National Geographic Hrvatska, svibanj 2004

Prijestolnica Afganistana Kabul , grad na istoimenoj rijeci , na nadmorskoj visini od oko 1800 m , što ga čini jednim od ” najviših ” glavnih gradova na svijetu , danas baš nije turistička odrednica . Još je de facto ratna zona, ali i veliko gradilište. A među graditeljima novoga Kabula značajnu ulogu imaju i – Hrvati

U Istanbulu su me dočekale vijesti o incidentima u Kabulu. Upravo sam bio prikupio sve obavijesti i nabavio sve dozvole i dokumente kad sam primio poruku Harija Brkljačića, zapovjednika hrvatske vojne misije koja u sklopu multinacionalnih snaga brani mir i sigurnost Afganistana. Pisao je o dva najnovija napada bombaša samoubojica u kojima su poginula dvojica vojnika, a još je desetak ljudi bilo ranjeno. Bližio se trodnevni islamski blagdan Kurban-Bajram, a po tumačenju vjerskih ekstremista to je razdoblje u kojemu svi koji se žrtvuju Alahu idu ravno u raj. Obavijestio me također da su zbog tog praznika sve vojne jedinice u najvećem stanju opreza i pripravnosti, te da me neće moći ugostiti u hrvatskom kampu ni pružiti zaklon i sigurnost kako smo prethodno bili dogovorili.

U glavnom gradu Afganistana, u kojemu živi između 2 i 4 milijuna stanovnika, opasnost prijeti na tri načina. Talibani, koji su još uvijek u brdima oko Kabula, ponekad raketiraju grad, bombaši samoubojice ponekad se raznesu ispred skupine stranaca, po mogućnosti vojnika, a poneki siromašni ili bijesni građani katkad napadnu strance, otmu ih, opljačkaju ili ubiju. “Kad si u Afganistanu, nemaš kamo pobjeći! Ali nemaš se ni zašto skrivati!”, Harijeve su riječi.

Pustolovina je počela u zrakoplovu za Kabul. Putovao sam Arianom, jedinom civilnom tvrtkom koja leti za Afganistan. Sjedio sam na poderanom autobusnom sjedištu u avionu koji je 1960. otpisala tvrtka British Airways. Ulogu domaćice zrakoplova imao je bradati Afganistanac. Nije bilo uputa o spašavanju, a cijela posluga svodila se na šalicu zelenog čaja kuhanog na otvorenoj vatri.

Prvi dojam razrušenog kabulskog krajolika uveo me u noviju povijest toga grada. Dvadeset i četiri godine rata ostavile su ožiljke gotovo na svakom koraku. Kad je dugogodišnji kralj Zahir-šah 1973. godine svrgnut s vlasti, sve je pošlo po zlu. Završeno je razdoblje mira i stabilnosti, slobode tiska, jednakih prava za muškarce i žene i procvata turizma. Pet godina poslije buknuo je građanski rat, a ubrzo zatim ušli su Sovjeti, pa mudžahedini, pa talibani sa svojim drakonskim, nazadnjačkim i nasilnim svjetonazorom, pa intervencija saveznika nakon 11. rujna…

Razorena zemlja vapi za mirom. No “mir” je u Afganistanu uvijek bio relativan pojam. Talibani su ponovo zauzeli jugoistok zemlje. ISAF (International Security Assistance Force – Snage međunarodne sigurnosne podrške) kontrolira samo užu okolicu Kabula, u kojem su eksplozije svakodnevna pojava. Na sjeveru zemlje su frakcije mudžahedina ponovo zaratile među sobom…

S tim spoznajama kabulska mi se svakodnevica doimala ironičnom. Život je naizgled tekao normalno. Prometni zastoji, gužva na bazaru, smijeh iz čajana, glasna, treštava glazba iz malih obrtničkih radnji i pokoji prolaznik koji je čučnuo uz zid ulice da uživa u toplome zimskom danu. Hodao sam kroz taj svijet i čudio mu se kad su zrakom odjeknule dvije eksplozije. Instinktivno sam skočio u prvi dućan, a tamo su mi se svi stali smijati.

