Meridijan, rujan 2005

Dok putujemo drndavim raspadnutim autobusom po grbavim zemljanim cestama Gvatemale, razmišljam o tome gdje se nalazim. Daleko u središtu Centralne amerike, civilizacija polako steže posljednju jezgru divljine. U susjednom Meksiku već je sva prašuma posječena, a to se sve brže dešava i ovdje, u Petenu, pokrajini na sjeveru Gvatemale. Na karti staroj dvije godine, područje kojim prolazim označeno je gustom tamno zelenom bojom koja označava selvu – prašumu. No, ono što moje oči vide kroz stakla zamagljena od nepodnošljive sparine, su beskrajne fince – farme nastale na posječenom teritoriju na kojima mirno preživaju tisuće goveda.

Bus staje tamo gdje cesta prestaje – u Paso Caballosu. Iznosimo pedesetak kilograma opreme kupljene u civilizaciji za našu ekspediciju. Tražimo alcaldea (šerifa) malog sela, da ga priupitamo kako možemo kupiti čamac. Pronalazimo ga ispred jedine skromne trgovine u selu bez struje. Simpatičan starčić nalik na kauboja, brzinom netipičnom za ladinose, pronalazi nam čamac i smješta nas u svoju kuću. Jutro je ionako bolje za veliki polazak u nepoznato, pa se uvečer ponovno nalazimo ispred radnje, na korzu malog prašumskog sela. Sunce polako zapada nad tamnozeleni krajolik. U vrčevima koje drže na glavi žene nose vodu sa izvora rijeke San Pedro, a dječačići nabijaju loptu po prašini. Dok polagano ispijamo tradicionalni rum iz domaće proizvodnje, ispitujemo alcaldea o putu koji nam predstoji. «Kad zaplovite rijekom, nećete više vidjeti fince, a prašuma će postajati sve gušća. Malo tko živi uz rijeku, ali čuvajte se narkotrafikanata, ovo je njihovo područje!» Baš u tom trenutku do trgovine je dojurio terenac, iz njega iskočila dva velika muškarca sa pištoljima zataknutim za opasač, kupila nešto u radnji, i još brže nestala. «Ovakvih se likova čuvjate!» savjetovao nam je domaćin.

S prvim jutranjim zrakama sunca raspršila se i naša nelagoda pred put, te smo polagano zaveslali niz sporu, tešku i kašastu rijeku. Nekoliko dana nismo vidjeli nikoga, a prašuma je postajala sve gušća i glasnija. Dok nas je u transu držala ljetna tropska vrućina i polagani zaveslaji niz nepomičnu rijeku, sve dublje smo ‘ulazili’ u prašumu. Sa gustih krošanja rikali su veliki crni howler majmuni, a šarene guacamaye preljetale su rijeku. Tek četvrti dan vidjeli smo prvog čovjeka: malog smeđeg dječaka koji vesla stojeći u čamcu izdubljenom iz jednog komada drveta mahagonija. Takve su čamce koristili još i prvi stanovnici prašume – Maje. Dječakova mirnoća i lovački pogled kojima je skenirao rijeku u potrazi za hranom, oživjeli su na trenutak sliku iskona. Još prije vrhunca civilizacije Maja, ti su indijanci živjeli kao lovci-nomadi u prašumama Srednje Amerike, i koristili isključivo vodene tokove za putovanje neprohodnim prostranstvima. Živjeli su u pećinama i putovali čamcima, sve do doba rane klasike oko 250. godine kada su počeli graditi velike gradove u džungli.

