National Geographic Hrvatska. Lipanj 2009
Tekst pisan zajedno sa Ninom Skorup.

Jesenski suton obgrlio je Sarajevo. Šejh Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi, duhovni vodič nakšibendijske tekije na Mejtašu, sjedio je na točki juga tog derviškog hrama sjedinjenja i molitve srca, u pravcu Meke. Pokrivena ženska lica iskradala su se kroz porozne intarzije gornje etaže tekije, dok su muškarci na donjem dijelu, posjedani po tlu, tvorili dvije, tri halke, kruga. Svjetlo prostorije bilo je zagasito ali toplo, mekšajući tamnu zelenu boju koja se isprepletala s bojom drveta. Vladala je posvećena tišina koju je šejh Halil prekinuo inicijacijskim stihom zikra zatvorenih očiju.  Zikr ili derviško obraćanje Bogu, započelo je ritmičnim udarcima kuduma, bubnja jednog od derviša. Sveti stih Kur’ana “La ilahe ilallah” zavladao je tiho pa sve čujnije nemalim prostorom tekije. Popraćen gotovo jednoličnim ritmom i melodijom, stih se ponavljao sve glasnije, preuzimajući svjesnost eskalirajućih glasova i intonacija, pretvarajući se i u nesvjesno, zanosno gibanje torza. Ženska lica bila su nježna, zatvorenih očiju, tek neznatnih pokreta tijela, tihih izgovaranja, gotovo u sebi, dok su muška, zvučnim krešendima i stakatima uzvika postajala zanosne grimase srčanih pjevača. Sve snažnije udaranje o bubanj naizmjence ih je dizalo na koljena, kada bi se torza klimala naprijed-nazad, sve brže i brže, zabacujući glave čas u jednu, čas u drugu stranu. Disanje se ubrzavalo i postalo sve grlenije kako je izgovor stiha sve više snažio, dok su lica prelazila u nekontrolirane izraze nalik onima jauka, prekrivena znojem od dubokog unošenja u pokret. Njihova pažnja bila je usmjerena samo na jedno.”Nema drugog Boga osim Allaha“, bila je poruka koja se pretakala s jezika u misli, iz srca u tijelo. Eterom je snažno titrala gotovo opipljiva mistična rezonanca posvećenosti i zanosne zaljubljenosti u derviškog Gospodara sudbine. Upravo je zikr prvi stupanj i odgovor na pitanje kako doći do mističnog znanja derviša, tajne Allaha koju je smjestio u njihova srca.

U srcu Bosne, zemlje koju svijet najviše poznaje po njezinoj recentnoj ratnoj povijesti, šest stoljeća brižno caruje tessavvuf, islamska duhovna znanost, spoznajna disciplina koja se bavi najdubljim, suštinom. „Nema Boga osima Allaha, nema ničega osim Allaha, jedino je Bog realan“ ponovio je šejh Halil nakon završenog obreda. Njegovim učenicima sve je bilo jasno, naizgled blaženi, pročišćeni obredom, bosih nogu lagano su odšetali sa tekijskih tepiha. Nama strancima, sve je ostalo visjeti u zraku, pomalo nejasno i tajanstveno. Šejh Halil se poput brižnog domaćina, trudio da nam sve pojasni. „Sufizam je znanost čiji je cilj čišćenje srca“ rekao je „Derviši nastoje odvratiti srce od svega što nije Bog.“

A što je Bog, upitali smo hrabro, na što je jedan od derviša zagonetno i naoko opijen snagom poezije prozborio stihove Dželaludina Rumija iz trinaestog stoljeća, ponajvećeg mističnog pjesnika Islama svih vremena, začetnika derviškog reda mevlevija odnosno ‘vrtećih derviša’, koji se u svom zikru vrte oko vlastite osi pritom oponašajući sunce:

„Od kad saznah za svijet ljubavi, od čežnje mi duša gori.
Potroših život, srce, potroših oči svoje, jer mišljah da sluga i Gospodar su dvoje.
No sad saznah nešto suhog zlata vrijedno – Gdje ja vidjeh dvoje, bješe samo Jedno!“

