Meridijani, listopad 2009

Kad sam prije sedam godina prvi put došao u Damask, odmah sam znao da ću se ovdje vratiti. Tad sam iz Zagreba putovao biciklom pet mjeseci do Damaska, sve da osjetim u svojim nogama koliko je daleko. Sad sam doletio avionom za pet sati, sve da osjetim koliko je zapravo blizu. Izašavši iz aviona, odmah me zapuhnuo svjež dodir levanta, suh miris pustinje. Ovdje su čak i carinici srdačni, pomislio sam kad su mi nasmijani, crnomanjasti, smeđokosi službenici utisnuli pečat u putovnicu, i srdačno, ali ne prijetvorno, već doista iskreno, poželjeli dobrodošlicu. Ubrzo potom raširenih ruku dočekao me prijatelj Ezzat Bagdadi. Podsjetio me da je njegova kuća sad moja, ali doslovno, i posjeo u auto te poveo prema gradu. Gotovo svugdje se za ljude kaže da su gostoljubivi i dragi. Nakon što sam proputovao gotovo trećinu svijeta, naslušao sam se tih priča i nauživao istinske, veće ili manje gostoljubivosti lokalnog stanovništva svih meridijana. No, ljubaznost i velikodušnost Sirijaca, doista je nenadmašiva, zaključio sam.

Tek što sam prvim pozivom mujezina na jutarnju molitvu otvorio oči, obasut radošću buđenja na novom – ipak starom – mjestu, već sam začuo zveket staklenih šalica u dnevnoj sobi. Ezzat je već pripremio tipičan doručak od beskvasnog kruha hobza, maslina i svježeg sira, te nigdje slađeg i ukusnijeg čaja. Po koncu obroka, začinjenog brižnim upitima o udobnosti postelje i kvaliteti odmora, nenametljivo me podsjetio da požurimo na mali dogovoreni put. Sjeli smo u auto i krenuli prema Jebel Quassiounu, 1200 metara visokom brdu koje se proteže sjeverozapadnim rubom grada. Grad se tek budio i izlazio na ulice. Dnevno svjetlo podsjetilo me u prolazu na bogate etape povijesti ovoga grada, grada koji se ponosno naziva najstarijim neprestano naseljenim gradom na svijetu. Mnoga mjesta na svijetu koja sam posjetio diče se bogatom poviješću, raznim osvajačima, narodima i epohama koji su njima protutnjala, ali nigdje toga svega nije više no u Damasku. Ono što me posebno zanimalo pri ovom povratku u Damask jest istražiti kako bogata povijest utječe na karakter grada i sadašnjost njegovih stanovnika. Koliko se ta drevna povijest urezala u mentalitet i identitet današnjih Damašćana. Upitao sam to Ezzata, dok se uspinjao terencem prema vrhu brda. Taj 32-godišnji trgovac i menadžer koji je s 11 godina napustio školu, ali aktivno sâm nastavio učiti svih ostalih dana i noći života, malo se zamislio, zagledan u cestu ispred sebe, a potom značajno izustio:

„To ti je kao kad voziš! Da bi mogao ugodno i sigurno voziti, moraš imati retrovizore. Možeš i bez njih, ali tako je teže. A mi u Damasku imamo najdublje retrovizore!“

Popevši se na vrh brda, pod nama se ispružio taj drevan grad, obasjan jutarnjim suncem koje je izašlo negdje daleko na istočnom horizontu, preko cijele sirijske pustinje. „Legenda kaže da je tu stajao i Poslanik Muhamed!“ ispričao mi je Ezzat. „Na putu iz Meke, Poslanik je zastao ovdje zadivljen pogledom. Odbio je ući u grad rekavši da želi ući u raj samo jednom – kad umre.“

U Muhamedovo doba Damask je bio na vrhuncu slave, slika koju je on tu mogao zateći zasigurno je bila puno dojmljivija no ona danas. Rijeka Barada koja je punila vrtove i hranila zelenilo, danas je ostala tek ružan trag pun smeća. Gotovo sve građevine izgrađene su nedavno, bez previše pažnje o tome kako će se uklopiti u cjelokupnu sliku grada. No, centrom panorame još uvijek dominiraju masivne zidine Starog Grada, koje kriju uspomene na zlatna doba Damaska. Ako već sve to nije vidljivo, kao na dlanu, s vrha Jebela, tad se bar možemo sjetiti tko je tu sve prošao, zaključili smo Ezzat i ja.

