National Geographic Adventurer, Svibanj 2008

“Jel smo spremni?” pitam dečke posljednji put.

“Jesmo, jesmo” odgovaraju, kao da se radi o mačjem kašlju.

“Sori što sam dosadan, ali ponavljam, kad uđemo u brzace, više nema van. Cetina ulazi u kanjon, nema više prilaznih puteva i tko zna što nas čeka!”

Samo oprezno i pametno i sve će bit u redu… I samo polako, odgovaraju mi dečki.

“Važno je da se ne bacamo u vodu!” dosađujem ja dalje “Dokle god mi držimo vertikalu i ravnotežu, čamac se ne može prevrnuti…”

Da, da, jasno, znamo sve…

Ja se, klipan, prihvaćam kormila. Netko treba preuzeti tu odgovornost, a ja sam, kao, najviše veslao do sad, pa hajde, vjerojatno je bolje tako… Borna je u sredini, a Marko naprijed. Marko, s najmanje vodenog iskustva od nas ide na pramac. Ne bi bio na njegovu mjestu, mislim si ipak. Čelom u valove, bez da ima kontrolu što se događa iza njega, na puno stabilnijem djelu kanua, na kormilu, koje odlučuje o njegovoj sudbini. Nema veze, platit ću mu rundu poslije, za požrtvovnost i povjerenje, mislim si. To se cijeni!

Njegov je i čamac; žuti, plastični kanu. Kad god smo pristali na obali do sad, upravo me slika tog nevinog, dječjeg čamca podsjećala na neozbiljnost našeg poduhvata. Dobro, jesmo mi dečki iz predgrađa, draža nam je avantura u stilu Huckleberry Finna, nego turistički aranžman sa kacigama, prslucima i logistikom. Upravo je taj tvrdi, jeftini čamac odavao komičnost cijele situacije. Bio je dobar za naša plutanja po pitomim, stajaćim vodama Lonjskog polja. Ma, u bari se može plutati i na odbačenoj gumi automobila, klincima mora da je zabavno. I u bačvi pretpostavljam, također. Ali u bačvi se samo luđaci spuštaju niz Nijagarine slapove… Na gumi se ne ide niti niz Cetinu! A mi, bedaci, idemo u plastičnom žući… Huckleberry Finn ekipa, na hrvatski kvartovski način.

Prvih pet minuta bilo je lijepo. Gledali smo kako ceste nestaju iz vidokruga, kako se kanjon zatvara i kako rijeka postaje sve brža. Adrenalin se polako pumpao u krv, iako smo se mi se čudili tišini i blagosti cijelokupnog krajolika.

Zatišje pred oluju! Taman sam to pomislio kad smo iza okuke začuli zlokobni ‘ŠŠŠŠŠŠŠ’.

“Ajmo dečki, polagano!” viknuo je netko… Vraga, polagano, rijeka je bivala sve brža. Nema naš žućo kočnice!

Prvi val lijevo, drugi val desno… To je ritam, samo trebamo okomito ući u valove i sve će biti u redu. Žućo se ljulja, šta je – je, ali mi se držimo… Vraga… Nije prošlo ni par sekundi odkad smo ušli u brzace. Na treći val nisam stigao niti okrenuti pramac, već se sve rušilo… Dok se čamac okretao i ispadao iz svoje plovne ravnoteže, dečki su držali vertikalu. Bio sam ponosan na njih. Ne daju se do kraja… To su pravi momci! U sljedećem trenutku divlja voda Cetine progutala nas je i zavrtila kao u vešmašini.

Stari fakin Huckleberry i njemu slični, ne mare za neoprenska odjela. To se ne uklapa u sliku. Nije ‘stajliš’. Rastrijezni ih ledena voda. Proljeće je taman otopilo snijegove s Dinare i njima napunilo Cetinu. Prva reakcija bila je šok. Pluća su se toliko stisla od hladnoće da ih nismo mogli napuniti zrakom kad smo izronili. Druga reakcija je puko preživljavanje. Voda nas usisava i vrti, i ne pokazuje nikakvu namjeru da nas odbaci na obalu. Čovjek bi instinktivno zaplivao prema spasonosnom kopnu, udaljenom samo desetak metara. Okomito na pravac kretanja. Okomito na silu koja nas goni samo jednim smjerom – nizvodno. I dolje!

Rijeka nas je gutala i izbacivala van. Mi nismo mogli raditi na ničemu doli kako da dođemo do zraka i kako da uspijemo izdržati. Svi smo se nekako držali za okrenuti čamac koji se sa kamenjem dna natjecao tko će nas više istući.