Prije dolaska u Bosnu, proveli smo malo neformalno istraživanje. Pitali smo nekoliko ljudi u Hrvatskoj tko su derviši. Jedni su mislili da je riječ o islamskim fanaticima i ekstremistima, a drugi da je riječ o lutajućim isposnicima i asketima oslikanim u romanima Meše Selimovića. Šejh Halil nam je rekao da ni u Bosni ljudi drugačije ne percipiraju derviše i sufizam. Međutim, derviši nisu ljudi koje se još uvijek zamišlja odjenutim u isposničke halje i vunu, otkud tessavvuf, na arapskom sufizam, vuče svoj etimološki korijen. Oni nisu kao ljudi sa džamijskog trijema u Medini sedmog stoljeća kada riječ der otkriva značenje vrata a viš praga. Oni nisu ni prosjaci koji putuju bosanskim brdima u oskudnim karavanama i nisu ljudi koji su izabrali siromaštvo, askezu i meditaciju, odbacujući ovaj svijet. Oni održavaju svoja tijela u ovome svijetu ne oslobađajući se potpuno ljudskih želja, obuzdavajući tek one koje su u suprotnosti sa Božjim zakonom i onim što nalaže zdrav razum. Oni kroz sufijsku praksu, evolucijsku tradiciju islama, nastoje dublje zaroniti u svoje vlastito nasljeđe i putem osloboditi svoja srca. Oni su tog sutona bili i mahom mladi ljudi suvremene Bosne koji danju žive svoje živote dvadeset i prvog stoljeća. Oni su liječnici, profesori, trgovci i prodavači, umjetnici, obrtnici i obiteljski ljudi, ali i istinski salici, duhovni putnici svojih života.

Nakon zikra svi smo posjedali u drugu prostoriju tekije, gdje je po običaju uslijedio ritualni obred od ovčjeg mesa, kruha i crnog čaja s ratlukom, ali u puno ležernijoj, opuštenoj atmosferi. Šejh je sjedio u dnu prostorije na povišenoj klupi, a drugi derviši sjedili su na tlu. Nekolicina dežurnih derviša ambiciozno je trčala uokolo nastojeći poslužiti prvo šejha, a potom i sve druge prisutne, obrokom i pićem. Čim je nekome ponestalo kruha ili čaja, već su dežurni derviši trčali u kuhinju i vraćali se s novom porcijom. Neki su derviši na dolasku ili odlasku stali uz vrata prostorije, licem prema šejhu, rukom na srcu, skrušeno čekajući njegov pogled. Kad im je šejh dao znak, oni su došli do njega i poljubili mu ruku tri puta. Vidjevši da smo začuđeni tim znakom pažnje, jedan od derviša, netom nakon što je dobio blagoslov i otpust od svog učitelja, obratio nam se kroz srdačan osmijeh: „Kad pronađeš učitelja, poljubi mu ruku i ne puštaj je!“

Ortodoksni muslimani često zamjeraju dervišima taj odnos štovanja, gotovo obožavanja svog učitelja – šejha, budući da im je Prorok Muhamed, utemeljitelj islamske vjere, zapovjedio da nikoga ne štuju osim Boga. „Sufizam ne odstupa od islama“ pokušao nam je objasniti šejh svojim spokojnim basom. „Sufizam je sama srž islama. Derviš je svaki onaj koji želi slijediti viši put, van iluzije i obmane. Derviš je ona osoba koja se čisti u ime Boga, no bez duhovnog vodiča to nije moguće. Učenik mora bespogovorno slušati svog učitelja. Pitanje je hoće li napraviti sve što kaže. To je teško. Biti vjernik je teška stvar.“