U prašumama Petena još uvijek postoje skriveni ostaci civilizacije Maja, pa je njihovo pronalaženje bio jedan od glavnih motiva naše ekspedicije. No, koliko god mi njuškali uz obalu i probijali se kroz gustu prašumu, pazeći da ne stanemo na barbu amarillu, zmiju koja ubija u roku od pola sata, ništa nismo pronašli. Sreća nam se ukazala jedan od posljednjih dana putovanja, kad smo polako izlazili iz džungle u područja finci te prenoćili na jednoj. Jeronimo Chok’al tu živi sa svojom ženom i šestero djece u skromnoj kolibici «Gazda je zakupio komad džungle, i dao mi novac da za godinu dana posjećem svo raslinje» objasnio nam je. Dok smo sjedili oko vatre, a rum mu razvezivao jezik, Jeronimo nam se, kao prvim ljudima koje vidi nakon dugo vremena, morao pohvaliti da je neki dan, sjekući prašumu otkrio pećinu Maja. Ujutro smo ušli u nju i pronašli znakove života: suhozid, ognjište, i nekoliko komada keramike.

Kad je naše putovanje rijekom uspješno završilo na meksičkoj granici, vratili smo se u Flores, glavni grad Petena, i potražili arheološki institut. Dr. Jari Lopez je proučivši uzorke keramike, skice i podatke koje smo mu donijeli, zaključio «Pećina je korištena u predklasično doba. Moguće je da je stara i 4000 godina. Keramika pripada tipu zapata, a koristila se za prenošenje vode.» Zahvalio nam se na trudu, arhivirao podatke pod imenom ‘Kluba za ekspedicionizam i kulturu Zagreb’ te najavio poslati svoj tim arheologa na mjesto otkrića kojemu smo zapisali GPS koordinate.

Nedugo potom, nastavili smo proučavanje stare civilizacije Maja. Ovaj put smo iznajmili konje, natovarili ih hranom i vodom te krenuli na petodnevno pješaćenje kroz prašumu, do Miradora, jednog od najvećih gradova starih Maja. Mirador je bio jedan od najdominantnijih gradova majanskog svijeta prije dva tisućljeća. Napušten je iz nepoznatih razloga, a prašuma je ubrzo prekrila sve njegove građevine. Od kad je ponovno otkriven pred tridesetak godina, nije se mnogo promijenio. Piramide i hramove i dalje prekriva tropsko raslinje. Prolazeći njihovim podnožjem malo tko bi mogao razlikovati piramidu od običnog brežuljka. Tek kad smo se popeli na vrh jedne, shvatili smo o čemu je riječ. Oko nas se pružala bespregledna zelena pućina prašume iz koje su poput otočića izvirale zaraštene piramide. Pošto nizine Petena nemaju brežuljke, svaki koji smo mogli vidjeti bila je zapravo drevna građevina obrasla zubom vremena. Najfascinantnija od njih – piramida la Danta – uzdiže se 70 metara iznad krošanja, što ju ćini najvećom piramidom u svijetu Maja.

Ubrzo nakon nestanka Miradora, ulogu najdominantnijeg grada preuzeo je susjedni Tikal, a u povijesti je nastupilo zlatno doba njihove civilizacije, koje se naziva klasično razdoblje, a trajalo je od 250. do 900 godine. Sjaj zlatnog doba, najbolje se vidi u potpuno restauriranom Tikalu, ponosu Gvatemale koji dnevno posjećuju tisuće turista. Krozanj me proveo dr. David Freidel, svjetski poznati povjesničar, voditelj međunarodne arheološke misije u Gvatemali.

Njegova je uža specijalnost ratna povijest. «Maje su bili izuzetno ratoborni.» kaže dr. Freidel. «Teško možemo izdvojiti desetak godina mira u njihovoj povijesti. Nisu poznavali državu ili osjećaj nacionalnosti, nego samo pripadnost svom gradu. Navijek su ratovali sa susjednim gradovima, a jedan od glavnih motiva za to bili su zarobljenici. Obični ljudi odvođeni su u ropstvo, a zarobljeni poglavari bili su žrtvovani bogovima.»

