National Geographic Hrvatska, kolovoz 2009

Na kamenoj pozornici podno zidina staroga grada Korčule počinje svečana, svevremena drama. Crni kralj dovodi bulu, djevojku okovanu lancima i moli je da pođe za njega, nudi joj cijelo kraljevstvo, ali ona, časna, po cijenu života odbija sužanjstvo i slobodom se diči, hrabro mu se suprotstavlja vičući da njeno srce pripada bilom kralju, koji istom stupa na scenu sa svojom vojskom, praćen odrješitim ritmovima pedeseteročlanoga limenog orkestra. Crni kralj ne pristaje vratiti bulu gorostastnomu bilom kralju pa se zadijeva boj između dvije vojske. Crni i bili lepršavo lete kamenom pozornicom, odmjeravaju snage i napokon ukrštaju mačeve, batu morešku. Orkestar prati svaki njihov potez svečanim, dramatičnim tonovima. Iz kolapa u kolap, čina u čin, bitke u bitku, sukob dviju vojska, dobra i zla, buja i buja.

U publici tog dana sjede samo probrani Korčulani, žitelji staroga srednjovjekovnoga grada okružena zidinama. I oni koji se i dalje u zimske dane hrane usoljenom srdelom skrivajući se od bure u uskim ulicama poluotoka, i oni koji su se trbuhom za kruhom rasipali po cijelom svijetu. Svi se okupljaju na svojoj djedovini 29. srpnja, na dan svetog Todora, zaštitnika grada. Svaki je muškarac prije otišao k svojoj bratovštini, okitio se njenom insignijom i u velikoj svečanoj procesiji pronio svete relikvije kroz grad do crkve svetog Marka, katedrale koja se uzdiže poput osi usred poluotoka, na njegovoj najvišoj točki, upirući tornjem kao prstom u nebo.

“To se pije očima”, začujem nekog u publici kako komentira, očaran skladom izvedbe. Zaboravili su sad sve jer dočekali su morešku, najsvečaniji trenutak toga najsvečanijeg dana u godini. Jedinstvenu mediteransku mačevalačku igru koja se samo na Korčuli održala do današnjeg dana, središnju nit lokalnog identiteta. Ples koji se igra stotinu puta na godinu, za turiste i posjetitelje, ali koji se samo taj dan u godini igra isključivo za baštinike korčulanskog blaga. Oni već znaju svaki takt orkestra, svaki stih teksta i svaki pokret plesa, ali baš zato prepoznaju nijanse i vide promjenu, odstupanja, poboljšanja, individualne posebnosti i harmoniju kolektiva. Znalački upijaju svaki tren.

A bilima i crnima već su se čela zažarila na ljetnoj noći obasjanoj bakljama. S njih pršti znoj pri svakom udarcu. Lica se mršte, mačevi iskre, tu i tamo začuje se krik, netko je dobio po prstima. Nakon četvrtoga kolapa opet se upleće bula, moli momke da mirom okončaju stvar, no u njima se rasplamsao žar pa se bitka zapodijeva još jače u petom kolapu, još jače u šestome, još jače u sedmome. Mačevi lete s jednog vojnika na drugoga. Svaki se vojnik bori barem s dvojicom istodobno, ali njihovi se pokreti skladno izmjenjuju. Pod tempom glazbe tlače se do krešenda. Crni bivaju opkoljeni, na izmaku su snaga, gube, padaju, predaju se. Bili zastavnik vijori pobjedu, a bili kralj osvaja bulu i cjeliva je. Orkestar likuje, promalja se pljesak. No to nije znak za kraj rata ni igre, nego za početak slavlja.

Spuštaju se momci do kamenih prostorija u zidinama gdje je sjedište njihova društva. Grabe hladno pivo i, još zapuhani, odahnu.

“Kad sam pâ u sedmi kolap, ko da sam pâ u prsuru”, kaže jedan crni, s melodičnošću i mekoćom tipičnom za korčulanski dijalekt.

“Šuti, ja sam dobi po prstima, vidi krvi”, kaže drugi i pokazuje šaku na kojoj se krv već skorila. Svi nose neke uspomene na ozljede pri moreški. Pričaju mi tko je gdje zaradio koliko /punata/, odnosno šavova. Mlađi s ponosom usmjeravaju na svog učitelja moreške, 43-godišnjeg Žitomira iz obitelji Lozica, koja je izrodila ponajviše aktivnih moreškanata.

