Meridijani, prosinac 2009

Ahlan wa sahlan! Ahlan wa sahlan wa marhaba!“ gromkim glasom zagrmio bi otac Paolo svaki put kad bi se neko novo lice pojavilo na terasi kamenog samostana Mar Musa, koji se poput tvrđave uzdiže na litici iznad presušene rijeke i nadgleda široki horizont sirijske pustinje. Otac Paolo napustio bi istom ono s čime je tog trena bio zabavljen i pohitao prema gostu zaželjeti mu dobrodošlicu. Taj gorostasni redovnik impulzivnih pokreta, ogrnut u isposničke halje, sijede brade i kose, medvjeđim šakama stisnuo bi ruke gostu i srdačno se smijao. Postupak se ponavljao svaki put kad bi netko novi zgrbljen prošao kroz mala, niska, jedina vrata samostana. Tog petka, svetog i neradnog dana u islamskim zemljama, bilo je među gostima i lokalnih Arapa muslimana i arapskih kršćana, čak i par židova, jedna delegacija armenskih svećenika dugih crnih brada, nekoliko ljudi sa sjevera Europe koji su došli na duhovnu obnovu, grupa japanskih turista i par romantičnih putnika koji su na epskim putovanjima oko svijeta bez novčića u džepu. Bez obzira radilo li se o uredno dotjeranim starijim gospođama ili o siromašnim mještanima čije su haljine očigledno bile i jedina odjeća koju su imali, bez obzira radilo li se o crkvenim velikodostojnicima ili putnicima namjernicima koji spavaju pod vedrim nebom i hodaju bosi po svijetu, otac Paolo je svakome prilazio s istim entuzijazmom dobrodošlice i istim osmjehom. Neki su gosti šaputali kako otac Paolo svojom vedrinom, dobrotom i otvorenim srcem ostavlja dojam sveca, ili barem mudraca. Valovi bora duboko urezani u njegove sljepoočnice kroz desetljeća srdačnog smijanja, govorili su tome u prilog.

Otac Paolo dall’Oglio (54) došao je u Siriju studirati islamsku kulturu nakon što je završio redovne studije i primio svećenički zavjet u Italiji. Naučio je arapski jezik i zanosio se idejom o radu na međusobnom razumijevanju između kršćana i muslimana s utopijskim ciljem stvaranja mira u svijetu. Često je odlazio u pustinju moliti i meditirati. Jednom je tako 1982. godine, otkrio stari, urušeni samostan čiji su zidovi još uvijek držali bizantinske freske. Zanosno se bacio u proučavanje samostana i njegovu obnovu. Kroz narednih sedam godina dolazio je tamo sve češće s drugim mladim entuzijastima, sve dok nije odlučio ostati i osnovati stalnu zajednicu. Dok su oni gradili nove kuće i restaurirali stare građevine, paralelno je na samostanu i njegovoj okolici radila grupica talijanskih arheologa i restauratora. Saznali su da je to područje bilo naseljeno još u pretpovijesnim vremenima kad je klima bila posve drugačija.

Samostan se smjestio 80 kilometara sjeverno od Damaska na mjestu gdje Antilibanonsko gorje susreće Badiju – Sirijsku pustinju, na 1320 metara nadmorske visine. S tog gorja, ne tako davno u zemljinoj povijesti, tekle su rijeke i potoci i bujalo zelenilo. Međutim, pustinja se proširila i potjerala gotovo sav živi svijet. Pusti kameni obronci područja oko Mar Muse bogati su pećinama u kojima su se u prvim stoljećima kršćanstva počeli skupljati pustinjaci – askete zanesene osobnom potragom za Bogom. Legenda kaže da je s njima došao i Musa – sin kralja Etiopije. On je odbio svjetovno kraljevstvo, počasti i brak te se okrenuo potrazi za kraljevstvom Božjim. Nakon što je proputovao Egipat i Svetu Zemlju, skrasio se u pustinjskim pećinama oko današnjeg samostana. Umro je mučeničkom smrću od bizantskih vojnika a zbog čudesa koja su se dogodila nakon njegove smrti, Crkva ga je proglasila svecem.

