Večernji list, studeni 2004

Broj turista u svijetu drastično raste. Hrvatsku još nije zahvatio taj trend, pa van Europe putuju samo ekstremni bogataši ili nekolicina mladih ambicioznih pustolova. Pojam backpacker polagano je ušao u Hrvatsku posljednjih godina. U zapadnoj Europi, Americi, Japanu, svaki mladi čovjek je backpacker. Studira i radi cijelu godinu, potom stavi ruksak na leđa i u mjesec dana obiđe svijet. Eskapizam na Zapadu nije bolest nego norma. Stariji, imućniji ljudi uplaćuju turističke aranžmane. Većina se zadovoljava konzumiranjem razlike, slikanjem ‘drugačijeg’. Neutaživom duhu zapadnjaka, niti to nije dovoljno, pa odlaze na ‘zahtjevnije’ i skuplje ture. Ako vam novac nije granica, možete otići gdje god želite. Možete piti čaj sa Tuarezima u srcu Sahare, sa Indijancima loviti Anakonde u Amazoni, unajmiti nosače da vas nose na Mt.Everest, u sigurnosti džipa približiti se proždrljivim lavovima Afrike i ljudoždernim tigrovima Indije, u Južnoafričkoj republici vas mogu spustiti u kavezu među velike bijele morske psine, avionom se možete spustiti na sjeverni i južni pol…  Kako je došlo do toga i koje su posljedice pohlepnog konzumiranja svijeta od strane nikad zadovoljnih turista?

Poznati američki sociolog Hakim Bey objašnjava: “Turist je u potrazi za Kulturom jer je, u našem svijetu, Kultura nestala u ždrijelu Spektakla. Kultura je uništena i zamijenjena shopping centrom ili talk showom – jer je naše obrazovanje postalo tek priprema za čitav život proveden u proizvodnji i potrošnji – jer smo sami prestali stvarati. Turisti prolaze kroz Prirodu ili Kulturu poput duhova koji posjećuju ruševine. Oni tamo nisu za stvarno, već se kreću kroz predjele uma, apstrakcije, skupljajući slike umjesto iskustva. Prečesto se njihovi godišnji odmori odvijaju usred tuđe bijede, ili čak doprinose toj bijedi.”

Francuska Guayana, francuska kolonija u južnoj Americi, podijeljena je na dvije zone. Ona obalna vjerna je kopija Francuske, a ona unutrašnja zona je prašume koju naseljavaju Indijanci kamenog doba. Granica između te dvije zone uvijek je bila nepropusna svima osim antropolozima. Ove godine, francuska vlada iz daleke Europe otvorila je tu granicu za turiste. Uglavnom pretilni bijelci oboružani fotoaparatima i videokamerama, jedan do drugog obućeni jednako: po posljednjoj turističkoj modi, ukrcavaju se na motorne čamce i kreću u prašumsku pustolovinu. Sa obale rijeke gledaju ih kao vanzemaljce, goli, mršavi, crni praljudi. Aparati škljocaju! Jedinstven doživljaj! Antropolozi su se žalili vladi da se Indijanci prikazuju kao životinje, a turisti ponašaju kao da su u zoološkom vrtu, te zbog očuvanja rijetke, fragilne kulture zatražili zabranu turizma u toj zoni. Moralna Francuska koja se pred rat protiv Iraka prikazivala kao pacifist, kao branitelj čovjekovog digniteta i samog principa humanosti, jednoglasno je odbila zahtjeve za očuvanjem ljudskih prava u dalekoj Amazoniji, oduševljena novootkrivenim priljevom lakog profita.