Bili su tu ljudi još prije 12 000 godina, što dokazuju iskopine u Tell Ramadu na rubu grada, ali grad se razvio tek kad su u njega došli Aramejci, semitski nomadi iz Mezopotamije. Prvi pisani dokumenti dolaze iz raznih arhiva u Mariju, Elbi i Egiptu, tijekom drugog tisućljeća prije Krista. Prošao je tuda izraelski kralj David, slavni Asirci i Perzijci, babilonski Nabukodonozor, veliki Aleksandar Makedonski. Borili su se za njega i Grci i Nabatejci i Rimljani. Saul od Tarzusa došao je ovdje progoniti kršćane, ali se upravo u Starom Gradu preobratio i postao ponajveći zagovornik kršćanstva poznat kao sveti Pavao.

U Rimsko doba, grad je počeo cvjetati jer se našao na raskršću Puta Svile iz Kine i karavanskih puteva iz južne Arabije, Palmire i Petre. Zadovoljavao je Rimske potrebe za luksuznim, egzotičnim dobrima, a istovremeno rastao u vlastitoj raskoši. Vrhunac se dogodio nakon dolaska islama u sedmom stoljeću. Umejadski kalifat zavladao je Arapskim carstvom, a Damask je time postao prijestolnicom najveće države na svijetu koja se protezala od Španjolske do Indije. Od 661 do 750 godine koliko je trajala vlast Umejadskog kalifata, Damask je bio centar svijeta. Gotovo sve što se događalo ranije razrušeno je i spaljeno. Tek za vrijeme Umejada počinjala je povijest koja se i danas može vidjeti očima. Promatrali smo s brda kako centrom Starog Grada dominira džamija Umejada, koju je deset godina gradilo tisuću klesara i umjetnika u najvećoj raskoši i sjaju. Svaki njen zid bio je prekriven bogatim mozaicima, drago kamenje bilo je umetnuto u molitvene niše, a sa drvenog krova protkanog zlatom visjelo je 600 zlatnih svjetiljki. Po svetosti je to mjesto među muslimanima postalo prvo, odmah iza Meke i Medine. Preživjela je džamija križarske pohode u „osvajanje“ Jeruzalema, upravo zahvaljujući jednom od svojih najslavnijih žitelja – Saladinu. Istaknuti arapski heroj Saladin proglasio je Damask svojom prijestolnicom. Taj vojskovođa koji se za Jeruzalem borio protiv Rikarda Lavljeg Srca, osim što je dodatno izgradio i proširio grad, imao je istančan ukus za umjetnost i znanost pa je za vrijeme svoje vladavine u Damask privukao intelektualnu elitu iz cijelog svijeta.

Kad su gradom potom zavladali egipatski Turci Mameluci, roba iz Damaska je postala poznata širom svijeta, privukla je mnogo trgovaca iz Europe što je rezultiralo još većim rastom Damaska u raskoši. No, glas o njegovom bogatstvu privukao je i ratničke Mongole koji su ga u 13. stoljeću opustošili i spalili, njegove nedužne žitelje pobili, a umjetnike i znanstvenike odveli u izgnanstvo u Samarkand. Džamija Umejada bila je uzdrmana udarcima Mongola, vatre i potresa, ali i ono što je preostalo dovoljno jasno svjedoči o Damasku kakav je nekad bio.