U pećinama se skupljalo sve više isposnika koji su s vremenom stvorili pravu pustinjačku zajednicu. U šestom stoljeću nastao je tu prvi samostan, ali onaj čije je ruševine pronašao otac Paolo izgrađen je na istom mjestu 1058. godine. O tome svjedoči natpis gdje je pored godine osnutka na arapskom napisano „U ime Boga Milostivog, Milosrdnog.“ Bogate freske na zidovima male crkvice u sklopu samostana datiraju iz 11. i 12. stoljeća.

U toj se crkvici u zoru i smiraj svakoga dana okuplja cijela mala zajednica Mar Muse na molitvu i meditaciju. Sjedi se na tepisima prekrivenom podu, a slabu svjetlost širi nekoliko svijeća. Spokojnu tišinu prekidaju zvuci frule i flaute, a miris tamjana upotpunjuje atmosferu. Klerici i laici pomiješani su isto kao i muslimani, kršćani i židovi. Osnova rituala jest katolička meditacija orijentalnog tipa koja se često nadopunjuje muslimanskim molitvama. Zajednica Mar Muse osnovala je poseban katolički red koji je službeno priznat od Vatikana 2006. godine, a njegov duhovni stup i glavna inspiracija je Abraham.

Nakon jedne jutarnje molitve, za vrijeme doručka od maslina i kozjeg sira, otac Paolo objasnio mi je kako je Abraham ishodišna točka svih triju velikih monoteističkih religija – priznaju ga i štuju i židovi i kršćani i muslimani. Nažalost, putem kroz povijest ljudi su se otuđili jedni od drugih i posebno na Bliskom istoku žive u međusobnom nerazumijevanju. Židova je u Siriji malo, ali je zato kršćana mnogo unutar naravno, većinski islamskog stanovništva. To su potomci izvornih kršćana koji se nisu obratili na islam, kad se pojavio u 7. stoljeću. Muslimani i kršćani stoljećima su njegovali dobar i ravnopravan suživot, ali u posljednje vrijeme se ta ravnoteža poremetila. Pojavili su se brojni problemi i nerazumijevanja koji su rezultirali sve većim iseljavanjem kršćanskog stanovništva. Otac Paolo vjeruje da je upravo Abraham dodirna točka u kojoj će pripadnici svih triju velikih monoteističkih religija obnoviti svoje vjersko razumijevanje i zdrav suživot.

Samostan Mar Musa je najsvjetlija točka tog međureligijskog susreta u čitavom kraju, pa tamo po inspiraciju dolaze pripadnici svih triju religija. Dok svega stotinjak kilometara južnije, u području Golanske visoravni Izraelci i Sirijci vode hladni rat, a svugdje po Siriji muslimani zaziru od židova, u Mar Musi su te proturječnosti riješene na sasvim poseban način – tu kršćani, muslimani i židovi mole za mir zajedno. Neki budu očarani mirom koji zrači iz pustinje i zajednice, pa ostanu mjesecima i godinama. Jedna od njih je Kabira Naitraiss, 28 godišnja profesorica islamske povijesti.

„Ovo je kršćanski samostan unutar islamske zemlje, a ja sam muslimanka unutar kršćanskog samostana!“ nasmijala se, a potom ozbiljno obrazložila da joj iskustvo boravka u Mar Musi pomaže da bude bolja muslimanka. „Otac Paolo mi je puno pomogao kako da slijedim učenje islama, iako je on kršćanin! On kaže da pravi kršćanin mora dati sve za muslimane i to živi svojim primjerom!“

Kabira me povela u samostansku knjižnicu gdje radi volonterski. Pokazala mi je redove knjiga na arapskom, engleskom, francuskom, talijanskom… Preko 10 000 knjiga bavi se uglavnom vjerskim pitanjima i odnosima između religija i kultura, ali ima tu i političke znanosti, povijesti, psihologije, umjetnosti. Najviše se čitaju djela kršćanskih mistika, otkrila mi je Kabira i pokazala knjige Origenesa, Ignacija Loyole, Tereze Avilske, svetog Ivana od Križa.