Derviši su slušali svog učitelja s pozornošću kao da ga prvi put čuju, a jedan od njih se ubacio kad je šejh prestao pričati „Preobražaj koji se traži na duhovnom putu zahtijeva nešto slično ozbiljnoj kliničkoj operaciji. Mi ponekad znamo što nas boli, pa čak znamo pronaći lijek za manje probleme, ali ne možemo sami sebe operirati.“ Šejh se na to nasmijao i dodao. „Eh, ali ne može ni šejh uvijek pomoći! Brodu koji nema jasan cilj putovanja, niti jedan vjetar nije od pomoći.“

Institucija šejha stara je koliko i sam islam, ona se prenosi sa učitelja na učenika već gotovo četrnaest stoljeća. Svaki šejh mora posjedovati silsilu – svojevrsnu duhovnu genealogiju – lanac kojim se prenosi znanje u neprekidnom slijedu od proroka Muhameda, utemeljitelja islama, sve do šejha našeg doba. Svaki od šejha znanje i titulu dobiva od svog učitelja i prenosi na nekog od svojih učenika za kojeg ocijeni da je dovoljno zreo i da posjeduje potrebno znanje za tu titulu. Šejh Halil pokazao nam je taj vrijedni dokument koji prati nasljeđe njegovog znanja preko Istanbula, Maroka i Bagdada, sve do Meke i Medine iz doba Proroka Muhameda.

Prvi sufije, suvremenici Proroka Muhameda, bili su skupina siromašnih ljudi odjevenih u prepoznatljive vunene ogrtače koji su se okupljali na džamijskom trijemu Medine. U prvim stoljećima islama, sufizam je bio asketski pokret. Od samih početaka neodvojiv od islama, on je značio produbljavanje i poosobljavanje temeljnih načela vjere s ciljem približavanja islamskom idealu ćudoređa. Sufizam je od početka bio ezoterijski vid islama, unutrašnja, mistična dimenzija islama. No, kako se islamska vjera širila svijetom, tako je jačao i sufizam. Derviši više nisu bili samo lutajući asketi nego i vodeći intelektualci na dvoru, cijenjeni mislioci, matematičari, astronomi i drugi znanstvenici. Upravo se njima pripisuju zasluge za ‘Zlatno Doba’ islamskog svijeta koje je cvjetalo u prvoj polovici drugog tisućljeća. No, što se sufizam više ustanovljavao te širio iz duhovne elite prema narodu, to su se češće pojavljivali sukobi sufija s pravnicima i teolozima ortodoksnog islama. Vladajućim kadrovima nije odgovaralo njegovanje kritičkog mišljenja, pa su proglasili odnos derviša prema Bogu blasfemičnim i heretičnim te ih počeli sustavno proganjati, izopćavati, maltretirati, zatvarati i pogubljivati.

U centrima tadašnjeg arapskog carstva počeo se njegovati ‘čisti’ islam, puritanizam, čak i doslovno tumačenje Kur’ana, a izvorni sufizam potisnuo se na margine velikog carstva i u nova osvojena područja, poput Balkana. Prvi su derviši na Balkan došli u petnaestom stoljeću, kao prethodnica otomanskih vojnih jedinica. Lutajući derviši hodali su od sela do sela i pričali ljudima o novoj vjeri, a kako bi im dokazali moć svog Boga, ritualno su se probadali velikim iglama kroz obraze, kroz trbuh i kroz vrat, bez da bi im se prolila kap krvi. Neke ljude u Hrvatskoj koje smo bili pitali znaju li tko su derviši, asocirala je upravo ta slika – derviša koji probadaju obraze velikim iglama. Raspitali smo se o tom običaju u Bosni i Hercegovini, ali saznali smo da se on tamo više ne izvodi. Put nas je stoga odveo na Kosovo.