Nakon Mongolskog ‘potresa’ uslijedio je lagani pad Damaska. Otomani su ga u naredna četiri stoljeća marginalizirali dotle da je bio tek malo provincijsko središte. U Prvom svjetskom ratu Turci i Nijemci koristili su ga kao bazu. Istovremeno se na Arapskom poluotoku ponovno budila svijest o slavnoj povijesti i jedinstvu svih Arapa, pa su saudijski kralj Feisal i Lawrence od Arabije u suradnji sa Saveznicima oslobodili grad od Turaka. No, umjesto da dobiju obećanu nezavisnost, Sirija je tajnim sporazumom na prevaru pripala Francuzima koji su kao posljednji osvajači okupirali grad. Među građanima su naišli na val nezadovoljstva pa su u 1925 i 1926 u više navrata bombardirali grad kako bi slomili otpor. Sirija je stekla nezavisnost, a Damask postao njen glavni grad tek 1946. godine kad su se francuske i britanske trupe u potpunosti povukle.

Ezzat i ja spustili smo se do samog Starog Grada u kojem je život već pulsirao punim plućima. Sve su male radnje i štandovi već radili, a ljudi su koračali njegovim uskim ulicama i malim trgovima. Grad me podsjetio na dobro uhodani mravinjak. Gdjegdje je iz radnje zazvučala orijentalna muzika svirana lutnjom, gdje gdje novovjeki arapski pop, uvijek toliko glasnije od mogućnosti zvučnika da barem malo zašumi. Mujezini su redovno pozivali na molitve, dio ljudi bi se tad slio prema prvoj džamiji iza ugla, a ostatak nastavio svojom zacrtanom rutom. Kadkad bi se iz kršćanske četvrti začulo i zvono. Kadkad bismo omirisali svježe samljevenu kavu i kardamom i blagi miris voćnog duhana iz obližnje kavane, začuli zveket kocaka kako padaju na drvenu ploču backgammona, ili pak bili osupnuti mirisom jasmina iz nekog dvorišta iza debelih i visokih zidina koje su prostrane unutrašnjosti kuća skrivali od pogleda ulice. Ezzat me puštao da vodim šetnju, pa mi se smijao kad bismo udarili u zid slijepe ulice. Trebati će mi dva tjedna svakodnevnog tumaranja tim labirintom da savladam osnovnu orijentaciju. Ulicama su prolazili ljudi, pokrivene žene, prodavači sokova, dostavljači s teretom na magarcima, ali i gdjekoji kombi, koji bi nas sve začudio kako se uopće uspijeva probiti tim skučenim prostorom. Ponekad su se ulice pretvarale u tunele, nadsvođene životnim prostorom, a ponekad završavale u nečijem dvorištu.

Unutrašnjosti damašćanskih kuća su me oduševljavale. Oko obaveznog dvorišta okupilo bi se nekoliko kuća sa drvenim balkonima koji bi gledali na fontanu u centru. Sve obučeno u mramor i bazalt, protkano detaljnim ornamentima, ispunjeno bujnim krošnjama mirisnog bilja, padalo je u drugi plan kad bi nas ponekad domaćini koje bismo zatekli kako sjede na jastucima i čilimima u hladu nekog kutka dvorišta, umjesto da se naljute što narušavamo njihov mir, pozvali da sjednemo s njima na čaj. Potpuno sam zaboravio na povijest tog grada, očaran njenom pulsirajućom sadašnjošću, kad me Ezzat podsjetio na to, rekavši: „Kad imaš povijest, razumiješ civilizaciju. Kako je nastala, kamo ide, kako će završiti i kako utječe na ljude. Na primjer, moji su pradjedovi gradili Damask kako im je pasalo. Arhitektura je odraz stanja društva i stanja uma! Naše ulice su uske jer su ljudi htjeli biti povezani s ljudima na ulici, biti blizu jedni drugima. S druge strane, unutar kuće, htjeli su imati svoj mir i svoj svijet. Zato su zidovi visoki – da ih odjeljuju od vanjskog svijeta. Zato su kuće udobne, svježe zbog mramora, osvježavajuće zbog biljaka i fontana.“