Kad je kralj Velika Jaguarova Šapa vladao Tikalom u 4 stoljeću, snaga njegovog grada počela je rasti. «Upravo je on izmislio novu borbenu taktiku.» Objašnjava dr Freidel. «Okruživali bi susjedne gradove – Uaxactun, Xunantunich, Caracol i druge, te neprekidno gađali njegove građane kopljima dok se ne bi predali ili svi pomrli. Zahvaljujući ‘zračnoj’ snazi Tikal je pokorio cijelu regiju i postao njena prijestolnica koja je rasla u raskoši.»

Došetali smo do centra Tikala i sav sjaj prošlosti uskrsnuo je ispred nas: piramide, kraljevske palače od kamena, akropole, popločani trgovi. Najljepši prizor, i prepoznatljiva razglednica Gvatemale, nesumnjivo su piramide blizanci, od kojih se jedna zove hram Velikog Jaguara «Nju je izgradio kralj Moon Double Comb, početkom osmog stoljeća» obrazložio je zanešeni arheolog. «Gotovo da i danas možete vizualizirati kako izlazi na vrh hrama i poziva podanike da prinesu ljudsku žrtvu bogu kiše Chacu jer zbog suše polja unutar džungle nikako da urode kukuruzom.»

Tikal se u najboljim danima protezao na 30 kvadratnih kilometara i brojao 100 000 ljudi čime se mogao mjeriti sa tadašnjim Rimom ili Carigradom. “Zbog njegove napučenosti i strmih piramida koje se uzdižu u nebo, mi ga u SAD-u nazivamo New Yorkom predkolumbovske Amerike.” Kaže dr. Freidel.

Iako se i dalje ne zna sa sigurnošću koji je razlog doveo do kraha civilizacije Maja na kraju prvog tisućljeća, najvjerojatnija je teorija prenapućenosti. Ekološki resursi su se istrošili, zemlja nije mogla podnijeti toliki broj ljudi, a vladajuća elita se razbahatila. Zahtjevali su sve više robova i radnika, razmetali se u bogatstvu, a sve probleme gušili na žrtvenom oltaru proljevajući ljudsku krv.

Visoki dosezi njihove civilizacije, ezoterična znanja, mitologija i rituali naprasno su prekinuti. Jedno od najvećih dostignuća Maja jest njihov dalekovidan i precizan kalendar. Njime su predvidjeli svoj vlastiti kolaps, ali nadalje i kolaps cijelog svijeta, točnije kraj ovog ciklusa Zemlje koji bi se trebao dogoditi 23. prosinca 2012.

Glamura je nestalo, ali Maje su i dalje živjele kao nomadi-lovci sve do dolazaka Španjolaca i polagane kolonizacije kontinenta. No i danas, oni su najbrojnija etnička skupina, i dalje pričaju 23 majanska jezika, nose tradicionalne nošnje, a ponegdje čak održavaju stare rituale, i računaju vrijeme prema drevnom kalendaru.

U potrazi za njima, put me odveo na drugi kraja Gvatemale, u maglu zavijena visoka brda uz Pacifik, na crnu plodnu zemlju vulkana na kojoj uspijevaju četiri vrste kukuruza, osnovne prehrane Maja nekad i danas. Lutajući gorovitim područjem nailazio sam na jednostavna sela u kojima ljude žive kao i od pamtivjeka. Obučeni su u grube tkanine od stotina boja, koje strancu izgledaju iste, ali znalcu raznolike. Svako selo ima svoju nošnju, kombinaciju boja i vez. Mnogobrojne obitelji žive u skromnim kućama, a svakodnevna dijeta su im frijoles, huevos i tortillas: grah, jaja i tortilje: beskvasne palačinke od kukuruznog brašna koje žene melju i mijese po cijeli dan.

Vedar i raspjevan gorštak kojeg sam jednom zatekao u polju kukuruza objasnio mi je njihovu simbiotičku povezanost sa zemljom «Kukuruz, grah i bundeva: recept koji su otkrili naši preci! Kukuruz raste uspravno, grah se penje po njemu gore, a bundeva raste u dubinu. Sa minimalno prostora, dobivamo maksimalno hrane!»