Na tromeđi Albanije, Makedonije i Kosova, nalazi se najtradicionalnija derviška sredina u Europi. U rufaijskoj tekiji u Prizrenu zatekli smo šejha Adrihusejna Šehu, koji je rodom iz Pule, a svoju službu vrši pola godine u Prizrenu, a pola u New Yorku. Rekao nam je da će se idžra – ritualno probadanje – vršiti u njihovoj tekiji 22. ožujka, povodom rođendana sultana Nevruza, koji je bio zet Proroka Muhameda. Također je povod za tu svetkovinu i prvi dan proljeća jer derviši slave ponovno rađanje prirode i početak novog ciklusa života. „Idžra nema veze sa zikrom“ objasnio nam je šejh Adrihusejn „Mi to radimo zbog tradicije. Time jačamo sebe, a posao sufizma je da sebe jačaš i da si dokažeš da vjeruješ.“

Na taj dan u prizrenskoj tekiji okupilo se par stotina ljudi. Polovinu su činili mladi i stari derviši odjeveni u crno-bijele nošnje i fesove, a drugu polovinu publika iz Kosova, ali i brojni turisti te posebne delegacije KFOR-a, međunarodnih čuvara mira na Kosovu, uniformiranih časnika naoružanih fotoaparatima. Na zidu iza šejha bilo je povješano mnoštvo ritualnih sablji, sjekira i mačeva, te velikih oštrih igli sa željeznom kuglom na jednom kraju, koje su nagovještavale ritual probadanja. Nakon propovijedi derviši su stali energično izgovarati Božje ime, zanositi torzo naprijed nazad i pazeći na ritam disanja postepeno padati u trans. Šejh je uzeo u ruke činele, a nekolicina derviša bubnjeve i defove, te su ritmu obreda dali snažnu zvučnu podlogu. U jednom trenutku ispred šejha istupili su najmlađi sudionici odjeveni u derviško ruho. Dok su stariji derviši glasno uzvikivali Kur’anske stihove, šejh je najtanjim iglama probio obraze četvorici osmogodišnjaka. Iako im je to bilo prvo iskustvo probadanja, svojevrsna inicijacija, dječaci su se skrušeno i mirno, kao što su i čekali ubod, vratili u masu i stali lagano zibati naprijed nazad u ritmu koji se orio cijelom tekijom. Nakon njih, na red su došli stariji derviši – srednjoškolci i studenti, kojima je šejh probio lice većim i debljim iglama.

Potom su u centar tekije stupili stariji, iskusniji derviši, a šejh im je u ruke uručio blagoslovljene igle, najveće i najdeblje od svih. Njih četvorica poredali su se u dva reda te uz višestruko probadanje izveli i svojevrstan ples. Prvo su si probili debelo meso na bočnoj strani trbuha, a potom su klekli na koljena, zabacili glave unazad te iglom probili nekoliko centimetara u jednjak. Naposljetku je svatko sam sebi probio oba obraza istom iglom. Krv je potekla tek nakon što su izvadili iglu posljednji put.

Kad su se zapanjeni KFOR-ovi delegati nakon obreda našli sa šejhom na čaju u drugoj prostoriji tekije, pitali su ga kako to da ih ne boli probadanje, nije li posrijedi magija. „I ako boli, ne osjetiš je. Mnogi tvrde da mi mađijamo. Sve možemo, ali krv ne možemo nikako izmađijati“ smijao se šejh Adrihusejn naočigled zabavljen pitanjima i pažnjom stranaca. „ Ako voliš Allaha onda si mu predan, a ako si mu predan onda nemaš nikakvih prepreka.“

Drugi najčešći prigovor ortodoksne islamske zajednice prema sufizmu je upotreba magije. Mnogi muslimani drže da su ta sitna čuda ostavština poganske prakse, te da nemaju veze s pravovjerjem. S tim se slaže i šejh Halil Hulusi, kojeg smo ponovno zatekli u sarajevskoj tekiji „Mejtaš“ netom prije još jednog zikra. „Pravim vjernicima nisu potrebna čuda i dokazi.“ rekao je komentirajući kosovsku idžru „Ima derviša koji mogu levitirati, hodati po vodi, ležati na sabljama. Ali kome to treba? Nevjernom puku, lakovjernoj masi! Ja svoje derviše učim da bježe što dalje od toga!“