“Vidi Žitota, on je dobi posrid lica, između oka i nosa, zaradi punte.”

“Tišina, balavci,” progrmi nježno njihov omiljeni lik. “Koliko puta san van reka da ko je dobi (ozljedu), taj je kriv. Da ste dobro igrali, ne bi van ništa bilo!”

Momci su već skinuli odijela, graja raste, Korčulani se natiskavaju u skučene prostorije podno zidina. Galami se, veseli, zveckaju čaše i flaše. Vesela atmosfera gubi svoje konce.

“Ja san krvav, ja san znojan, bori san se za tebe”, dobacuje pijevno i lelujavo drugi ozlijeđeni mladić buli koja uto prolazi kraj njega. Ona se samo smije. Jedan stariji moreškant nadglasava graju i obraća im se s druge strane sobe.

“Nismo se mi borili za tu bulu, nego za one bule u publici!”

Razuzdana pijanka nadrasta te prostorije pa galamdžije odlaze do konobe. Kako prolaze kroz grad, ljudi se razmiču, turisti fotografiraju njihovo veselje. Ne podsjeća ta scena na časne vitezove iz turističkih prospekata. Stariji, ipak nešto mirniji moreškant Vojo Škrabec, koji promatra i komentira tu scenu sa strane, objašnjava mi: “Nismo se mi ništa prominili od početaka. Znaš da je prvi zapis moreške na Korčuli 1666. godine, kad smo završili kod kneza na sudu, zbog incidenta na karnevalu? Izazivali smo nevoje, uvridili neka tri ugledna Korčulana. Ali oprosti nan je knez, znaju svi kakvi smo. I drugi zapis 1685. godine opet spominje izgred koji su izazvali moreškanti. Eh, da nismo pravili nevoje, ne bi se ni znalo otkad postojimo.”

A moreška je na Korčuli sigurno i dulje jer taj prvi zapis u aktu korčulanskoga kneza Paula Paskvaliga daje naslutiti da je moreška tad bila već uhodana stvar i živo tkivo korčulanskog društva. No dokle točno sežu korijeni moreške, ne zna se točno. Prema jednoj teoriji, moreška je nastavak plesa iz prastarih vremena, plesa starih Grka. Druga verzija kaže da su korčulanski zanatlije morešku naučili od đenovskih mornara za vrijeme đenovskoga gospodstva nad Korčulom u 12. i 13. stoljeću. Treći pak kažu da je igra bez sumnje španjolskog podrijetla. Da je zapravo riječ o rekonkvisti, ponovnomu kršćanskom osvajanju Pirenejskog poluotoka nakon što su njime više stoljeća gospodarili Mauri. Uostalom, etimološki ‘moreška’ najvjerojatnije i dolazi od riječi Maur, Mor. Ta se teorija ponajviše uvriježila u narodu. Prema njoj se moreška prvi put igrala u španjolskoj Leridi sredinom 12. stoljeća, kao prisjećanje na protjerivanje Maura. Potom se proširila cijelim Mediteranom, a u Korčulu je došla preko južne Italije i Dubrovnika u 16. stoljeću.

S tim se ne slaže Elsie Ivancich Dunin, profesor emeritus kalifornijskog sveučilišta UCLA i suradnik Instituta etnologije i folkloristike u Zagrebu. Ta ugledna etnokoreologinja hrvatskih korijena, nakon što je odradila upečatljivu akademsku karijeru u Sjedinjenim Državama, vratila se u Hrvatsku i počela proučavati morešku i druge mačevalačke igre na Korčuli te je trenutačno ponajveći autoritet za korčulansku morešku u svijetu. Ona tvrdi da je u 15. i 16. stoljeću u Europi postojalo toliko različitih varijacija mačevalačkih plesnih igara s temom borbe kršćana protiv Maura da je teško potvrditi kontinuitet korčulanske moreške zbog manjka detaljnih informacija. Slične su se igre čak proširile i američkim kontinentom nakon španjolskog osvajanja Novog svijeta.