Sjeli smo u jednu malenu, živahnu, dupkom ispunjenu zalogajnicu, a konobar je u isti čas donio mezze, nekoliko tanjurića na kojima su se miješale razne varijante slanutka, patlidžana, sezama, bulgura, limuna, maslinovog ulja i češnjaka, uz naravno, neizostavni hobz i čaj. Nisam ni primijetio, ali već je padao mrak mog prvog dana u Damasku, kad me Ezzat pozvao da odmorimo u jednoj od poznatih kavana Al Nawfara u samom srcu Starog Grada. Uživali smo u čaju, nargili i promatranju svijeta koji prolazi ulicom gore-dolje, kad je u kavanu ušao Abu Šadi. Dobro sam zapamtio to lice od prije sedam godina, jer je to bio jedan od onih ljudi koje sretnete na putovanjima i nikad ne zaboravite. Abu Šadi je posljednji hakawati, pripovjedač priča. Nekoć, kad nije bilo medija za razonodu, ljudi su dolazili u kavane slušati priče hakawatija. Jedan po jedan otpadali su kako su u domove ulazili radio aparati i televizori. No Abu Šadi je još kao malen obožavao čitanje i pisanje, pa je odlučio nastaviti s tim zanimanjem, baš kad je posljednji hakawati u Damasku otišao u mirovinu.

Popeo se na svoj pripovjedački tron, kao i svake večeri u posljednjih četrdesetak godina, i započeo priču. Sakupilo se u publici i dosta turista, ali u prvim redovima sjedili su regularni ‘dečki iz kvarta’, pratili Abu Šadija i cuclali svoje nargile. Ezzat mi je objasnio da oni uglavnom znaju te priče, jer ih hakawati često ponavlja, ali opet, da unosi svježinu novim gestikulacijama, upadicama iz života suvremenog Damaska, a povremeno iznenadi i prenerazi sve prisutne kad lupi svojim metalnim štapom o limeni rukohvat trona. „Abu Šadi nije samo pripovjedač priča, on je i performer, zabavljač“, objasnio mi je Ezzat, „zbog toga i plijeni publiku.“

Iako sam znao da Abu Šadi ne priča o Šeherezadi nego o aktualnim herojima i klaunovima Damaska, sve je uspješno dozivalo egzotiku jednog od tri nekadašnja grada tisuću i jedne noći: izražajan arapski jezik sa svojom tvrdoćom, žarom i amplitudama u dikciji, kostim pripovjedača, atmosfera interijera kavane obavijene u dim nargila, zidine kolosalne džamije Umejada koje su se nazirale kroz mutne prozore kavane… Za razliku od Kaira i Bagdada, Damask je zbog živućeg hakawatija još uvijek doslovno grad tisuću i jedne noći.

Proveo sam tri tjedna u Damasku i svakodnevno lutao ulicama Starog Grada. Ulazio bih u njegove labirintne ulice kroz neka od sedam gradskih vrata i odmah se izgubio u nekom od souqova gdje su me opijali mirisi kumina, kave i prirodnih parfema. Iz izloga zlatarnica blještalo je zlato, a sa štandova začina poglede plijenile hrpice neprepoznatljivih mirodija. U radnjama oko velike džamije promatrače su impresionirali radovi kaligrafa i vještih drvorezbara, a u malim radnjama u nekim dalekim ulicama labirinta uporno su svoje pozive upražnjavali kovači, pekari, postolari, tkalci, drvoslikari, svjećari, kipari… Ponekad bih posjetio neku od palača velikodostojnika koje su u puno većem i raskošnijem izdanju preslikavale strukturu tipičnih damašćanskih kuća. Dane pune hodanja tim beskrajnim ulicama, ponekad bih završio u nekom od starinskih hammama – kupelji, u kojima se redovne mušterije kao i one sporadične, podvrgavaju vodi, kamenu, spužvi, četki, pari, toplini i opet vodi. Neki od tih hammama, poput onog az-Zahariyya, rade neprestano od 12. stoljeća. Ljudi su se ovdje opuštali i kad su u Damasku živjeli Saladin i Lawrence od Arabije, kad su tuda tutnjali Mongoli, Otomani i Francuzi. Fasciniralo me što od svih stotina gradova koje sam posjetio diljem svijeta, nigdje kao ovdje na tako malom mjestu, unutar zidina Starog Grada, nema toliko bogate povijesti i toliko žive sadašnjosti.