“Ti si nov ovdje?” potapšao me nasmijani brko. “Opusti se i uživaj s nama! Prema onome kako je tu bilo prije dvije godine, ovo nije ništa! Ovo je za nas doba mira!”

I doista, samo jedan dan proveden na ulicama dovoljan je da se shvati da je za Kabul nastupilo doba mira, doba promjene i polaganog napretka. Žena u burkama, tradicionalnom odjevnom predmetu koji ih pokriva od glave do pete, sve je više na gradskim ulicama, sad slobodno izlaze, ali sve više je i onih koje otkrivaju svoja lica. Nije rijetkost ugledati ženu u modernoj, zapadnjačkoj odjeći, raspuštene kose te umjereno našminkanu.

Tamnoputa vitka Vahida, krhkog, elegantnog držanja i nježnog glasa, otvorila je prvi salon ljepote odmah nakon rušenja talibana s vlasti. “U početku nisam imala mnogo mušterija, možda jednu u tjedan-dva”, priča Vahida. “Ženska ljepota je još uvijek tabu. Žene koje odluče otkriti lice izložene su najvećim pogrdama, čak i polijevanju kiselinom! No žene se oslobađaju, te sad imam oko 2000 stalnih mušterija, a njihov broj stalno raste!”

Mnogi muškarci, a posebno mlađi, jedva su dočekali skinuti brade koje su bile obavezne pod talibanima. Ideal muške ljepote postalo je glatko obrijano lice, s kratkim brkovima.

Uskrsnuo je i zabavni život. Ulica Šar-e-nav četvrtkom uvečer izgleda kao glavni korzo bilo kojeg svjetskog velegrada. Sa svakog koraka trešti glazba i mirišu proizvodi trgovina brze prehrane. Karte za kino-predstavu čekaju se satima, a svijetleće reklame paraju pustinjsku noć. Ako ima struje, razumije se. Ako nema, pale se generatori, pa kabulska bučna špica dobiva još jednu nijansu u općoj galami i metežu.

Nakon /overlanderskog/ pokreta i putovanja na istok u 70-ima, Kabul nije vidio turista. Većina stranaca u Afganistanu bili su humanitarci, novinari ili poslovnjaci. Sada je već moguće zateći male grupice Japanaca kako s vječnim izrazom čuđenja na licu šeću kraj ruševina kraljeve palače i zastaju radi slikanja.

Iako su sve turističke znamenitosti razrušene, malo pomalo atrakcija i simbol novog Kabula postaje građevinska dizalica. Prizemne pojate od blata, napola srušene u ratu, sada se ruše do temelja, a na njihovu mjestu se grade betonske zgradurine. Iako promjene još uvijek prodiru polako, Kabul se gradi.

Daleko od domovine, u toj promjeni sudjeluju i Hrvati. Najviše je hrvatskih vojnih policajaca, koji su kao prva hrvatska oružana postrojba otputovali u međunarodnu mirovnu misiju, kojih u sklopu ISAF-ove misije ima četrdesetak. Njihovi zadaci su brojni. Oni uvježbavaju i pomažu afganistansku narodnu vojsku i policiju koje se bude iz kaosa i pokušavaju organizirati. Za to vrijeme Hrvati i ostali pripadnici ISAF-ove kabulske multinacionalne brigade vrše redovan policijski posao na području cijeloga grada, od očevida pri prometnim nezgodama do osiguravanja javnih skupova i kulturnih događaja.

Zanimljiv ISAF-ov projekt na kojem rade i hrvatski vojnici je DDR (/Disarmament, Demobilization, Reintegration/ – Razoružanje, demobilizacija, reintegracija). Jedna od ostavština dugotrajnog rata jest i činjenica da gotovo svaka obitelj ima arsenal oružja i da su mnogi muškarci njime ratovali za neku od brojnih frakcija. Njihovo razoružavanje i pružanje prilike da se reintegriraju u društvo kroz civilne aktivnosti važan su korak u građenju dugotrajnog mira i stabilnosti. Nakon što predaju oružje, ISAF im nudi nekoliko alternativa: plati im školovanje, financijski ih potakne na otvaranje vlastitog posla ili im nudi uključivanje u program razminiravanja.