Šejh Halil objasnio nam je da od svojih učenika zahtjeva da budu normalni ljudi. Da studiraju i rade, a ne da zanemaruju materijalni svijet zbog svijeta duha. Da ne odlaze u askezu. Da budu mudri u mjeri i ispravni u vjeri. “Derviš u svemu uživa ali se odgaja prožet u ljubavi prema Bogu”, nastavio je pričati šejh Halil, dok su mu učenici donosili svečani fes za zikr. “Pije ali se ne opija, jede ali se ne prejeda, pazi što priča, pazi s kim se druži, ne gubi vrijeme, spava malo da iskoristi dan, ženi se i voli, uči, čita i poučava.“

Možda malo potaknut i našim razgovorom, šejh Halil je propovijed prije zikra, započeo pročitavši prvi kur’anski imperativ gromkim glasom. „Uči, čitaj, prosvjetljuj se u ime Gospodara svog! To je prva kur’anska zapovijed svakom muslimanu. U vašem vjerovanju i vašem djelovanju nema ničeg dobrog ako nije utemeljeno na znanju! Znanje je vodič djela, a djelo je njegov sljedbenik!“

Da se znanje visoko njeguje u derviškim redovima, uvjerili smo se posjetivši fakultet islamskih znanosti, velebno zdanje koje je odavalo dojam skolastičkih palača nekadašnjeg islamskog imperija. Upotpunjen toplinom bosanske ornamentike i sveprožimajućeg mentaliteta, fakultet je odavao zavodljiv, mističan duh arhaičnih hramova znanja. Tu predavanja usporedne religije i mistične filozofije, profesora Rešida Hafizovića, mladog akademika i derviša, uvijek nalaze velik odaziv studenata. Za katedrom je govorio pitko i elokventno, ali strasno uz snažnu gestikulaciju, ali kad smo se kasnije sastali s njim u kabinetu, djelovao je blago i mirno. Pričao je tiho i staloženo ali ipak zaneseno, meditativnim ritmom, a na svako pitanje imao je opsežan odgovor. Tražili smo odgovor na pitanje što se dogodilo sa sufizmom u novijoj povijesti, te kakva je pozicija Bosne na sufističkom zemljovidu svijeta.

„Sufizam je bio temeljni kamen islama, ali su ga graditelji odbacili“ izložio je profesor. „Današnji vehabizam, konzervativni islamski pokret, primjerice, ne pokazuje baš nikakvu volju za kritičkim mišljenjem. Puritanizam takve vrste najveća je tragedija koja se ikad dogodila islamu. Srećom, u Bosni se sufizam zadržao u izvornom obliku.“ ustvrdio je te odlutao malo u povijest da svoju tvrdnju potkrijepi činjenicama. Profesor je rekao da sufizam nije došao u Europu nego je jednim djelom izvorno u Europi nastao, u španjolskoj pokrajini Andaluziji dvanaestog stoljeća gdje se rodio jedan od najvećih sufijskih mislioca svih vremena – Muhyiddin Ibn Arabi. Njegove su ideje došle u Bosnu sa zapada, a ne sa istoka, i to sa židovima koji su bježali iz Španjolske.

„Za BiH se može reći da je najsnažnija sufijska sredina u Evropi, kao nekada najistureniji, najzapadniji dio nekadašnjeg Otomanskog carstva“ nastavio je profesor, objasnivši da su derviši u BiH od svojih početaka otvarali tekije i prihvatilišta za siromašne. 1463. godine sagrađena je najstarija tekija na Bembašu u Sarajevu, koja je srušena 1952. u jeku komunizma. Na  njenom je mjestu danas, kako sarajevski derviši kažu spomenik kapitalizma – benzinska pumpa. Za vrijeme komunističkog režima velik broj tekija u BiH je porušen, što je derviše potjeralo u ilegalu, ali ih nije spriječilo da sufizam održavaju na životu u tajnosti. U posljednjih dva-tri desetljeća oživjeli su i procvjetali mnogi derviški redovi, a sufizam je zaživio novom snagom i svježinom. Među obrazovanim djelom Bošnjačkog stanovništva, sufizam je pomogao odigrati značajnu ulogu u redefiniranju i utvrđivanju njihovog kulturnog identiteta.

