National Geographic Hrvatska, lipanj 2008

Sunce je izašlo i treće jutro, ali Zoran Grljević i njegovi kolege nisu ga dočekali odmorni. Umjesto počinka zapalili su novu cigaretu i čekali. “Sad će to stić’, još deset minuta i tu je!” rekao je gotovo nečujnim glasom, promuklim do bola od silnog vikanja protekle dvije noći. Momcima na majicama piše Dubrovački Vatrogasci. Muka im je od svega, gdje će se još patiti u vrućim vatrogasnim odjelima. Stoje na prosjeku kroz grbav teren makije i niske borovine, kraj vatrogasnog vozila u kojem je ostalo svega stotinjak litara vode i gledaju prema suncu. Pedesetak metara dalje, vatrena fronta polako se približava. “Ajde, ‘vala bogu, barem jutros nema vjetra!” kaže mi Zoran promuklim, iznemoglim glasom “A kako je puhalo preksinoć u Mokošici… Ijuuu!!! Dobro da nisi bio tu! Vatra je skakala sa krošnje na krošnju, a kad je došla do naselja, ljudi su bježali kao miševi!” Zašutio je opet, navlažio prste i ‘izmjerio’ vjetar, okrenuo se na sve strane oko sebe i zabrinuto ponovio “Nema vjetra, ali nikad ne znaš. Đavolji je to posao! Zapuše baš kad ti ne treba!”

Vatrena fronta iza sebe je ostavljala poharano crnilo, a polako ali sigurno grabila prema novom suhom zelenilu ispred nas. Jedan vatrogasac iz te male borbene skupine krenuo je prema prvom grmu između nas i vatrene fronte i viknuo mi koliko je glasno mogao, također promuklim glasom “Novinar, ovo nemoj slikavat! Ovo nisi vidio!” Sagnuo se ispod grma i prinesao mu upaljač. Niti pet sekundi nakon što ga je zapalio, suha makija je buknula. Još nekoliko momaka mu se pridružilo i stalo paliti nisko raslinje. Omeđena prosjekom s jedne strane, novonastala fronta stala se pomicati prema većoj, nadolazećoj. “U čemu je stvar?” pitao sam prvog potpaljivača. Izvađena iz konteksta, slika vatrogasaca koji potpaljuju nisku šumu mogla bi se svakako zloupotrijebiti. Ali svi znaju da se protiv vatre, između ostalog, bori i – vatrom! “Zar vam to nije dozvoljeno?” priupitao sam ga. “Ma baš me briga šta se smije a šta ne smije! Mi smo tu da ugasimo požar, i to ćemo napraviti.” razjario se vatrogasac koji je inzistirao da ostane anoniman. Vatra koju su oni potpalili pojela je pojas od desetak metara od prosjeka kad ju je sustigla nadolazeća fronta. Dvije plamene linije su se sudarile i spojile u jednu, na tren je sve zatinjalo jače, a vatrogasci s vrha vozila pošpricali su posljednje kapi vode na stotinjak metara široku frontu. U taj čas zapuhao je đavolji vjetar koji je bacio plamene jezičke sve do vatrogasnog vozila usred prosjeka. Da nije bilo kontra-napada vatra bi se prebacila na drugu stranu i umornim momcima dodatno zagorčila ako ne i ugrozila život. Ovako su sjeli u vozilo i pomakli se na drugu lokaciju. Dok su čekali novu udaljenu frontu svi su iznemogli zaspali. Vozač vozila za volanom, a ostali na tlu. Samo je Zoran zapalio novu cigaretu i nastojao oči držati otvorene između debelih podočnjaka i teških kapaka, kako bi nadzirao nadolazeću frontu.