Egipatske piramide, Kip slobode, Taj Mahal, Eifelov toranj, Aja Sofija, Kineski zid, i druga nezaobilazna turistička obilježja Svijeta, fotografije su koje svaki ozbiljan turist ima u albumu. Kad se obiđu sve konvencionalne destinacije, kreće se u potragu za nedohvatljivim! Sve zemlje bogate kulturom, pokušavaju zaštititi određena područja proglašavajući ih ‘zabranjenim zonama’. Tamo smiju samo određeni znanstvenici i užasno bogati turisti. Tisućama dolara plaća se mogućnost da se dođe na mjesto na kojem se može osjetiti duh otkrivanja, netaknutosti.

Na jednom takvom mjestu, sakrivenom u Himalajama između Nepala i Kine, postoji mala kraljevina u kojoj je tibetska kultura ostala netaknuta. Tijekom godišnje svetkovine, desetak turista je dobilo skupu dozvolu da se pojave tamo. Živopisno obućeni redovnici izlaze iz hrama u procesiju svirajući u školjke i trube i mantrajući vječne formule duhovnosti. Jedan turist slika ih digitalnim fotoaparatom koji je izabran pri kupovini zato da istovremeno može reproducirati sliku. Ulazi u već narušen prostor lokalne kulture i pokazuje im fotografiju njih samih na malom ekranu. Motiv koji stoji iza toga je stjecanje pozitivnih bodova kod drugačijih ljudi zbog kojih je turist proputovao tisuće kilometara i potrošio tisuće dolara. Moguća posljedica koja stoji iza toga jest uništavanje lokalne kulture. U redovniku koji vidi nešto nevjerojatno, nešto iz budućnosti, može se roditi tračak uništavalačke sumnje. Mnogi redovnici su tako već napustili svoj poziv i uklopili se u kopiranu kulturu Zapada. Većina ih pritom pokupi negativne aspekte zapadne kulture, a previdi one pozitivne.

Hakim Bey je između tri drevna razloga za putovanje – rat, trgovina i hodočašće – tražio onaj koji je porodio današnji turizam. Najčešće percipiran odgovor kod ispitanika bio je – hodočašće. Međutim, Bey je to opovrgnuo jer hodočasnik na putovanju doživljava promjenu svijesti koja je stvarna. Hodočasnik traži baraku (arapska riječ za blagoslov), a turist upravo suprotno: kulturalnu razliku. Proizvodnja barake je beskonačna: svaki hram, onaj u Meki, Varanasiju ili Lurdu, prima sve hodočasnike koji su poduzeli put do njega. Koliko god hodočasnika ponese blagoslov sa sobom, njega uvijek ima još. Međutim, proizvodnja kulturne razlike nije beskonačna, što se više troši, manje je ostaje.

Arheolozi koji su pronašli drevni grad Inka, Macchu Picchu,  u Peruu, ponijeli su iskonsko iskustvo otkrića sa sobom. Svaki sljedeći putnik, dobio je sve manje iskonskog doživljaja. Danas, još uvijek treba hodati 2 dana kroz šumovite padine Anda, da se dođe do Macchu Pichua. No, peruanska vlada gradi žičaru, koja će omogućiti veći broj turista i veći priljev profita. Iskonski doživljaj otkrića, nestati će potpuno sa dolaskom prvih turista žičarom.

“Pravi korijeni turizma ne leže u hodočašću, pa ni u poštenoj trgovini, nego u ratu” zaključuje poznati sociolog. “ Silovanje i pljačka iskonski su oblici turizma. Turisti su stigli odmah nakon rata, poput ljudskih grabežljivica koje kljucaju  po ostacima krvoprolića na bojištu, u potrazi za imaginarnim plijenom – za slikama!”

Turističke agencije love mušterije prodajući im miris otkrića. Na hrvatskom tržištu nedavno se proširila ponuda Jordana: “Otkrijte Petru – sakriveni grad Nabatejaca isklesan iz stijene!” Zvuči odlično! Ako turist prije putovanja krene u malo istraživanje internetom, može otkriti da Petru godišnje posjećuje 4 milijuna turista. Svaki dan 10 000 ljudi. Kad se gura između drugih turista kroz uski kanjon – jedini prilaz gradu – i dođe na plato ispred 40 metara visokog hrama, potpuno isklesanog iz stijene – turist će uzviknuti “Ovdje je sniman Indiana Jones!” Otkriće sa reklame na početku putovanja izgubilo se u buci škljocanja aparata i nadvikivanja turističkih vodića, daleko u planinama bliskoistočnih pustinja.