Mine su također veliko zlo zaostalo iz rata. Na području cijelog Afganistana dnevno od mina nastrada preko 10 ljudi. Kabul se smatra najminiranijim gradom na svijetu, budući da je 40% šireg teritorija grada još nerazminirano. To često predstavlja problem i hrvatskim momcima. Jedna od njihovih zadaća jest razotkriti terorističke postaje u brdima oko Kabula iz kojih se raketira grad, a put do njih je uvijek miniran. Srećom, akcije hrvatskih vojnika su uvijek završile uspjehom i bez ijedne žrtve te su naši momci vrlo cijenjeni u Kabulu.

Osim vojnih dužnosti, Hrvati su inicirali i izveli nekoliko humanitarnih akcija. Na redovnim ophodnjama susretali su se s bijedom u kojoj žive lokalni stanovnici, što ih nije moglo ostaviti ravnodušnima. Prvu akciju su organizirali kad su se u predgrađu Kabula susreli s potresnom slikom bosonoge i izgladnjele djece koja tapkaju po snijegu. Poručnik Damir Princip, inicijator akcije, opisao mi je svoje osjećaje objasnivši u čemu leži veličina hrvatskog vojnika.

“Dok smo prolazili kroz minsko polje da nađemo skladište terorističkog oružja mogli smo svaki čas odletjeti u zrak, ali nisam ni trepnuo. Kad smo vršili očevid nakon napada bombaša-samoubojice, doslovno smo gazili po raskomadanom ljudskom mesu, ali ni tada nisam okom trepnuo. Međutim, kad smo vidjeli bosonogog četverogodišnjaka kako stoji na hladnom kamenu usred snježne zime, nije me ni trena bilo sram pustiti suzu!”

Početni impuls je urodio plodom. Nekoliko dana poslije hrvatski vojnici vratili su se na isto mjesto s 4 tone odjeće, obuće, pokrivača, školskog pribora i hrane.

Hrvatski vojni kamp u Kabulu doima se poput oaze prepune domaćih simbola i sadržaja. Mala kućica koja vojnicima služi kao dnevni boravak, oblijepljena je turističkim plakatima hrvatskih gradova. Preko satelita se prati program HTV-a, a klimatizirani prostor često ispunjaju zvuci dalmatinskih i slavonskih pjesama. U slobodno vrijeme prelistavaju se svježe pristigle novine i časopisi iz domovine, ili se karta bela ili briškula. No vojnici nisu zadovoljni hranom u kampu, pa petkom priređuju hrvatski roštilj, škampe na buzaru ili slavonski čobanac. Kad im ni to nije dosta, pokušaju složiti ophodnje tako da stignu na ručak u hrvatsku restauraciju “Zadar” u samome centru Kabula.

“Šest sam mjeseci ovdje, ali još uvijek nisam pala na nostalgiju poput hrvatskih vojnika”, kroz smijeh mi je rekla Saska Galić, vlasnica restorana “U nedostatku mamine kuhinje, oni dolaze k meni na domaću juhu s rezancima, blitvu na lešo, pršut i šljivovicu.”

Kad joj je suprug dobio posao u Afganistanu, Saska je došla s njim i otvorila restoran s autentičnom hrvatskom kuhinjom. Sve je napravila sama: gletala i ličila zidove, spajala struju, šivala stolnjake, a i četvoro domaćih ljudi koji rade za nju morala je poučiti kuhanju, posluživanju i čišćenju. Šest mjeseci poslije, kad se kapital isplatio, a vlasnica počela ubirati prve plodove svojeg truda, i dalje sve radi sama; nabavlja namirnice i drva za grijanje, a moguće ju je vidjeti i kako kuha i poslužuje mušterije dok se kuhar i konobar odmaraju.

“Iako im dajem plaću dvostruko veću od najbolje plaćenog doktora u Kabulu, vole zabušavati!” opisuje Saska svoje Afgance. “Ali vole oni mene! U početku su me pokušali spetljati i iskoristiti, misleći ‘žena, plavuša’, ali kad su vidjeli da ne ide, stali su se ispričavati na velika zvona!”