No, najviše su me od svega zanimali ljudi. S Damašćanima se lako zapodijeva razgovor. Dovoljno je sjesti u kavanu i netko sa obližnjeg stola već će sâm započeti razgovor. Često sam pričao sa starijim ljudima koji su dane u mirovini mirno provodili uz šalicu čaja i partiju šaha. Njihovo baratanje engleskim jezikom nerijetko bi me zadivilo. Otkrivali su se tad kao bivši sveučilišni profesori ili jednostavno brbljivi taksisti koji su engleski naučili čavrljajući s turistima koji bi sjeli u njihov auto na par minuta. Umirovljeni sveučilišni profesor elektrike, Ali Muhamed, kojeg sam zatekao jednom u kavani kako igra šah s kolegom, dok ih nekolicina prijatelja promatra, pohvalio se da je podosta putovao svijetom, ali i da je zadovoljan što živi upravo u Damasku. „Svjetska civilizacija u zadnje je vrijeme stvorila ljude otuđene, izolirane jedne od drugih“ mudrovao mi je simpatično „Kod nas to, hvala Bogu, još nije tako. Ljudi se druže, imaju širok krug rodbine i prijatelja. Lijepo je tako provoditi starost. Najgore je biti sâm.“

„Doduše, materijalizam kuca i na naša vrata“ dodao je nešto kasnije „Mladi mu se sve više povode, ali mi stariji mu ne damo da nas uzme“. Njegovi prijatelji, dotad šutljivi i usredotočeni na partiju šaha, sad su se nasmijali, davši mi do znanja da i oni razumiju engleski.

Pričao sam sa desecima raznih ljudi u kavanama. Obično su mi sami prilazili s pitanjima o mojoj obitelji i poslu. Najviše ih zanima obitelj, shvatio sam odmah – brojna i zdrava obitelj smatra se velikom srećom i darom od Boga. Ipak, saznavši da nemam ni ženu ni djecu, iako imam dobar posao i „čak“ 27 godina, nisu mi to zamjerali. Malo po malo, a ponajviše u razgovorima o politici, utvrdio sam da su Damaščani vrlo tolerantni, da ne stavljaju ljude u kategorije po nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Barem ne toliko, koliko prosječni ljudi na Zapadu stavljaju njih u isti koš sa teroristima.

U kavanama su obično sjedili stariji ljudi, a ja sam često promatrao njihove bore. Te vremešne linije kroz život ocrtavaju portrete naših karaktera. Primijetio sam da stari Damaščani – puno češće no starci drugdje – imaju lepezu bora oko očiju, što upućuje na to da su se u životu puno smijali.

Odlučio sam saznati i što mladi Damašćani imaju za reći, pa sam sve više vremena provodio ispred sveučilišta, gdje sam stekao nekoliko lijepih prijateljstava. Posebno me se dojmio susret s jednom mladom tradicionalnom muslimankom koja po vlastitoj odluci prekriva odjećom i hijabom sve osim očiju. Ludzain Kriker, 22-godišnja studentica menadžmenta, vrlo je rado, bez ikakve nelagode, otišla sa mnom na čaj. Prve susrete proveli smo u općenitim razgovorima o obitelji, ljepotama i povijesti Damaska i stanju u njihovom društvu, a potom nam se pridružio se i njen zaručnik Amar Razan, 28-godišnji učitelj engleskog. Raspričali su se tad i o vrlo zanimljivim temama odnosa između spolova u njihovom društvu.