Tražene destinacije se sve više prebacuju iz prvog u treći svijet. Mnoge zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike žive od turizma. Egipat koji je sa 50 milijuna stanovnika najmnogoljudnija zemlja Afrike, godišnje prima gotovo dvostruko veći broj turista. Milijuni ljudi uz Nil žive od stranih posjetitelja. Roditelji ne šalju svoju djecu u školu, nego među grupe turista. Tamo uče desetke jezika, i vraćaju se kući punih džepova. Nakon što je jedan hrvatski turist u Luxoru ignorirao djevojčicu koja ga je prosila na raznim jezicima, iznenadio se kad mu je viknula na hrvatskom: “Daj mi novac!”. Zbog velikih razlika u standardima, napojnica od jednog dolara je nezamislivo bogatstvo u takvim zemljama. Jednako kako turisti krivo percipiraju lokalce, tako i ovi njih vide jedino kao lagan izvor novaca.

Masovni turizam najbrže uništava lokalnu kulturu. Zemlja koja je to shvatila i nudi posebnu vrstu turizma jest Butan! Ako želite uči u posljednje budističko kraljevstvo u Himalajama, morate se obvezati da ćete potrošiti najmanje 200$ dnevno. Za te novce nećete dobiti preluksuzan smještaj i odličnu hranu, ali ćete još uvijek imati lažan privid ‘otkrivanja’. Prolaziti ćete šumovitim obroncima Himalaje, gdje ljudi još uvijek hodaju u tradicionalnim nošnjama, nećete vidjeti automobile jer postoji samo jedna cesta, od Indijske granice do glavnog i jedinog grada Thimpua, nećete vidjete televizore jer ih je kraljevska vlada zabranila, itd. Tamo je zaživio posebni oblik superluksuznog turizma – amanizam. Bogati turisti za potpunu idilu, mir i komfor, plačaju noćenje u Aman apartmanu između 700 i 2000 dolara. Ako se uzme u obzir da je prosječna godišnja zarada jednog Butanca $600, onda se sluti nepremostivi gaz između gosta i domaćina. Ipak, lokalci se ne žale, i što je još važnije ne gnjave i ne prose strance, a vlada ubire prvoklasne plodove ‘low volume – high value’ turizma. Mali broj posjetioca plača ekstremno visoke cifre da dođe u tu zemlju, a opet, ne uništavaju kulturu, krajolik i autentičnost Butana jer ih je toliko malo da su gotovo nevidljivi.

Kakve veze sav taj kaos egzotičnih primjera ima sa Hrvatskom? Egipat i Butan od turizma zarađuju podjednake sume po glavi stanovnika. Samo što Egipat posjećuje dvostruko veći broj turista od vlastitih stanovnika, a Butan dvadeseterostruko manji. Nema potrebe ponovno spominjati koji je od ova dva primjera zdraviji za državu, okoliš i same ljude određene zemlje. Hrvatski primjer masovnog turizma sličan je onom egipatskom: ove godine (koja nije još završena), Hrvatsku je već posjetilo 7,5 milijuna stranih turista. Njih 88% odsjeda u hotelima niže kategorije. Dok međunarodne putničke kompanije poput Lonely Planeta, proglašavaju Hrvatsku najboljom destinacijom u Europi zbog atraktivnosti i jeftinoće, mi se sami odlučujemo biti klasičan primjer ‘high volume – low value’ turizma, oblika koji je specifičan po svojoj uništavalačkoj prirodi.