Kako je stalno u kontaktu sa Afgancima, Saska je razvila posebno mišljenje o njima. “Ti ljudi su izuzetno srdačni i gostoljubivi, ali se rijetko drže svojih obećanja. Razlika među njima proizlazi iz standarda. Novac kvari ljude svugdje u svijetu, pa tako i ovdje. Onaj tko u džepu ima doslovce 5 afa (pola kune), dat će ti sve, a onaj bogatiji će samo gledati gdje te može prevariti i na tebi zaraditi još više!”

Temperamentna Zadranka u svom restoranu ugošćuje uglavnom strance. Budući da je to jedno od najcjenjenijih punktova za okupljanje stranaca, nerijetko i diplomata, restauracija “Zadar” je na popisu lakih meta. No Saska jednostavno objašnjava. “Nije me strah! Ako mi je suđeno, suđeno mi je!”

Osim nje, još je nekoliko Hrvata potražilo poslovnu sreću u kabulskom ugostiteljstvu. Zadranin Stanko Dunatov otvorio je 3 pizzerije, a Vinkovčanka Ana Pongrac mali hotel “Chez Anne”. Nekoliko Hrvata radi u raznim UN-ovim programima. Tina Ivankov, također iz Vinkovaca, na taj je način pripomogla u izgradnji 300 novih škola. Tu je i dr. Gordana Tanasković, anesteziolog, čiji su mnogi pacijenti žrtve mina. Još je Hrvata u tvrtkama Ekolog, Oxfam, IOM i drugima, a svi oni manje ili više izravno, pridonose izgradnji novoga Kabula.

Dva tjedna nakon napada bombaša samoubojica, sigurnosna situacija se malo smirila, pa su hrvatski vojnici mogli ponovno u redovne ophodnje. Pridružio sam im se u petak, sveti dan u islamskom tjednu, dan kad se najviše toga događa u Kabulu. Pošli smo u svojevrsno razgledavanje grada.

U centru Kabula svaka obrtna djelatnost grupirana je u jednu ulicu koja nosi njezino ime. Mesarska ulica prepuna je štandova s kojih vise još uvijek krvavi komadi životinjskih trupla. Ulica cvijeća izgleda kao najkičastiji botanički vrt na svijetu, a sve cvijeće je plastično. No, Ulica pilića nema nikakve veze s pilićima. Nadaleko poznata “Pileća ulica” u ’60-im i ’70-im godinama bila je putnička žila kucavica Afganistana. U jeftinim prenoćištima tu su odsjedali hipiji i overlanderi, a u podrumima se uživalo zabranjeno voće noćnog života. Na samoj se ulici od prodavača sagova, suvenira i tradicionalne odjeće mogao nabaviti jeftini hašiš, ruski alkohol ili kineske pratilje. Danas je od svega toga ostalo samo nekoliko dućana suvenira i lažnih antikviteta, kojima posao baš ne cvjeta.

Potom smo pošli na bazar koji se proteže uz jedinu kabulsku rijeku – presahlu i pretrpanu smećem. Kao i na svakom velikom azijskom bazaru, ovdje se može kupiti sve, od igle do slona. Njegov posebno zanimljiv dio jest takozvana tržnica novca. U maloj uličici, koju strogo čuva policija, nalaze se stolovi prenatrpani novčanicama raznih valuta. Iako se tako jednostavna zamjena novca na prvi pogled čini primitivna, ti poduzetnici su bili prvi ljudi u Kabulu koji su imali satelitske telefone!

Kako je petak jedini dan kad se događaju neke polusportske priredbe, otišli smo i to vidjeti. U nekoć veličanstvenim vrtovima prvog mogulskog cara Babur-šaha iz 16. stoljeća, odvijala se borba pijetlova, a na platou iza porušene džamije “Kralja dva mača”, krvava borba pasa. Na Olimpijskom stadionu, koji je za vrijeme talibana služio za javna pogubljenja, odvijala se tradicionalna konjička igra /buzkaši/. U njoj se dvije momčadi konjanika bore za trofej – obezglavljeno truplo ovce. Spektakl zahtijeva posebnu vještinu jer se igrač ponekad u punom galopu spušta po boku konja da bi s poda uzeo preko 50 kg teško truplo ovce. Posebno vješti igrači buzkašija u narodu su cijenjeni kao heroji.