“Ja pretpostavljam te istražujem varijantu da je moreška došla na Korčulu iz Venecije najkasnije početkom 17. stoljeća”, otkriva mi umirovljena profesorica koja većinu vremena provodi u Zatonu pokraj Dubrovnika. “Kad se spremala velika bitka kod Lepanta 1571. godine, Mlečani su sa svojih teritorija zaposlili stotine vještih radnika, a Korčulani su bili poznati brodograditelji. Ti su se ljudi držali skupa u cehovima, ženili međusobno i kumili. U Veneciji su pak pripadnici svih cehova morali sudjelovati u čestim prazničkim ceremonijama, gdje se vrlo vjerojatno prakticirala i moreška. Pretpostavljam da su tamo Korčulani naučili morešku i potom je donijeli na Korčulu.”

Društvo je na otoku kroz novi vijek bilo jasno raslojeno. U unutrašnjosti su se ljudi bavili poljoprivredom i manje stočarstvom, a Korčula je bila jedini obalni grad, opasan zidinama i razvijen. Svaka utjecajna obitelj na otoku imala je svoju kuću unutar zidina Korčule. Tu su ljudi uglavnom bili tesari i kovači pri brodogradnji te kamenoklesari i ribari. Profesorica Ivancich Dunin kaže kako su morešku mogli igrati brodograditelji, snažni ljudi. “U jednom listu krajem 19. stoljeća objavljen je popis imena moreškanata, a ja sam doznala da su gotovo svi pripadali brodograditeljskim obiteljima. U crkvenim spisima pratila sam njihove genealogije natrag u povijest sve do polovine 16. stoljeća, otkad postoje bilješke.” Iako još nije pronašla dokumente koji bi to potvrdili, profesorica Ivancich pretpostavlja da su korčulanski brodograditelji tada radili upravo u Veneciji.

Drugi još nerazriješen problem jest taj što se samo na Korčuli u moreški protiv Maura bore Turci, a ne kršćani. Bili kralj ovdje je Osman, a bula je Turkinja, što i dan-danas zbunjuje mnoge promatrače, pa čak i neke Korčulane. “Znamo da su 1846. godine korčulanski brodograditelji nastupili u Istanbulu”, objašnjava profesorica, koja i za to ima svoju teoriju. “Oni su tad pripadali Austriji, a jasno je kakvi su tad bili odnosi bečkog i carigradskog dvora. Korčulanima vjerojatno nije bilo ugodno usred Osmanskog Carstva nastupiti s igrom u kojoj kršćani pobjeđuju muslimane pa pretpostavljam da su Turke stavili u pogodnu ulogu bilih, a nekadašnju schiavu prozvali bula.”

Početkom dvadesetog stoljeća moreška se izvodila rijetko, a za vrijeme svjetskih ratova zamrla je na neko vrijeme. Godine 1944. počelo je novo doba korčulanske moreške i njen uzlet u dotad neslućene visine.

“Ja san jedini živi ko je nastupi te godine u Hvaru”, sjeća se 79-godišnji Kruno Lozica, a pogled mu otpiri u daljinu, zamišljeno i sjetno, dok sjedi na klupi ispred svoje kamene kuće pod zidinama staroga grada. “A nisan, ima još jedan…”, trgne se odjednom, a odmah potom ponovno izgubi negdje u daljini, “ali on se više ne miče”, kaže pa me pogleda, nasmije se prepredeno, a oči mu se zacakle na tren.

Kruno je iz velike moreškantske obitelji. Čak devetero braće i jedna sestra, svi su bili uključeni u rad Kulturnog društva “Moreška”, bilo kao moreškanti bilo kao mužikaši. Njihov je otac Ivo Lozica zaslužan za oživljavanje moreške pred kraj Drugoga svjetskog rata. “Odijela su nam nestala u ratu”, nastavlja šjor Kruno, “pa smo otišli u crkvu do padre Bernarda, koji je skapava od gladi. Dali smo mu hranu što su je nama dali vojnici, a on je nama dâ crnu i crvenu tkaninu s oltara da sašijemo veštite.” Nakon rata moreška se igrala sve češće, sjeća se šjor Kruno. “Batilo se na svetega Todora, za posjetu nekih velikih državnika i za brodove. Njih je u početku bilo tri-četiri godišnje, ali s vrimenom sve više.”

Sjeća se Kruno i kako su se određeni elementi moreške mijenjali pod pritiskom određenih vladara. “Zastavnici nisu imali punpuna, nego fes, a na zastavi su bili zvizda i misec, ali makli smo sva nacionalna obilježja. Kad je doša Tito, reka nan je da što crni pituraju lice u crno, da to ni lipo, pa smo prestali, ipak je on bi vođa nesvrstanih. A i prominili smo tekst, nismo se više obraćali hudom Arapinu, nego dušmaninu. No bulin tekst se nî minja”, ponovno mu usne zaigraju, a obrve poskoče, “njen je pojubac isto sladak i onda i sada.”