Dubrovački požar bjesnio je već 60 sati. Stigao je iz Bosne i Hercegovine, prošao kroz minirano područje i pojeo preko tri tisuće hektara niskog raslinja. Gasilo ga je preko 500 ljudi, od kojih većina te dvije noći nije odspavala ni tren. Sa drugih lokacija širom Hrvatske pristizale su nove snage spremne da zamjene iznemogle borce i svježim snagama pomognu lokalizirati požar. Nove snage koje su se probijale prema nama pješice kroz makiju s druge strane, bilo je desetak mladića iz Međimurja s dugim kosama i majicama heavy metal bandova. Na leđima su imali naprtnjače sa desetak litara mješavine za gašenje, a u rukama nespretne sjekirice kojima su pokušavali prokrčiti put kroz makiju. Neuspješno. Te sjekirice nisu ništa sjekle. Probudili su usnule vatrogasce i pitali ih šta da rade. Ovi su ih poslali da saniraju prošlo požarište koje se još uvijek dimilo. Malo su se nećkali, između sebe prokomentirali kako bi radije malo više uzbuđenja, kako su zakasnili na ‘akciju’. No, ipak su poslušali nadređene. Vratili su se za deset minuta praznih naprtnjača. I vozilo je ostalo bez vode, ustvrdio je vozač koji se prenuo iz sna kad je Zoran viknuo da fronta dolazi. “Šta ćemo sad?” uspaničario se jedan Međimurac. “Ugasit ćemo je vatrom” rekao je onaj isti anonimni vatrogasac i ponovio postupak kontra-napada. Pola sata kasnije zadnji plamičak je isčeznuo s horizonta, a vatrogasci su se bacili nazad na pod i potpuno iznemogli isčeznuli u san.

Katastrofalan požar koji je progutao svo raslinje između granice s BiH, Župe Dubrovačke i Konavala te se približio na samu ivicu Dubrovnika, potvrdio je da je 2007 godina – godina ozbiljnih požara. Dok su protekle tri godine bile mirnije, ova je sve više podsjećala na katastrofalnu 2003. ili čak milenijsku dvije tisućitu – najgoru u novijoj Hrvatskoj povijesti. Tada je u gotovo osam tisuća požara otvorenog područja stradalo 130 000 hektara površine. Gotovo petnaest puta više nego recimo, mirnije 2004. Mediteranski pojas koji i klimatskim i vegetacijskim parametrima iznimno pogoduje širenju požara, bilježi posve različite požarne sezone u raznim krajevima. Primjerice, dok je 2002. bila dobra kod nas, Španjolskoj i Portugalu bila je katastrofalna. 2007 godine je pak Pirinejski poluotok bio pošteđen, ali je cijela jugoistočna Europa bila u plamenu!

2005. godine proveo sam dva tjedna u glavnom vatrogasnom stožeru u Divuljama kraj Splita s namjerom da proučavam, pratim i fotoaparatom ‘lovim’ požare, ali vatrogasni zapovjednici samo su mi se smijali jer ništa nisam ulovio. Tog je ljeta, srećom, bilo relativno malo požara. Čim bi stigla dojava u Divulje, ja sam sjeo u auto i jurio na lokaciju. No dok bih stigao, požar bi već bio stavljen pod kontrolu, a glavnina vatre pogašena kanaderima iz zraka.

Tko god je čuo da se vraćam u ‘lov’ na požare i 2007. godine, pokušao se našaliti rekavši kako se možemo dogovoriti da mi pomogne u zadatku tako da mi ‘malo potpali’. Iako držim da šala nije pretjerano smiješna, svima je prva padala napamet, od prijatelja, preko urednika do vatrogasaca i ponavljala se cijelo ljeto kao dosadan lajtmotiv u inače zanimljivoj priči.

Vraćao sam se ‘na zadatak’ jer se po svemu dalo naslutiti da bi 2007 mogla biti jača s požarima. Zima je bila topla i vlažna, a proljetne kiše pale su dosta kasno. To je pogodovalo bujanju vegetacije, što automatski znači porastu gorive biomase. Iako se uglavnom misli da je globalni porast požara u svijetu posljedica zatopljenja atmosfere, gospodin Vučetić, meteorolog iz Državnog hidrometeorološkog zavoda koji se ponajviše bavi proučavanjem meteoroloških aspekata požara, rekao mi je da se na našim prostorima ne može baš pričati o globalnom zatopljenju “Postoji jako blagi rast temperature, ali također bilježimo i lagani rast padalina! A što je više padalina, to je više vegetacije, to je više gorive biomase, pa naposljetku i požara! Dapače, ta nova, niska vegetacija puno je zapaljivija od stare šume visokih stabala!”