„Danas nigdje ne postoji tolika prisutnost derviških redova i toliko snažan derviški život u tekijama kao u Bosni i Hercegovini“ rekao je profesor Hafizović. „Ovdje tekije okupljaju i ljude iz puka i one iz njegovanih akademskih zajednica. Sufizam u Bosni je trend u porastu, u tekijama se na zikru skuplja i po nekoliko stotina ljudi. Pogledajte na primjer šejha Halila Hulusija! On okuplja najviše ljudi. Ponekad izgubljenu mladež skupi s ceste i napravi od njih čudo. On nije izučeni teolog, on ne može čitati Ibn Arabija na arapskom, ali uspješno educira ljude, što bi islamska zajednica trebala raditi ali ne radi”, završio je profesor koji nije zvanično član halke nego zikri sa svojim ukućanima svaki puta kad osjeti potrebu.

Šejh Halil Hulusi ponovno nas je otvoreno dočekao na jednom od ritualnih objeda nakon još jedne večernje molitve. Dervišane i derviši sjedili su na tlu prekrivenom jastucima, dok su ih dežurni učenici služili čajem. Ni ovaj puta nije bilo bogobojazno tiho kao u većini sakralnih utočišta, naprotiv, prostoriju je ispunjavao prirodan i topao žamor. Naviknut na rutinu, u neizdvojenom kutku glavne prostorije, šejh je odgovarao svojim dervišima na pitanja. Tu i tamo zanio bi se ponesen te održao kratko predavanje, ili tek rekao neku rečenicu glasnije da ga svi čuju.

„Naše vjerovanje i naše djelovanje, naš su život. Izvan toga, nema života“ izjavio je te se obratio nama, već udomaćenim gostima, objasnivši još jednom da je suština sufizma u tome da derviši moraju biti posve uklopljeni u ovaj svijet. Čime god se bave, moraju se baviti najbolje što mogu, svakom zanimanju moraju pristupiti sa istom strašću kojom pristupaju molitvi i zikru.

„Uzmi koga god hoćeš!“ rekao je i rukom zaokružio po prostoriji pokazujući svoje učenike. Prozvao je Adisa Bekira, brijača s bašćaršije. „On je najmlađi brico u Sarajevu, ali s takvom strasti pristupa poslu da je već sad ponajbolji!“. Prozvao je Huseina Resića, dvadesetosmogodišnjaka koji uspješno vodi svoju stomatološku ordinaciju, svoj novi hotel u centru Sarajeva i svoju obitelj s prinovama. Husein se nadovezao citirajući stihove derviša Ebu Seida, iz jedanaestog stoljeća:

„Savršeni sufija nije onaj opijeni, koji se izgubio u misli o Jedinstvu, a nije ni pustinjak koji je prekinuo sve veze sa svijetom. Istinski sufija živi među ljudima, jede i spava, kupuje i prodaje, a ipak ne zaboravlja Alaha Uzvišenog ni na jedan jedini trenutak“

Do njega je sjedio doktor Omer Perva, kardiolog. „Bog se objavljuje kroz srce, a Omer svaki dan gleda srca i liječi ih!“ pričao je šejh Halil ponosom oca koji hvali svog sina. „Evo ti drvorezbara Sejfudina Vile“ pokazao je na drugog gospodina „poznatog svjetskog drvorezbara. Te su ruke rezbarile stolicu za Papu Ivana Pavla Drugog“ Prozvao je potom Dževada Jogunčića, projektanta koji u Bosnu unosi tehnološke novosti koje smanjuju zagađenje okoliša. „Upravo je u termoelektrani u Kaknju dogovorio projekt težak 50 milijuna dolara kojim se smanjuje potrošnja stakleničkih plinova za 80%. Nama je Prorok Muhamed naredio da moramo sva mjesta u prirodi čuvati i držati čistima!“