I onda je čamac počeo tonuti. Mislili smo da smo bili pametni što smo svezali prtljagu za čamac. Kad se ta prtljaga potpuno natopila vodom, počela je čamac vući na dno, a nas s čamcem…

U tim trenucima čovjek ne razmišlja ništa. Bori se sa situacijom i potpuno je posvećen trenutku u kojem se nalazi. Nekako smo uspjeli držati na užetu i prtljagu i čamac, svatko svoj dio, sve dok tristo metara niže, rijeka napokon nije predahnula i dala nam priliku da otplivamo na obalu. Izbrojali smo masnice i ogrebotine i konstatirali da, srećom, nijedno rebro nije slomljeno. Žućo je jedini kihnuo. Probušio se na više mjesta. “To ti je plastika”, psovali smo dok smo promrzli cijedili odjeću. “A kako ćemo se izvući odavde?” Hvala Bogu da nas je Cetina ismijala odmah na početku našeg glupog i smjelog podviga. Da smo još dublje ušli u kanjon, morali bismo se vratiti na milost i nemilost vodi. Ovako smo se ipak nekako mogli uzverati kroz trnovitu makiju strmih obronaka. Akcija izvlačenja potrajala je cijelo poslijepodne.

Huckleberry je kapitulirao, složili smo se uvečer, napokon suhi u Tončijevoj konobi u Podgrađu. Smijao nam se stari riječni vuk, ali to smo i zaslužili. I tada, na suhom, srce je još uvijek kucalo jače, ali barem nismo odustajali. Naše glave su ipak bile tvrđe od stijenovitog dna Cetine.

“Vrijeme je da odrastemo”, priznao sam Tončiju i objavio “Nastavljamo s tobom. Po svim pravilima!” Tonči Jerčić je jedan od prvih lokalaca koji je sa svojim poljičkim fakinima započeo istraživati pustolovni prolazak kanjonom Cetine. Najbolji znalci kanjona odrasli su davno prije nas i odlučili svoje praktično znanje ponuditi u sklopu pustolovno-turističkih aranžmana koje nude kroz svoju agenciju “Jut”

Drugo jutro nastavili smo s njima, kako dolikuje ozbiljnom pristupu ozbiljnoj rijeci. Krenuli smo od Čikotine Lađe s gumenim kajacima, neoprenskim odjelima, prslucima za spašavanje i sa svom ostalom potrebnom logistikom.

“Izgledamo kao pingvini, ali ovo uopće nije loše!” viknuo sam dečkima u drugom kajaku. Plovili smo niz brzace sa upravo toliko uzbuđenja koliko je potrebno da se čovjek dobro zabavi, a da pritom ne izlaže svoj život opasnosti! Skakali smo niz male slapove, jurcali prirodnim toboganima, a Tonči, stari bradonja, neprestano nam se smijao. Ovakav način uzbudljivog, ali sigurnog načina putovanja divljim vodama Cetine, ostavljao nam je puno više prostora da pažnju posvetimo božanstvenom krajoliku. Prošli smo kraj starih katunskih mlinica, kroz ugodni gaj Blata na Cetini, ispod starog visećeg mosta na nekoć jedinom prijelazu rijeke u kanjonu, na trgovačkom putu iz davnina. Kako smo zadirali u kanjon njegove su stjenke postepeno rasle do preko stotinu metara. Voda je ispunila sav prostor od jedne do druge litice kanjona. Uživali smo u miru bogatom odsustvom čovjekova utjecaja, sve dok se odjednom ispred nas nije pojavila ogromna brana i elektrana Kraljevac izgrađena još davne 1912. godine. Još se tada uvidjelo da Cetina obiluje iznimnim hidropotencijalom. Kasnije su na njoj izgrađene još četiri elektrane, koje danas Republici Hrvatskoj daju do 30% od ukupne energije. Ekolozi i energetičari već dugo vode bitku što je važnije za našu najdužu kršku rijeku, dugu preko 100 kilometara – iskoristiti njezin hidropotencijal ili poštivati njeno jedinstveno prirodno blago.

Kod brane Kraljevac spušta se jedina pristupna cesta dnu kanjona Cetine pa je ovdje uslijedila zamjena rekvizita. Logističar iz agencije Jut ovdje je preuzeo kajake i vesla, a nama donio kacige i alpinističku opremu. Nastavljamo niz kanjon pješice! Usljedila je prava vodena rapsodija! Bujna voda gromoglasno se probijala između kamenih gromada otpalih sa strmih litica. Na svakom skoku bilo je nekoliko mogućnosti za prolaz.