Gospodin Vučetić mi je objasnio da su glavni meteorološki elementi koji utječu na pojavu i širenje požara sunčevo zračenje, temperatura zraka, relativna vlažnost zraka, količina oborina, brzina i smjer vjetra ali isto tako i vertikalna struktura atmosfere.  “Požari na Sredozemlju, pa tako i na Jadranu karika su jednog vječnog procesa izmjene progresivnih i regresivnih tijekova sukcesije šumske vegetacije” pojasnio mi je Vučetić odakle uopće pojava požara u našem podneblju i dodao “Povijest naših priobalnih šuma i cjelokupnog vegetacijskog pokrova je zapravo ciklus razaranja i obnavljanja vatrom!”

U Divuljama su mi se ponovno smijali kad sam na prvih par požara na koje sam krenuo prošlog ljeta stigao prekasno. “Puno je parametara koji određuju život jednog požara” rekao mi je vatrogasni operativac Zoran Jurčec. Doista: vrijeme, vjetar, temperatura, osunčanost, vlažnost zraka, tla i vegetacije, tip i visina vegetacije, zapaljivost i gorivost biomase, reljef, brzina dojave, pristupačnost terena, brzina i kvaliteta intervencije… U klasičnim ljetnim uvjetima, najvažniji faktor ipak su padaline. Bez obzira na količinu oborina zimi i u proljeće, da bi index opasnosti od požara bio vrlo velik, potrebno je 30 dana bez oborina. A toga srpnja u Dalmaciji nije pala ni kap kiše. Već su se bili dogodili veliki i razorni požari na Šolti i na Velebitu.

Krajem srpnja u glavnom stožeru Državne uprave za zaštitu i spašavanje u Divuljama, telefoni su neprestano zvonili. U kratkom predahu od silnih dojava i intervencija Zoran Jurčec mi je rekao “Ušli smo u najintenzivnije razdoblje. Procesuiramo šezdesetak požara dnevno!” Dojave su u centar stizale sa svih krajeva priobalja, a operativci su ih prosljeđivali županijskim vatrogasnim zapovjednicima, preraspoređivali ljudske snage s jednog požara na drugi, te po potrebi dizali kanadere u zrak. Ja sam odlazio na požare koji nisu bili predaleko, ali sam redovno kasnio. Po povratku u bazu, momci su mi se redovno smijali. “A čuj, ipak mi radimo svoj posao kako spada!” rekao mi je Zoran. Tog su ljeta hrvatske vatrogasne snage pogasile 89% požara unutar 5 hektara, ili 83% požara unutar 4 sata od dojave.

Kad je jedne večeri stigla dojava da gori iznad Kaštela, operativci su aktivirali vatrogasce koji su dežurali u Divuljama, pa sam stigao na teren s prvom grupom vozila. Unatoč zabrani paljenja poljoprivrednih površina tokom ljeta, jedan je neposlušni žitelj palio biljni otpad iz svog vrta pa se vatra proširila i progutala baraku na njegovom zemljištu. Kao i uvijek kad se vatra dogodi blizu naselja, mnogo se mještana skupilo na požarištu, što radi znatiželje, što radi volje da pomognu pri gašenju. Vatrogasci su stegli obruč oko vatre i vrlo brzo lokalizirali požar, a nedugo potom i ugasili vatru. Vatrogasci su ostali nadzirati teren, a s njima i mještani. Požar je već odavno bio pogašen, ali Kaštelanima je uzavrela krv. Stajao sam među grupicom njih i slušao što pričaju. Iako im je nesumnjivo bilo drago da je opasnost uklonjena, adrenalin im se napumpao u žile pa im je bilo žao što se nisu stigli uključiti u akciju gašenja. Ja sam bacio opušak na sredinu asfaltne ceste, dobro ga ugasio nogom, podigao i stavio u džep, kad se na mene okomio mještanin “A vidi, tko je ovaj stranac? Šta ti radiš ovdje!” Objasnio sam im, dok se oko mene stezao obruč sve više i više ljudi. Nisu me ni čuli niti su mi vjerovali. “Što ti ovdje bacaš opuške? Da nisi ti podmetnuo požar.” Podsjetio sam galamdžiju da on također ima cigaretu u ruci. Nije im bilo važno ni to što je cesta mokra od gašenja požara, ni to što je sve oko nas izgoreno, ni to što se nalazimo u neposrednoj blizini nekolicine vatrogasnih kola. Bili su spremni na svojevrsni linč, koji je u posljednji čas spasio policajac.