Jedan muškarac sjedio je na kauču i duboko se zadubio u knjigu koju je čitao. Kabira mi je rekla da je došao iz Norveške na duhovnu obnovu. Većinu dana i noći provodi u pećini izvan samostana, a u samostan dolazi samo na skromni obrok i ponekad u knjižnicu gdje proučava djela mistika. Za stolom su o duhovnim pitanjima raspravljali sirijski redovnik duge kovrčave brade – brat Jihad, mladi Francuz Davide Masotta i Čeh Lukaš Glogar. Zamolio sam ih da mi ispričaju svoje priče. Davide mi je opisao kako je napustio svoju bogatu obitelj, odrekao se materijalnih bogatstava, spalio sav novac koji je imao i krenuo na put oko svijeta bez ičega. Lukaš je dvije godine ranije krenuo pješice na hodočašće u Svetu Zemlju. Kad je došao u Mar Musu, toliko mu se svidjelo da je tu ostao već dva mjeseca.

Naime, sedam redovnika i redovnica koji čine osnovu zajednice Mar Musa žele da njihov samostan bude mjesto susreta, pa prakticiraju politiku „otvorenih vrata“ i svima žele dobrodošlicu. „Ne želimo si dopustiti da ikome zatvorimo vrata jer možda je baš toj osobi potrebno iskustvo Mar Muse!“ objasnio mi je brat Jihad. Stoga svatko tko posjeti Mar Musu mora podjednako participirati u poslovima potrebnim za održavanje zajednice, bez obzira ostaje li jedan dan ili jednu godinu. A poslova je uvijek puno. Zajednica je većim djelom samoodrživa. Većina hrane dobiva se iz terasastih, navodnjavanih vrtova. Zajednica ima i puno domaćih životinja, kao i stado koza s kojim netko svaki dan ide u ispašu. Energija se većim djelom dobiva iz solarnih ploča. Kako bi prikupili vodu, nadobudni redovnici eksperimentalno su izgradili malu branu u koritu presušene rijeke, ali ono malo kiše što padne zimi tek je ponekad napuni nakratko. Sva ostala voda dobiva se iz dubokih bunara. Stalno se grade nove kuće, jer je gosta sve više i više, a u dolini u podnožju samostana gradi se i hostel za turiste.

„Po ljeti nekad imamo i tridesetak stalnih gostiju i stotinjak turista koji nas dolaze samo ‘luknuti’“, šalio se otac Paolo kad smo se jednog popodneva zatekli svi zajedno na terasi samostana odakle se pogled protezao daleko u pustinju „Moramo stalno stvarati uvjete da svima budu otvorena vrata! Sa tako puno ljudi, a tako malo resursa, ekološko pitanje je od presudnog značaja! Kad ne bismo imali strategije i poznavali načine na koje možemo oživjeti okoliš, ugrozili bismo samu mogućnost opstanka ovog mjesta duhovnosti i susreta, ovu oazu tišine i ljepote dostupnu svima!“

Nastavio je pričati vizionarski, pun energije, riječi su silinom i lakoćom izbijale iz njega: „Ja sam sretan kad stvaram ovo simbolično mjesto mira, razumijevanja, odmora, duhovnosti i dobrodošlice za svakoga. Pogledajte ovu predivnu pustinju…“ zagrmio je entuzijazmom i oduševljenjem, a oči su mu se sanjarski caklile kao da je prvi put ugledao prizor pred kojim se svaki dan budi već pola svog života „Pustinja je u mnogim tradicijama, posebno biblijskoj, mjesto susreta s bogom, mjesto za duhovnost, mjesto dubokih osjećaja i mističnih iskustava. Sve je to pustinja! To je također mjesto samoće u kojem pojedinac dobiva značaj kao pojedinac, ispred Boga, ispred sebe te ispred ostalih. Ovo kamenje koje vidite oko vas… to je Zemlja bez odjeće, gola! Primoran si ići ravno u prave direktne, iskonske osjećaje!“

 Pitao sam ga je li moguće posjetiti onog Norvežana koji je došao u Mar Musu na mjesec dana duhovne obnove i svo vrijeme boravi u isposničkoj pećini. Paolo mi je dao dopuštenje pa sam se sutradan uspeo do njega. Čitav krajolik iznad samostana istočkan je brojnim pećinama. Neke od njih uređene su za višednevni boravak u postu i molitvi. U njima je tvrd ležaj, malo ognjište za čaj, škrinja sa svetim knjigama, loncem, začinima i nešto suhe hrane, svete ikone i par svijeća. Neke čak imaju zazidan ulaz i vrata, te peć za grijanje u hladnijim zimskim danima. Norvežanina sam zatekao ispred jedne takve, „luksuznije“ pećine. Øyvind Borgsø, tridesetdevetogodišnji je vjerski učitelj, koji svake godine barem jednom dođe do Mar Muse, gdje mjesec dana provede na duhovnoj obnovi u pećinskom utočištu.