“Ako odeš ovuda, završit ćeš u sifonu” usmjeravao nas je Tonči “A ovuda ti je milina! Samo drži noge u zraku!” Mi bi se bacili njegovim putem. Bujica bi nas isti čas povukla, izbacala lijevo-desno te ispljunula u miran bazenčić. Vrlo brzo smo shvatili da dečki poznaju svaki kutak kanjona i svaku silnicu vode, pa smo se upuštali u ‘vešmašinu’ bez zadrške. Prolazili smo brojne brzice, tobogane i slapiće, a najuzbudljiviji su bili podvodni tuneli ispod stijena. Toliko smo se uživili u tu igru s vodom da nas je Tonči prenuo kad je zastao, pokazao nam malu pećinu u litici kanjona i ispričao

“Ovdje smo ti mi iz Poljica dolazili u divlji med! Kanjon je bio prepun divljih pčela do prije dvadesetak godina. Bilo je tu i prelijepog goluba pećinara i zeca, a onda je svega nestalo kad se gore u Sinjskom polju počela intenzivirat poljoprivreda, pa je sav kemijski otrov prolazio ovuda. Sad se to ipak malo više pazi pa se nadam da će nam se pčele vratiti uskoro. Uh…” zastao je, oblizao prste i skupio ih “divlji med od drača je najveća delicija koju je svijet vidio!”

Bilo je tu još uvijek i drugih mamaca za pčele. Sav je kanjon odisao vrijeskom, kaduljom i murtelom. No, nas je u maštarenju o divljem medu prenio novi prodorni ‘ŠŠŠŠŠ’. Naišli smo na najveći slap na Cetini – Veliku Gubavicu visoku 45 metara. Provukli smo se do samog vrha slapa i uživali u pogledu na deset kubika vode u sekundi koji se raspršuju u kapljice i strovaljuju u ponor.

“Zar se ovdje može penjat ili absajlat?” pitao je Marko Tončija kad je vidio ‘spitove’ zabijene u stijene odmah do samog slapa.

“Može kad ima 100-200 litara u sekundi. Sada ni za živu glavu!” Odgovorio je Tonči. “To je postavljeno za pustolovnu utrku prije deset godina, ali tada je bio s elektranom dogovoren mali protok vode. Prije dvije godine jedan Čeh to nije znao pa se išao spuštat. Vakuum koji se stvara iza slapa ga je povukao, doslovce usisao, a silina vode ga je dokrajčila. Našli su ga ronioci dan kasnije – zalijepljenog za stijenu na dnu jajolikog jezera, 20 metara ispod slapa!”

Mi smo zaobišli slap kroz tunel koji su radnici elektrane Kraljevac isklesali golim rukama u stijeni i nastavili dalje pješice, kroz vodu i kanjon. Što smo se više bližili posljednjem slapu u kanjonu – Maloj Gubavici, to je krajolik postao dramatičniji. Rijeka je svojim virovima izdubila čudne ovalne oblike u goloj stijeni te se sve naglije stala rušiti u dubinu. Voda s osam metara visoke Male Gubavice pada u bazen u stijeni, a izlazi tek kroz njegovo dno, desetak metara dublje, u jezero Crnica. Čak ni luđaci poput Tončija ne bi se usudili proći kroz takav vražji kotao.

Zaobišli smo taj dio verući se po stijenama sa strane, ali do jezerca nam je nedostajalo još 14 metara vertikale niz stijenu.

“Hoćete skakat ili ćete na absajl?” pitao nas je Tonči.

Borna je stao na rub stijene, pogledao u crnu vodu u dubini i rekao

“Ako mislite skakati, nemojte puno gledati i čekati nego odmah skočite!”

Čim je to izrekao, odrazio se u dubinu i nestao nam iz vidokruga… Marko i ja predugo smo gledali pa je Tonči zaključio umjesto nas:

“Absajl!”

 Otplivali smo kroz usko i duboko jezero do kraja kanjona gdje nas je čekala široka i plodna Poljička dolina i Jutov logističar s kombijem.

“Gotovo za danas. Jeste živi?” pitao nas je.

“Uh, preživi!”

“Onda je vrijeme za konobing!”

Što je sad to, pitali smo Tončija dok smo se presvučeni i suhi vozili u kombiju prema selu Podgrađe. “A ništa, imamo tu staru konobu gore u selu, pa smo mislili ako postoji kajaking, kenjoning, rafting, i šta ti ja znam šta sve ne što završava na –ing, zašto ne bi postojao i konobing? Skovali smo taj termin i program i ponudili ga gostima, a oni su time zadovoljni!” Stigli smo u staru kamenu kuću gdje nas je dočekala ženska snaga Juta sa pladnjem domaće hrane na velikom drvenom stolu od hrastovine. Nakon što smo nazdravili domaćom travaricom, pitao sam Tončija što uključuje program konobinga.

“Gosti plate 150 kuna i mogu se osjećati kao doma! Ima tu pršuta koliko hoćeš, kozjeg sira u maslinovom ulju, usoljenih srdela, bačva vina, demižon rakije… pa ti jedi i pij koliko te volja! Ako se najaviš na vrijeme, možeš dobit i janje ispod peke!”