U majušnom selu San Martin Chiquito podno vulkana Chicabal, naišao sam na Efraima Tzunuma, sacerdote Maja, vrača i poglavicu svoje male zajednice. Dobar čovjek dopustio mi je da prisustvujem jednom od njihovih redovnih rituala u kojem se mole za univerzalni mir. Ustali smo se rano ujutro, i već pred zoru pješačili uzbrdo obronkom vulkana. Putem se sakupilo još troje ljudi, za koje kasnije saznajem da su također sacerdoti, svi podjednako obučeni kao Efraim, u bijela ritualna odjela. Popevši se na vrh vulkana pod nama se pružio veličanstven prizor. Zavijen u jutarnju maglu koju su probijale prve zrake dana, krater odavno ugaslog vulkana bio je ispunjen spokojnim vodama svetog jezera Laguna de Chicabal. Spustili smo se na njegove tihe obale, a sacerdoti su stali pripremati scenu za ritual. Okupili su se oko mjesta sa tri križa, izvadili svijeće i cvijeće, zapalili copal i tamjan, te u vatru stali bacati sve elemente svog života: kukuruz, grah, kakaovac, šečer, karamelu, sjemenke, cuilco, romero… Izvikivali su čudesne formule na Mamu, univerzalnom jeziku Maja, samo ponekad uzviknuvši ‘Dios’ (špa.Bog).

Nisam razumio koliko je obred katolički a koliko šamansko-animistički majanski, dok mi Efraim kasnije nije objasnio «Križ nam je došao sa Španjolcima, ali smo ga mi i prije štovali. Naše najsvetije drvo ceiba, upravo je križolikog oblika. Oni su nam pričali o krštenju, ispovijedi, postu, a mi smo to i prije bili prakticirali. Također smo i prije pili vino u obredima, koristili oltare i palili tamjan. Štovali smo 12 duhova i trinaestog čovjeka Ostlahoha, što se može usporediti sa apostolima i Isusom. Zapravo, njihova i naša religija uspješno su se stopile!»

Nisam niti znao da postoje četiri boje kukuruza, sve dok nisam vidio da ih Maje koriste u ritualu. Sacerdote Tzunum mi je pokazao četiri raznobojna klipa i objasnio «Kukuruz je naš kruh svagdašnji. Naši djedovi su nas učili da je Bog čovjeka napravio od kukuruza. Zato postoje četiri boje kukuruza: crni, crveni, bijeli i žuti. Kao i četiri rase na svijetu. Mi smo se danas molili da među svim ljudima vlada mir poput ovog neoskvrnjenog mira na jezercetu u krateru vulkana Chicabal.»

Ljudi Gvatemale, pa i ovi Maje u najzabačenijim selima Cordillera, dobro znaju koliko vrijedi mir, jer je do nedavno, 36 godina zemljom harao građanski rat u kojem je poginulo 100 000 ljudi, a raseljeno milijun.

Promatrajući četvero duhovnjaka kako su okupljeni oko svete vatre predano i strastveno molili za svjetski mir, kao da sam mogao naslutiti onu poveznicu između Maja nekad i Maja danas, koju sam kroz 3 mjeseca putovanja Gvatemalom tražio za ovu reportažu. Misterij raspada drevne majanske civilizacije još uvijek nije potpuno razjašnjen, ali možda je ležao u njihovoj ratobornoj prirodi. To ih je dovelo do propasti i preživljavanja. Stoljećima koja su usljedila mirno su okopavali svoj vrt umjesto da napadaju susjedov, čak su se i mirno asimilirali sa okupatorima Španjolcima. Bilo im je potrebno redifiniranje vlastitog identiteta za opstanak na ovom planetu. Sada, nakon više od tisuću godina napora, u čvrsto stisnutim očima sacerdotea dok moli za mir, razumjelo se da su pronašli univerzalni koncept. Možda neupućeni ljudi misle da su Maje izumrli. Ali ne, više ih je no ikad te i dalje žive u Gvatemali.