„Mladim ženama u Damasku jako je stalo do toga da sačuvaju svoju čistoću i nevinost!“ iznenadila me Ludzain progovorivši jednom prilikom. „U redu je da mladi hodaju, ali ne da prakticiraju odnose prije svadbe.“ Rekli su mi da svadba u Damasku izgleda tako da muškarci slave odvojeno od žena, a mladenci se sretnu tek nakon cijelog događaja. „Ponekad prije prve bračne noći, ženinu čednost provjeri mladoženjina majka!“ iznenadio me tad Amar. „Nekad mladi i spavaju prije braka, ali ako on tad napusti nju, ona je u jako lošoj poziciji. Neke se tad odlučuju vratiti djevičanstvo operativnim zahvatom! A ponekad – ali to više na selu, a jako rijetko u gradu – njena je obitelj izopći, čak i ubije, jer je nepovratno iznevjerila obiteljsku čast! No, to su iznimke, koje samo potvrđuju pravilo da je obitelj ovdje najvažnija“ nasmijao se Amar. „Muž i žena se najčešće iznimno vole i poštuju. Ako je muškarac slučajno prevari ili povrijedi, ona bez problema dobiva čistu rastavu braka i svu njegovu imovinu!“

Ludzain će uskoro započeti raditi u banci, ispričala mi je. Veseli se djeci i obiteljskom životu, ali želi ga odgoditi još malo. Iskreno promišlja islam, pokriva se po šerijatskom zakonu, ali nije tipična vjernica, rekao mi je Amar. Dok je ona skromno šutjela, Amar je rekao za nju da gaji osoban odnos s Bogom. Ne ide u džamiju jer voli moliti sama. Ona je pak rekla da se divi Amaru koji je ostao bez roditelja s 12 godina, ali se dobro pobrinuo za sebe, pa zna da će se dobro brinuti i za nju. Rekla je da ne misli da su žene u Damasku potlačene, niti se kao žena osjeća zakinuta. Dapače, osjeća se privilegirano. „Prvo…“ stala je nabrajati Ludzain kad sam je pitao o položaju žena u društvu „mogu ostati kod kuće s djecom koliko hoću i smatram to, kao i većina drugih žena, velikom privilegijom! Drugo, gdje god se krećem, poštuju me, dižu mi se u busevima, daju mi prednost u taksiju, restoranu i svugdje. Ako mi itko slučajno kaže išta loše javno, svi odmah skaču u moju obranu i napadaju zlonamjernika.“

Pitao sam je nema li ponekad nasilja prema ženama u obitelji. „Jako malo! Društvo to osuđuje!“ odgovorila mi je „Kad bi se čulo da netko tuče svoju ženu, nitko više ne bi razgovarao s tom osobom. Ni trgovci u dućanu, ni službenici na šalterima, ni obitelj njegova… To je javna sramota! Poslanik Muhamed je rekao da su žene slabije pa da ih treba paziti i čuvati. Kur’an cijeli govori divno o ženama, a ljudi ovdje se toga uglavnom i drže.“ zaključila je Ludzain.

Još jedan zanimljiv, novostečeni prijatelj, 26-godišnji grafički dizajner Housam Nasrallah, pravio mi je društvo posljednjih dana u Damasku. Otkrio mi je i onaj Damask izvan zidina Starog Grada, svijet shopping centara punih bogatih Saudijaca, lounge barova punih „zlatne mladeži“ i disko klubova punih ušminkanih i rasplesanih djevojaka i mladića. Odveo me u noćni klub u kojem su mladi, obrazovani muslimani pili alkohol i plesali na arapsku pop-muziku, ali mi je objasnio da gotovo nitko ne pretjeruje s tim, te natuknuo da ću teško vidjeti pijanca kako tetura. „Stranci misle da ovdje nema alkohola!“ rekao mi je „Ima ga svugdje, legalan je, može se kupiti u dućanu, ali većina ljudi ne pije. Ali ako piješ, nitko ti neće prigovarati. Za razliku od drugih arapskih zemalja, ovdje ti nitko neće prigovarati čak ni ako piješ na cesti za Bajram!“