“A vi pazite na njih ili…?” upitao sam ga ali me odmah prekinuo.

“Nitko nikome ne gleda u tanjur. Mi ćemo ostati s njima ako je dobra fešta, a ako nije šta ćemo tu… Gosti su slobodni i sami. Gore ih čekaju i sobe, pa ako hoće, mogu i prespavat.”

Nadoknadili smo izgubljene kalorije golemom količinom ukusne domaće hrane, a domaćini su nas počastili svojim društvom sve do kasno u noć. Dogovorili smo nastavak intenzivnog druženja s Cetinom za sutradan i pospremili se na spavanje u jednostavni starinski interijer konobe. Ujutro nas je s gumenim čamcima dočekao Srećko Škarica, vlasnik agencije “Cetina raft”. Srećko dobro poznaje narednih petnaestak kilometara rijeke što je ujedno i jedna od najboljih i najpoznatijih rafting dionica u Hrvatskoj.

Nedugo nakon što smo zaplovili zastali smo na jednom šumovitom riječnom otoku a Srećko nam je rekao “Ovdje je inspiraciju crpio najpoznatiji Poljički pjesnik Josip Pupačić” Zastao je, nakašljao se i obogatio sunčano proljetno jutro lokalnim stihovima:

Ja znam jedan otok / gdje zlatne ptice lete,

gdje plovi šum daljina / sa zvukom divljeg zvona.

Na njemu šeće vrba, / pjeva zanosno jova,

i plešu jablani viti / sunčane minarete

Veslali smo još dvadesetak minuta, rijeka je krivudala zelenim dnom doline i nije još postala divlja, kad je Srećko ponovo zastao

“Dobro, ovo je bilo dobro zagrijavanje, a sad, prije nego krenemo u akciju, morate nešto probati” Slijedili smo ga do prve kuće gdje smo zatekli staricu kako ispod peke vadi okruglu pogaču promjera gotovo metar!

“Ovo vam je soparnik djeco moja, probajte” rekla je

“A ovo je moja baka” nadodao je Srećko.

“Soparnik vam je naš poljički specijalitet, pogača od blitve” objasnio nam je Srećko dok mu je baka razgrtala žar sa same pogače i razrezala je.

“Hmmm” oblizao se Marko nakon što je probao prvi zalogaj. “Lijepo, lijepo!”

Nakon što smo sve pojeli, krenuli smo spremniji u nastavak pustolovine. Prošli smo nekoliko lijepih brzaca, a potom smo ponovo začuli zlokobni ‘ŠŠŠŠŠ’. Što smo se više približavali golemom brzacu, to mi se više knedla stezala u grlu. Srećko koji nam je bio i skiper, zastao je neposredno prije no što nas je struja usisala u brzac i nasmijao se “Ne bojte se, nitko ovuda ne prolazi! U Oblačnik se upuštaju samo profesionalci! Ali čak je i jedan skiper poginuo ovdje prije šest godina!” Objasnio nam je da je mjesto dobilo ime Oblačnik jer se u zimskom razdoblju, kad je ovdje najviše vode, cijeli brzac toliko zapijeni da kapljice ispune zrak poput oblaka. Vuklo nas je da se ipak okušamo u zlokobnom brzacu, ali nas je Srećko razuvjerio “Vjerujte mi, alternativa nije manje zanimljiva! Sljedite me!”

Put za zaobilaženje Oblačnika odveo nas je kroz prelijepu pećinu punu stalaktita i stalagmita, na čijem kraju smo morali proći kroz zavjesu vode koja se slijevala sa stropa pećine. Brzo smo sjeli u čamce a Srećko nam je pročitao misli “Sad više nema izlaženja! Spremni?”

Pojurili smo kroz čitav slijed brzaca koji su ime dobili ili po svom obliku ili po nekoj karakteristici. ‘Labirint’, ‘Lakat’, ‘Z’, ‘Ferrari’, ‘Javornica’, redom jedan uzbudljiviji od drugoga. Prošli smo i kroz ‘Tisne Stine’ ekstremni kanjon od dviju pedesetak metara visokih stijena udaljenih tek desetak metara jedna od druge, poznat po tome što se ovdje snimala scena u filmu “Winetou”.

Cilj naše priče bio je u Radmanovim mlinicama, savršenom mjestu za kraj uzbudljive pustolovine. U tom restoranu smještenom u ugodnom ambijentu riječne obale mogli smo probati i neke od najvećih cetinskih specijaliteta poput jegulja, žaba i rakova, ali smo se odlučili za klasičnu pastrvu i vrč crnog. Digli smo čaše u zrak i nazdravili za uspješno okončanje nesvakidašnje avanture. Jednoglasno: “Živjela Cetina!”