Brutalne igre, u kojima su životinje jedine žrtve, govore o tome da Afganci ne mare previše za ta stvorenja. U to smo se uvjerili i u zoološkom vrtu, koji je po svojem stanju vjerojatno jedan od najlošijih u svijetu. U malim kavezima živi tek nekoliko mršavih životinja: dva lava, dva medvjeda, vuk, svinja, lešinar te nekoliko zečeva i golubova. Ipak, Kabulcima je to najdraža razonoda pa petkom vrt posjeti preko 10.000 ljudi. Najviše ih se skuplja oko groba lava Mardžana, glasovitog po tome što je prije osam godina sav izgladnio pojeo jednog talibana koji je dokazivao svoju hrabrost ušavši u njegov kavez. Brat nastradalog talibana tada je bacio granatu u kavez, ali je lava samo ranio. Ponosni lav Mardžan, junak zoološkog vrta i primjer kabulske izdržljivosti, preživio je i Ruse i mudžahedine i talibane. Umro je u dubokoj starosti, prirodnom smrću.

Drugog jutra posjetio sam Mohadžarin, jedan od mnogih izbjegličkih kampova u Kabulu. Za vrijeme rata, više od 4 milijuna ljudi pobjeglo je u susjedne zemlje, a još je veći broj raseljenih unutar Afganistana. Uvjeti života u kampu Mohadžarinu su minimalni: nema struje, vode ni sanitarnih čvorova, a mnogobrojne obitelji su smještene u UNHCR-ove šatore. Ti šatori su jedina pomoć koja im je pristigla od međunarodne zajednice. Tamo sam upoznao Abdula Razega čiji me optimističan pogled ma kabulsku realnost iznenadio s obzirom na uvjete u kojima živi. Tridesetogodišnji Pandžširac, koji sa $60 mjesečno uzdržava osmero braće i sestara, bolesnu majku, ženu i dijete, došao je u kamp prije 13 godina kad su mu mudžahedini uništili imanje u plodnoj dolini sjeverno od Kabula.

“Sve se bolje živi!” kaže Abdul. “Prije smo jedva preživljavali, a sad već mogu graditi kuću svojoj obitelji. Inšalah (uz božju volju) prije kišne sezone možda se iselimo iz šatora!”

Druga obitelj koju sam posjetio u istom kampu nije imala tako sretnu priču. Mlađahni otac i majka ležali su bolesni na zemljanom podu šatora, a četvero male prljave djece je nestašno trčkaralo uokolo. Dok su mi pričali kako nitko u obitelji ne radi, pa ovise o dobrovoljnim prilozima susjeda, u šator je ušla krhka djevojčica, noseći dva kanistra vode. Četrnaestogodišnja Hanifa Halil najstarije je dijete obitelji pa mora obavljati mnoge dužnosti.

Njezin radni dan počinje ranom zorom kad odlazi po kilometar udaljenu vodu. Kad napuni 30-litarsku bačvu, kreće skupljati papire, kartone i ostalo zapaljivo smeće kojim će zapaliti vatru da ugrije obitelj. Skupljanje smeća je dugotrajan posao. Treba ga skupiti puno jer papir brzo gori, a noć je duga i hladna. Ako joj ostane štogod vremena, odlazi do grada prositi.

Kako je Hanifa jedini član obitelji sposoban za rad, roditelji joj ne daju da se udaje, jer bi tada napustila obitelj. Ne daju joj ni da se školuje, a to joj je najveća želja, priznala mi je.

“Javna škola je besplatna, ali traje šest sati dnevno, za što nemam vremena”, objašnjava Hanifa. “Htjela sam ići u vjersku školu koja traje samo dva sata dnevno i s čime su se roditelji složili, ali je mula (upravitelj džamije i vjerske škole) tražio 40 afa (5 kuna) mjesečno, što si nismo mogli priuštiti.”

