizvono. Ladi nas je otpratio prvi dan, da bi nas naučio rukovati čudnim plovilom od sedam spojenih debala balse. Brzo smo uhvatili ritam. Nevjerojatno mi je kako čovjek brzo uči o životu u džungli. Već sam znao stabiljku kojeg bambusa treba zaderati da bi se došlo do određene ličinke kojom se u stajaćem djelu malog potoka pecaju pirane. Potom se pirane stave na veliku udicu i u rijeci se njima peca velika riba ‘paku’.

Nakon narednih tjedan dana splavarenja došli smo nadomak kraju našeg putovanja i jedinom manjem gradu u tom dijelu Bolivije, Rurenabaqueu. Od tamo turisti isplovljavaju na motornim čamcima na jednodnevne izlete u ‘veliku, mračnu’ džunglu. Prvi stranci koje smo zatekli nakon 34 dana odsustva iz ‘civilizacije’, dvoje njemačkih turista stajali su na obali i pecali. Njihovi vodići, dvojica mladića indijanskog porijekla, ali odgojeni u gradu, koji bolje poznaju miris novca nego džungle, negodovali su što im je već treći paku pobjegao. Pitao sam ih kako love. Identično kao i mi, samo su zaboravili na jednu sitnicu. Otišao sam u gustiš, pronašao određeno stablo čija kora se može koristiti kao vezivni materijal, zarezao ga nožem i priredio par malih čvrstih uzica. Objasnio sam im da njima moraju privezati pirane za udicu, jer će u protivnom paku odgristi mamac. Napravili su tako, bacili udicu u vodu i za deset minuta ulovili veliku ribu. Džungla je rekla svoje.

Nakon 34 dana probijanja kroz jedan od posljednjih netaknutih djelova Amazone, nakon 150 km pješačenja kroz džunglu, 140 km spuštanja niz divlju rijeku na raftu i 160 km na indijanskoj splavi, napokon smo stigli u Rurenabaque – civilizaciju. Privezali smo splav na obalu i potražili sve ono što nismo imali proteklih tjedana: brijanje, tuširanje, restoran, internet kafe, biljar, pivo… Nije mi nedostajalo. Ali divlja i neprohodna džungla, čijim najdubljim zakucima i dalje lutaju Toromone, posljednji Indijanci Amazone, već me počela zvati da joj se vratim.