Osim što fenomen požara kod ljudi probudi i otkrije hvalevrijedne vrline požrtvovnosti i volje za pomaganjem i zaštitom ugroženih, on ponekad na vidjelo iznese i neke manje lijepe ljudske osobine. Razmirice među ljudima često pričinjavaju velik problem samom sustavu gašenja požara. “Na otocima južnog Jadrana dugo smo imali problem sa zaštitom od požara” rekao mi je Mladen Jurin, glavni vatrogasni zapovjednik Republike Hrvatske “Otočani ne shvaćaju da je njihov otok za požare jedna nedjeljiva cjelina. Jedna općina kao da u sebi ima nekoliko država! Ljudi iz jednog DVD-a (dobrovoljno vatrogasno društvo) nisu uvijek išli u pomoć drugome pod izlikom da drugi dio otoka nije njihova briga. A kad se požar proširi, on neće pitati koje je čije!” požalio se gospodin Jurin ali i rekao kako su doskočili tom problemu: “Stoga smo na svaki od sedam većih otoka južnog Jadrana postavili jednu profesionalnu postrojbu koja je cijelo vrijeme dežurna te reagira na svaki požar bez obzira koji dio otoka je zahvatio! Možda je to bio ključan razlog što od tad nismo imali katastrofalnih požara na tim otocima.”

Postoje i iznimno pozitivni primjeri unutar Hrvatskog priobalja, istaknuo je gospodin Jurin, ali i napomenuo da to prije svega ovisi o lokalnoj zajednici i njihovom angažmanu. “Pozitivan primjer je Istra” rekao je “Tamo se nalazi čak sedam profesionalnih postrojbi koje non stop preventivno nadziru teren. Splitsko dalmatinska županija, za usporedbu, ima samo dvije profesionalne postrojbe. Istra je nadalje, čitav teren pokrila nadzornim kamerama te organizirala efikasan centar koji brzo obrađuje podatke i šalje vatrogasce na teren!”

“Još je bolji sistem na Rabu!” nastavio je Jurin “I to ponajprije zbog toga što su mještani osvijestili koliko je značajna opasnost od požara i razvili protupožarnu kulturu!” Rapsku priču potpisuje jedan karizmatični vatrogasac, gospodin Josip Jaška. Tih i samozatajan čovjek, za kojeg svi kolege govore da je jedan od rijetkih koji malo priča a puno radi, kao dugogodišnji vatrogasni zapovjednik polučio je takve rezultate da mu ne daju da ode u mirovinu. Požarna sezona stala je jenjavati sredinom kolovoza pa sam otišao do Raba vidjeti u čemu leži tajna Josipa Jaške. Našao sam dobrostojećeg starca koji nikad ne priča o sebi ali uvijek rado dijeli iskustva o učinkovitoj protupožarnoj strategiji koju je sam osmislio. Čest je gost vatrogasnog učilišta i šumarskog fakulteta gdje rado prenosi svoja iskustva mladim generacijama. Međutim, zanimljive priče iz vlastitog života nikad ne iznosi, pa one kruže uokolo i s vremenom se pretvaraju u legende. Poput one da se u mladosti borio u kubanskoj revoluciji, uz bok sa slavnim Che Guevarom.