Dobro, pa u čemu je onda tajna, pitali smo, zašto se za sufizam drži da je ‘mističan’. Šejh je šutio i smijao se, zagonetno i ponosno na svoje učenike, a jedan od njih je odgovorio novom pričom. „Moj prababo je bio derviš negdje u srednjoj Bosni, i tada nitko nije znao što je to. Bilo je tajno i zatvoreno. Viđali su se putujući derviši, znalo se da je u selu tekija i čuo se zikr. Ali ljudi nisu imali blagog pojma tko su ti tamo i što se sve dešava u tekiji. Čak ni derviševa žena ni obitelj nisu znali. Da bi postao derviš morao si proći masu testova, sad je sve drugačije, sve se zna… Ljudi mogu sami doći ali se sami i eliminiraju. Prije su bili eliminirani u tim testovima, a sad sami vide da ne mogu dalje, da je težak taj put.”

“Znaš kako je šejh Halil rekao kad sam ja došao?” ubacio se Mirza Mušija, sarajevski glumac. “Nakon prvog zikra sve sam strašno osvijestio, rekao sam da je to luđe od svih opojnosti i da ću dovest svoje glumce da oni to vide i probaju. A šejh mi je na to odgovorio ‘Samo ti šalji glumce meni, al ja obično šaljem ’glumce’ van’.” Tekijom se razlio prostodušan smijeh. “Nakon što sam završio Akademiju normalno mi je da nastavim ovu školu duhovnosti” nastavio je Mirza ozbiljnije.” Kao glumac moram u sebi pronaći i osvijestiti sve moguće razine postojanja, a ovako ih najtočnije upoznajem. Svakom čovjeku je važno za njegov osobni razvoj da se dobro upozna. Ovo je nadogradnja, škola samospoznaje, suočavanje s najvećim dubinama sebe“

Na to se ubacila i jedna mlada žena, dervišana Dženana Hasenpašić. “Ne znam kako mladi danas uspijevaju živjeti svoje živote bez duhovne prakse, bez vodstva. Ne znam kako žive bez pravog usmjerenja i mira. I to baš u vrijeme kada ljudima najviše treba pažnje i nježnosti koja se može iskazati samo kroz ljubav. Ali… ljubav ima više stepenica. Um može ići do određene granice ali i dalje treba putovati.”

Nekoliko derviša cijelo su to vrijeme budno pazili da nikome ne ponestane čaja. Kad god bi netko ispio posljednji gutljaj slatke tekućine iz male turske staklene šalice, dežurni derviš već mu je donosio novu dozu okrijepe i pažnje. Šejh Halil promatrao je svoje derviše kao što otac promatra svoje sinove koji naočigled postaju zdravi, osviješteni ljudi. Kako je večer odmicala, derviši su se jedan po jedan odjavljivali. Stali su nasuprot šejha, skrušeno, rukom na srcu, a kad im je dao znak, prišli su mu i poljubili ruku, a on ih je blagoslovio i pozdravio. Na posljetku su ostali samo šejh i dežurni derviši, koji ionako cijelu noć čuvaju tekiju i otvaraju vrata eventualnim putnicima namjernicima. Jer derviši vjeruju da ih Bog časti ako im na vrata pošalje jedno od svoje djece i dâ im mogućnost da im pomognu.

„Nek’ vam je sretan put i svako dobro!“ pozdravio nas je šejh sad već odvažnim, prijateljskim smiješkom, kad smo odlazili. Naši koraci odjekivali su u tihoj noći dok smo se spuštali praznim ulicama s Mejtaša prema Ćaršiji. Tekija je ugasila svoja svijetla netom nakon što nas je šejh otpratio. Derviški hram mistike, utočište duša koje traže mir, time je iščezao iz sarajevske noći, rasplinuo se poput čarolije. Uz jeku naših koraka, negdje u tišini odzvanjao je još dugo Rumijev stih kojim nas je šejh pozdravio „Srce mora prodrijeti u tajnu ovoga života i nezamućenim okom ugledati početak i kraj”.