„Svatko od nas povremeno mora oprati svoj prljavi veš, zar ne?“ objasnio mi je pomalo zagonetno zašto to radi. „Ova duhovna obnova je svojevrsno čišćenje. Jâča me za suočavanje sa životom. Cijeli život bježimo od suočavanja sa sobom, trpamo sve pod tepih dok hrpa nije tolika da se spotaknemo i slomimo vrat. Treba počistiti prašinu s vremena na vrijeme!“

Øyvind mi je rekao da u pećini većinu vremena provodi u čitanju Biblije i meditacije. Mentor mu je sestra Huda, jedna od dvije redovnice u samostanu, koja mu povremeno dolazi dati upute za promišljanje i meditaciju. Rekao mi je da pokušava osvijestiti sve svoje tendencije prema grešnosti, osloboditi se stereotipa, ponosa, predrasuda i agresivnog, destruktivnog načina razmišljanja, kako bi mogao doći u kontakt sa sobom i s Bogom. „Tu nema drugih podražaja pa si sam sebi ogledalo. Osuđen si da se susretneš sa sobom! Pustinja je jedno veliko ogledalo!“

Nakon ugodnog razgovora, ostavio sam ga meditaciji i samoći te na odlasku primijetio da ima odličan pogled. Sa prirodnog trijema ispred pećine na kojem je sjedio pogled se pružao daleko preko brda u pustinju, sve do drugog planinskog lanca na samom horizontu! „Drago mi je da se vide planine u daljini“ dobacio mi je uz topao, blag osmijeh „Drago mi je da te planine omeđuju pustinju, da nije baš sve otvoreno, da mi duša ne odluta u beskraj!“

Jedan dan pred odlazak, kad sam već imao osjećaj da sam se sprijateljio sa svima, upitao sam oca Paola odlazi li i on ponekad u pećinu i o čemu on meditira. „Odlazim, ne toliko često kao u mladosti, ali odlazim!“ odgovorio je „Kopam po sebi i tražim postoje li još neka vrata koja nisam otvorio, i gledam kako da ih otvorim!“ Čudilo me što još može mučiti tako silnog i mudrog čovjeka koji ima odgovor na svako pitanje, izlaz iz svakog problema i osmijeh za svakog gosta. On strastveno želi donijeti mir ljudima Bliskog istoka, ali ponekad ga iznenadi, začudi i rastuži upravo ljudski faktor.

„Nedavno je u susjednom selu žena kršćanka pobjegla s muškarcem muslimanom!“ započeo je priču otac Paolo „Ovdje muslimani drže da smiju ženiti kršćane, ali ne i obratno. Ali ljubav je jača od svih granica, pa je mladi par pobjegao. Međutim, dohvatio ih je njen brat i ubio ih oboje! Kako to shvatiti? Ako im želimo pomoći, ako ih želimo promijeniti, moramo ih prvo razumjeti! Moramo razumjeti zašto je čovjek iz kršćanske obitelji bio spreman napraviti takav zločin? Pa zašto? Zbog identiteta! Strah od gubitka identiteta je veći od ljubavi prema sestri! Sve se vrti oko simbola i identiteta!“

„Sve više ljudi dolazi u Mar Musu, sve više ljudi zna za ovu oazu mira!“ nastavio je gorostasni mudrac. „Ona je postala snažan simbol pomirbe i ponudila uzorak kako je suživot moguć! A mi moramo i dalje stvarati simbolične strukture da bi kroz njih mogli učvrstiti dugotrajnu vrijednost mira.“

„S jedne strane imamo realnost: konflikt! S druge strane imamo samo nadu, a nada je nerealna…“ Pričao je otac Paolo na trijemu drevnog samostana kojeg je u posljednjih par desetljeća obnovio iz ruševina, usred gole, mrtve pustinje koju je vratio u život. Pričao je taj neumorni sanjar svojim zaraznim, šarmantnim osmijehom, očima koje se cakle kao u djeteta i valovima bora na sljepoočnicama: „Ipak… Ponekad se u povijesti događalo da je upravo nada promijenila svijet!“