Koliko je god sretna okolnost da Afganistan proživljava nov početak i ulazi u doba mira i napretka, ne smije se zaboraviti ni činjenica da je to još uvijek jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Zemlja u kojoj više od pola stanovništva preživljava s manje od jednog dolara dnevno. Zemlja u kojoj se još uvijek umire od gladi. Od oko 28 milijuna stanovnika, 57% su djeca ispod 15 godina, koja čine glavnu radnu snagu svake obitelji.

Nekoć jaka i samodostatna ekonomija Afganistana sada počiva na ilegalnoj proizvodnji opijuma, na koju otpada više od trećine BND-a. S 3700 tona opijuma, proizvedenih prošle godine, Afganistan je pokrio preko 80% svjetskog tržišta. Obitelj koja se bavi uzgojem opijuma može godišnje zaraditi i do 3500 dolara. što je 5 puta više od prosječne godišnje zarade afganistanske obitelji. Ipak, to je tek 0,5% profita koji njihov opijum, prerađen u heroin, postigne na svjetskom tržištu. Narednih 8% ubiru mafijaši i država, a 12% odlazi zemljama kroz koje droga dolazi do tržišta. Jedan od putova heroina do zapadnoeuropskih ulica zove se balkanski krak, a prolazi i kroz Hrvatsku. Iako je pritisak međunarodne zajednice na afganistansku vladu velik, ona nema moć ni volju da riješi problem proizvodnje opijuma. Prije svega, proizvodnju nadziru plemenski vođe sa svojim vojskama, koje ponekad broje i nekoliko tisuća ljudi. Nadalje, od toga posla žive dva milijuna Afganistanaca, a vlada im ne može ponuditi alternativu.

Drugi najveći prihod država ostvaruje kroz međunarodnu pomoć koja doseže 2 milijarde dolara godišnje. Strane udruge zapošljavaju velik broj lokalnog stanovništva, izvode projekte o kojima ovise životi tisuća ljudi, ali i velik dio tog kolača stavljaju sebi u džep.

Jedna od humanitarnih organizacija koje obavljaju svoj posao na pohvalan način je Caritas. Bez previše administracije pronalaze one kojima je pomoć najpotrebnija, a dijele je samaritanski. Posljednjeg dana svog boravka u Afganistanu, pratio sam njihovu akciju u kojoj su 150 tona hrane podijelili između 1600 udovica.

Mala blatnjava ulica u predgrađu Kabula, bila je tog jutra ispunjena stotinama žena u plavim burkama. Organizatori akcije nasumce su izabrali 40 žena koje su pristale na razgovor nakon što su dobile hranu. Sjedio sam u maloj tihoj sobici u kojoj su žene, jedna po jedna, iznosile svoje sudbine, te duboko impresioniran gutao svaku riječ koju mi je prevoditelj šaptao na uho. Svaki put kad bi nova žena ušla u sobu skinula bi veo s lica. Prvi put sam imao prigodu vidjeti što se nalazi iza te mistične zavjese. U toj sobi odvijala se sva simbolika prijelaznog Afganistana. Koliko je žena u burki bila simbolična slika Afganistana do 2001. godine, toliko žena u burki otkrivenog lica postaje simbol novog doba.

U sobu je ušla žena koja je skinuvši veo otkrila izudarano lice prepuno masnica. Rekla je da ju je otac istukao kad mu je spomenula da ide u grad po humanitarnu pomoć, jer mu se nije svidjelo što će doći u dodir sa strancima. Objasnila je da nema kamo otići, pobjeći od napasnog oca koji je često tuče, da mora brinuti za sedmero djece koje ne može napustiti, ali ni povesti sa sobom. Ponosna i prkosna zaklinjala se da joj je dosta života pod velom i makar je otac i dalje tukao neće više pokrivati lice. Jer došlo je novo doba, doba promjene, reče, i svatko mora dati svoj doprinos ako želi sudjelovati u toj promjeni.

Potom je kratko šutjela, pa još jednom ponovila sve kratko i jasno, riječima koje su mi zvonile u ušima tijekom cijelog boravka u Afganistanu i još dugo nakon odlaska iz te napaćene ali ponosne zemlje: “Nemam kamo pobjeći!” rekla je. “Ali nemam ni razloga da se skrivam!”