Odatle mu i vojnička, revolucionarna disciplina, koju svojim pozitivnim autoritetom lako nameće drugima, kažu za njega kolege. Meni je pak, pričao samo o požarima “Mi nemamo ni profesionalne postrojbe, niti dobivamo velika sredstva od države, tehnička oprema nam je stara i oskudna, ali imamo ljude! I to je najvažnije!” objašnjava mirnim i simpatičnim glasom gospodin Jaška. “Non stop promatramo teren s kopna i s mora, kopamo protupožarne prosjeke, šaljemo redovne inspekcije i reagiramo na najmanji dim! Na Rabu nitko ne može zapaliti roštilj na otvorenom, a da mu se mi ne pojavimo za par minuta! Nema letargije sistema, svi časnici mogu odmah odlučivati kad se zateknu na požaru. Svjesni smo da nam u slučaju požara većih razmjera nitko sa strane ne može pravodobno pružiti značajnu pomoć pa smo stoga uzeli stvar u svoje ruke!”

Rabljani prvenstveno ovise o turizmu, pa su shvatili da bi veći požar mogao katastrofalno utjecati na njihove živote i privredu. Radi turističke idile, vatrogasci čak ne pale sirene kad idu na intervencije! Pred požarnu sezonu, vatrogasci obilaze ljude i pričaju s njima, sami ih educiraju i automatski ih angažiraju da svatko pridonese svojim djelom. “Samo nas je 130 vatrogasaca na Rabu” nastavlja Jaška “Ali svaki otočanin, čim uoči dim, odmah o tome obavještava vatrogasce i sam se odmah uključuje u gašenje požara. Razvili smo protupožarnu kulturu naših otočana koja je od neprocijenjive vrijednosti za zaštitu našeg otoka!”

Jedna od najbitnijih mjera koju je osmislio i u praksu proveo Josip Jaška, tiče se spaljivanja poljoprivrednog otpada. Ono je u potpunosti zabranjeno od svibnja do kraja listopada bez nadzora vatrogasaca. Sličan je zakon i u drugim djelovima Hrvatske, ali tamo se on ne provodi u praksu “Ako netko baš mora spaliti poljoprivredni otpad on uvijek može pozvati vatrogasce da nadziru gorenje” objašnjava gospodin Jurin, misleći pritom na cijelu Hrvatsku “samo što se ljudi toga ne drže, jer imaju osjećaj da rade nešto krivo i da će ih vatrogasci kazniti. A i lakše im je da sami to spale.”

No upravo vatra koja im pritom izmakne kontroli, najčešći je uzrok požara. Čak je 79% požara otvorenog područja nastalo nehatom i nepažnjom! “Otočani Raba ne boje se vatrogasaca nego surađuju s njima, pa zato njihov otok rijetko kada doživi požar veći od jednog hektara, a još rjeđe šumski požar veći od jednog hektara!”

Doduše, sjeverni Jadran je zbog veće količine padalina izložen manjoj opasnosti od požara nego južni, ali struka se slaže da su za manju štetu od požara neosporno zaslužni i puno kvalitetniji i kompletniji protupožarni sustavi. Tom podatku u prilog ide i svakom Rabljaninu draga anegdota o tome kako je inače miran i tih Josip Jaška ‘poludio’ kad mu je izgorio jedan usamljeni visoki bor na livadi!

Spaljivanje polja u poljoprivredne svrhe na našim prostorima praksa je koja seže sigurno do 6. stoljeća pK, a vrlo vjerojatno i nekoliko tisućljeća dalje, do samih početaka poljoprivrede. Ljudi su redovno palili zapuštene površine kako bi tlo oplodili pepelom i pripremili ga za sjetvu. No, “Iliri nisu nikada sustavno palili šume, za razliku od njihovih suvremenika Grka, koji su požare koristili kao ratnu metodu opsade” kaže dr. Španjol, profesor šumarstva. “Ilirima su šume bile svete!”

Krčenje šuma požarima kasnije se događalo iz raznih pobuda. Bilo to radi dobivanja pepela za potašu u staklarskim radionicama, bilo to za dobivanje drvenog ugljena ili čak samo radi ugođaja! Venecijanski putopisac Fortis, posjetivši Dalmaciju u 18. stoljeću primjećuje: “Oganj što ga pale pastiri, ponekad da se ogriju, a ponekad samo da uživaju u divljem prizoru, uništio je i njih. Kažu da su požari izazvani tako bezazlenim razlozima, poneki put trajali i mjesecima.”