Ispričao mi je priču o vezi s djevojkom koja je i tad bila kraj njega – arhitektici Marii. Housam ima šestero braće i tri sestre, a Maria dva brata. On dolazi iz muslimanske obitelji, a ona iz kršćanske. Kršćani su u Damasku puno tradicionalniji od muslimana. To su direktni nasljednici kršćana iz doba Isusa Krista, koji se nikad nisu preobratili na islam. Za vrijeme Saladina bilo ih je 50-50%, a sad je 75% muslimana, a 10% kršćana, jer kršćani imaju puno manje djece i puno su zatvoreniji. I jednima i drugima obitelj je svetinja, ali muslimani se smiju ženiti s kršćanima, dok kršćani ne smiju s muslimanima. Housam i Maria jako su se voljeli, rekli su mi oboje. Bili su zaručeni i željeli su se vjenčati, ali njihovi roditelji nisu na to pristali. „Mogli smo se vjenčati usprkos roditeljima i živjeti svoje živote jer dobro zarađujemo“ objasnio mi je Housam bez ikakvog izraza gorčine „ali bismo morali ići kontra svojih starijih, a to ne želimo. Previše ih poštujemo! Iako su naši roditelji potpuno dezorijentirani u novom svijetu, ne znaju niti upaliti kompjuter, mi ih ipak slušamo i poštujemo jer nam je to najbitnija stvar na svijetu!“

Housam mi je rekao da se polovica mladih, uglavnom oni bez visokog obrazovanja, ženi po starom principu – partnere im nađu roditelji. Oni obrazovani i moderniji si sami nađu partnere, ponekad čak i promjene više partnera prije braka, ali nikad ne konzumiraju odnos. Zbog toga u Damasku mladi nemaju problema niti sa spolnim bolestima, niti sa neželjenim trudnoćama. Mladima, jednako kao i starima, dvije stvari su najvažnije pri odabiru partnera. Čednost i pripadnost dobroj obitelji. Obitelji grade svoju čast naraštajima, pa je to ponajveći razlog zašto mladi ne vole proturječiti svojim roditeljima.

Moj posljednji dan u Damasku ponovno sam se zaputio na Jebel Quassioun, ali ovaj put s Housamom.  Vozeći me u svom novom velikom automobilu, pričao mi je o tome kako Damaščani sve uvoze iz svijeta – automobile, mobitele, tehnologiju – a ništa ne proizvode sami. Rekao je da većina ljudi u Damasku živi od danas do sutra. Imaju neki zanatski posao, po cijele dane provode u svojoj radnji i rade nešto što na licu mjesta i prodaju, a zarade tek toliko da nahrane sebe i svoju obitelj sljedeći dan. „Nemaju nikakvu perspektivu, nikakvu budućnost!“ rekao mi je.

„Mi mladi smo zapeli“ priznao je zamišljeno Housam, gledajući povremeno u retrovizor svog skupog automobila „Posljednjih stoljeća stvari su se mijenjale polako, a posljednjih godina, stvari se mijenjaju prebrzo, najviše zbog obrazovanja, interneta i satelitskih programa. Kažemo da djecu odgaja satelit. Dok su roditelji na poslu, djeca vrte programe i gledaju svijet na dlanu, a potom izađu na ulicu, na souq, gdje je sve isto već stoljećima i ništa nije slično svijetu koji su vidjeli na televiziji.“

Housam osjeća drevnu povijest svog grada u svojoj krvi, rekao mi je kad smo stigli na vrh Jebela i pogledali grad nad kojim je zalazilo sunce. Njegovi su naraštajima iz Damaska i on osjeća duboke korijene ovdje. Iako povremeno odlazi u svijet, iako ima petogodišnju vizu za Ameriku u putovnici, zna da nikad neće otići iz svog grada. Smatra da Damask posjeduje nešto posebno, jer su ga svi mogući narodi htjeli osvojiti.

„Osjećam da i ja pripadam toj povijesti.“ rekao mi je dok su se palila prva gradska svjetla „Ali nisam siguran da me ona pripremila za ovaj današnji svijet. Osjećam da imam duboko korijenje koje mi baš i ne dâ da idem dalje.“

Ostali smo sjediti u tišini dok je noć padala nad najstarijim neprestano naseljenim gradom na svijetu i do jutra brisala vidljive granice starog i novog. Ostala su samo brojna gradska svjetla. Nitko ne može sa sigurnošću reći kamo Damask ide, niti što će sa njim biti, pomislio sam. Ali jedno je sigurno – Damask je sada, tamo gdje je oduvijek i bio.