Fortis također spominje Senjane navodeći da su “ti lupeži, paleći velike vatre po šumama ili nabacujući velike količine zapaljenih grana u provalije, pobuđivali vjetar koji je neprijateljskim brodovima priječio pristajanje uz njihove obale!” Uvriježena pretpostavka da su Velebit posjekli Mlećani nije točna. “Svaki komad našeg kopna, nekad je gorio, a svi otoci koji su danas goli, nekad su bili šumoviti!” rekao mi je dr. Španjol “Vidi Kornate! Murterani koji su vlasnici Kornata spalili su sve kako bi dobili površine za ispašu ovaca i koza!”

Sve do sredine prošlog stoljeća presjek priobalnog područja uglavnom je izgledao drugačije. U dnu su bila obradiva polja ratarskih kultura, iznad njih terase vinograda a na sredini obronaka kuće. Iznad njih bili su maslinici i vinogradi, a sva šuma bila je pri vrhu brda. Dočim, kad su ljudi palili polja, šume su bile daleko od njih! Sredinom stoljeća počela je nagla depopulacija ruralnog priobalnog područja, a s njom i zapuštanje obradivih terena. Gornji pojas potpuno se zapustio pa se šuma proširila do polja u dolini. Još su i ceste prošarale čitav teritorij, a uz ceste ljudi su napravili kuće i vrtove. “Kad čovjek danas pali poljoprivredni otpad, šuma mu je odmah uz polje, pa nije čudo što se bilježi veliki porast broja požara!” kaže dr. Španjol i zaključuje: “Prije je u ruralnim priobalnim područjima živjelo puno više ljudi sa puno više stoke i obradivih površina, ali su oni svoju zemlju i puno više kontrolirali! Kad se broj ljudi smanjuje, šuma se vrlo brzo proširi na pašnjake i zapuštena polja. Odatle i više gorive biomase pa i više požara!”

Kolovoz je već bio na izmaku, a požarna sezona polako se kretala silaznom putanjom. Nijedan požar tokom kolovoza nije nadmašio onaj katastrofalni u Dubrovniku u kojem je izgorilo rekordnih 3500 hektara. Pored silne materijalne štete, toga ljeta barem nije bilo gubitaka ljudskih života. Sve dok 29-og kolovoza jedan vatrogasac nije na požarištu dobio srčani udar. Već je to bio velik i rijedak gubitak. Od 2004. godine nije bilo direktnih ljudskih žrtava u požarima otvorenih područja. Tim više, kad je osvanuo sljedeći dan, nitko nije slutio da bi mogao biti koban.

30. kolovoza bio je sparan i djelomično oblačan dan. Temperatura je bila 28ºC, relativna vlažnost zraka 61%, a umjereno do jako jugo puhalo je brzinom od 6 m/s s mjestimičnim naletima do 10 m/s. Nešto prije podneva pojavio se požar na krševitom i vegetacijski pustom otoku Kornat. Vatra je krenula iz uvale Vrulje i malo pomalo prebacivala se s jednog čuperka trave na drugi. Nošena vjetrom penjala se uz kosinu klanca iznad uvale Šipnate.

Trinaest vatrogasaca prebačeno je helikopterom na Kornat. Nakon svih požara koji su dotad bili zadesili naše priobalje, ovaj se zaista činio kao rutinski. Vatrogasci stoga nisu na sebe stavili niti potpunu zaštitnu opremu. Samo je mladi Frane Lučić stavio vizir preko glave. On je nosio nešto više vatrogasne opreme pa je zaostajao za kolegama. Kad su stigli do južne padine po kojoj se požar penjao, na njih je naletio toplinski udar a preko njih u samo petnaestak sekundi prešao smrtonosni plamen. Frane se jedini stigao djelomice zakloniti, a vizir i zaštitna oprema spasili su mu život. Preostalih dvanest vatrogasaca nije bilo te sreće.

Bila je to najveća tragedija u povijesti hrvatskog vatrogastva, a 30. kolovoza proglašen je danom žalosti. Pokrenute su brojne znanstvene i policijske istrage oko toga što se zapravo dogodilo, a potresene obitelji stradalih vatrogasaca krhku utjehu tražile su u definiranju odgovornosti za taj tragičan događaj.

Više se nitko nije šalio na račun potpaljivanja požara.

Sedam mjeseci nakon tragedije našao sam se u Zagrebu s meteorologom Markom Vučetićem i stručnjakom za vegetaciju i šumarstvo, dr. Željkom Španjolom. Oni su dan prije predsjedniku i premijeru predali konačno izvješće znanstvenog objašnjenja Kornatske tragedije na kojem su zajedno sa ekspertima iz drugih područja radili više od pola godine. Znanstvenim metodama analizirali su meteorološke prilike, vegetaciju, širenje požara te aerodinamična i termodinamička događanja na mjestu požara 30.kolovoza.

“Toga kobnog dana sve se poklopilo kao da ga je slagao sam crni vrag!” rekao je gospodin Vučetić. “U proučavanju požara dosad se nije velika pažnja posvećivala travnatim terenima, jer se smatralo da je njihova opasnost manja. I jest, u 99,9% slučajeva, ali kad se sva sila parametara poklopi, upravo na njima može doći do posebnog efekta poznatom po nazivu eruptivni požar! Travnata vegetacija je bljeskovito gorivo za koje se uspostavilo da zapaljeno može biti opasnije od šuma. Ono ispušta hlapive organske komponente koje izgaraju naglo i mogu dovesti do eruptivnog požara.  Za njega je potreban samo nagib i vatra, ne treba čak ni vjetar, a u određenim okolnostima eruptivni požar može se širiti i u vjetar i niz kosinu!”

Vučetić mi je ukazao na to da se eruptivni požar događa iznimno rijetko, a u povijesti je zabilježeno svega nekoliko slučajeva u SAD-u, Portugalu i na Korzici, pa nije dovoljno proučen. Kornatska tragedija stoga je u Hrvatsku privukla brojne znanstvenike, poput vodećeg stručnjaka za eruptivne požare – Portugalca Xaviera Viegasa. “Tragedija u Kornatima temeljno je promijenila stvar u proučavanju i zaštiti od požara, kao što je Černobil temeljno promijenio stvar u ekologiji i zaštiti okoliša!” rekao mi je Vučetić te dodao “Nažalost, izgleda da se morala dogoditi tragedija, da bi ljudi napokon shvatili koliko je važno dobro izučiti požare i prema tome donijeti egzaktne mjere preventive i zaštite!”

Prof. Španjol se ubacio “Mi imamo divne i kvalitetne ljude, vrhunske zapovjednike, dobrovoljne vatrogasce koji rade svoj posao iz ljubavi, ali požari se više ne smiju gasiti isključivo na temelju iskustva. Prvo treba dobro proučiti požare, a onda dobro educirati vatrogasce. Mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo specijalnu obuku vatrogasaca za šumske požare. Kad bi se na prvoj liniji zaštite našli ljudi koji se dobro razumiju baš u šumske požare, priča bi bila potpuno drugačija!”

Dr. Španjol i nekoliko suradnika stoga su pokrenuli znanstveni projekt proučavanja zapaljivosti, gorivosti i sadržaja vlage domaće vegetacije. “Problem je u tome što se kod nas procjena opasnosti od požara zasniva na kanadskom modelu FWI (Fire weather index) koji je određen prema gorivim svojstvima kanadskog crvenog bora pinus baxiani.” pojašnjava dr. Španjol. “Taj model nije loš, mnoge ga zemlje koriste, ali mi imamo potpuno drugačiju vegetacijsku situaciju, pa bi bilo puno preciznije napraviti indeks temeljen na našim vrstama.”

Stoga su znanstvenici sa šumarskog fakulteta još početkom prošle požarne sezone, započeli mjerenja u otvorenim laboratorijima na Rabu i Makarskoj. Tamo se atmosferskim prilikama izlažu eksperimentalni uzorci deset najbitnijih drvenih vrsta u našem području: hrasta crnike, alepskog i primorskog bora, planike, širokolisne zelenike, mirte, lemprike, tršlja, velikog vrijesa i šmirke. Također, tamo se odvijaju mjerenja zapaljivosti finog šumskog goriva poput otpalog lišća. Svaki dan mjeri se ritam vlaženja i sušenja gorivog materijala, vrijeme potrebno da se on zapali te trajanje gorenja. “Ti će nam podaci, zajedno sa relevantnim klimatološkim, pedološkim, geološkim i drugim podacima, pomoći u stvaranju integralnog modela zaštite i ugroženosti šuma od požara.” zaključio je dr. Španjol, istaknuvši da nakon Kornatske tragedije država ipak ozbiljnije shvaća ulogu znanstvenika u proučavanju požara.

Tragedija je potakla i već postojeću inicijativu za osnivanje regionalnog centra za istraživanje požara otvorenog područja. Također, znatna su sredstva utrošena u nabavku novih zračnih snaga za gašenje požara. “Naručene su dvije nove letjelice tipa canadair i tri nove letjelice tipa air tractor, a vjerojatno ćemo dobiti i još nekoliko helikoptera.” objasnio mi je gospodin Jurin, glavni vatrogasni zapovjednik RH. 2007. godine štete od požara premašile su miljardu kuna, a ukupna ulaganja u prevenciju i zaštitu od požara popela su se do rekordnih 800 milijuna kuna, i još rastu. Na primjeru SAD-a zapaža se neobičan fenomen. Iz godine u godinu sve je više ulaganja u zaštitu od požara, ali su oni iz godine u godinu sve brojniji i razorniji. Drugi fenomen koji primjećuju znanstvenici ali ga ne mogu u potpunosti razjasniti jest taj da katastrofalni požari više pogađaju bogate i razvijene zemlje negoli one siromašne. “Na nama je da što više uložimo u prevenciju i protupožarnu zaštitu” zaključuje gospodin Jurin “ali požari su toliko kompleksna pojava, da se unatoč našem najboljem trudu i sve većem znanju, iskustvu i uloženim sredstvima, možemo samo nadati da će šteta od požara biti što manja!”

Mediteranska vegetacija postupnom evolucijom adaptirala se na požare. Sjemenke nekih naših biljaka mogu podnjeti temperaturu do 800ºC. Kad gori šuma alepskog bora, sjemenka je u češeru dobro zaštićena. Prilikom hlađenja, nakon požara češer se naglo otvara i razbacuje sjeme. Ono pada na ohlađeno tlo prekrito pepelom i već nakon prve kiše počinje nicati kao pšenica. Nakon nekoliko godina podmladak alepskog bora u potpunosti pokriva tlo.

Sa čovjekom je malo teže. Obitelji vatrogasaca stradalih na Kornatima, nikako se ne mogu pomiriti sa gubitkom najmilijih. I na početku nove požarne sezone 2008 oni traže odgovorne krivce, kako bi njihov besmisleni gubitak dobio barem nekakvo objašnjenje. Znanstveno objašnjenje da se radi o iznimno rijetkoj prirodnoj pojavi, koja još nije dovoljno proučena da bi se mogla predvidjeti pa ni vatrogasni kadrovi ne mogu biti dovoljno educirani da bi mogli pravovremeno spriječiti stradavanje, njima, razumljivo, nije dovoljna. Nepodnošljiva im je ideja da su njihovi sinovi, muževi, braća i očevi svojim životima platili hvalevrijedan čin gašenja požara na bizarno pustom i škrtom kamenjaru.

Jedini preživjeli iz te tužne priče, heroj i sretnik Frane Lučić i dalje redovno pohađa rehabilitaciju. Otac Vilim ga vozi u bolnicu. Zovem ga na telefon. Teško mu se javiti na mobitel jer je u požaru izgubio prste. Ali ipak se javlja. S druge strane slušalice zatičem vedar i optimističan glas. Dobro se osjeća, rehabilitacija napreduje, kaže mi Frane. “Šta je bilo, bilo je! Ne va’ja žaliti, triba ići dalje!”