Zbog sve češćeg dolaska turista na Korčulu porasla je i potreba za više moreškanata i više bula. Sve je više mladića bilo aktivno uključeno u rad Kulturnog društva “Moreška”, ali je ona unatoč sve većem priljevu financijskih sredstava ostala strogo amaterska. Neke su tenzije unutar društva ipak narasle pa se početkom devedesetih dogodio presedan u povijesti moreške – iz društva se odcijepila jedna grupa koja je nastavila igrati morešku unutar udruge “Sveta Cecilija”. I jedno i drugo društvo vrednuje isto socijalno pravilo, da morešku može igrati samo onaj kojem je barem jedan roditelj iz Korčule. Njihove su izvedbe gotovo iste, iako jedni drugima zamjeraju štošta. Članovi “Moreške” zamjeraju cecilijancima što plaćaju sto kuna po nastupu svojim moreškantima, tvrdeći da su time izgubili amaterizam. Kažu im da igraju mirnije i elegantnije, da im mačevi ne iskre. S tim se cecilijanci, naravno, ne slažu, jer s istim žarom pristupaju svome kulturnom naslijeđu, čak ističu kako su vratili promjene poput bojenja lica crnom bojom i teksta “Hudi Arapine…”. Cecilijanci kažu i da su istupili iz društva “Moreška” jer je obitelj Lozica “privatizirala” morešku i preuzela cijelu stvar u svoje ruke.

No ono što ih je u posljednjih nekoliko godina ponovno zbližilo jest činjenica da je morešku kopirao Lado, profesionalni folklorni ansambl iz Zagreba. Ogorčeni Korčulani uzbudili su se i dignuli na noge, jedinstveni u svojoj pobuni, izjavljujući da je to čin agresije na njihovo kulturno dobro, njihovu tradiciju i njihov grad. “Moreška izvan Korčule i moreškanata tek je vulgarna komercijalna kopija koja duboko vrijeđa naše najdublje osjećaje i zadaje smrtnu ranu našoj stoljetnoj baštini”, izjavili su građani u skupnom pismu svim visokim državnim institucijama, otkrivajući pritom samu bit moreške. “Lado nam može oteti robu, mačeve, naručiti i platiti drugu glazbu, ali ne može nam oteti dušu, a bez duše se moreška ne može batiti… Uostalom, na kamenu ovoga škoja smo i opstali zato što smo stoljećima čuvali i očuvali svoju kulturu, tradiciju, povijest i dostojanstvo.” Istaknuti Korčulani potcrtali su da se moreška ne može “doživjeti pukim promatranjem jer ona nije igrokaz, nego briljantni iskaz simbioze igrača – moreškanata, sudionika – građana i ambijenta – Korčule”.

Jedini kontraargument koji im je Lado ponavljao – njihov stav da je baština previše važna da bi bila prepuštena samo baštinicima – naišao je na još veće ogorčenje Korčulana. Kruno Lozica prokomentirao mi je to vidljivo uzbuđen: “A ko, molin te, može boje sačuvat morešku od nas samih? Pa mi smo je jedini sačuvali sve ovo vrime, dok je svugdi drugdi po Mediteranu nestala.”

Na pitanje zašto je moreška opstala toliko dugo baš i samo na Korčuli, teško je odgovoriti. Profesorica Ivancich Dunin kaže da je riječ o slučajnosti. No možda je odgovor u elementima snažne društvene kohezije. Isto kao što kulama učvršćene zidine skladno na okupu drže krovove staroga grada, tako na okupu drže i ljude koji žive ispod tih krovova. Oni su sami od davnih dana pronašli načine da se snažno povežu – udruživši se u bratovštine. I danas u Korčuli djeluju tri bratovštine – gotovo svaki muškarac član je jedne od njih.

Najstariju bratovštinu Svih svetih osnovali su još 1301. godine. Kad je Korčulu poharala kuga, osnovali su još jednu, svetog Roka, 1575. godine, u zavjet Bogu da ih oslobodi te pošasti. Ta je danas najbrojnija. Najmlađa bratovština svetog Mihovila, odnosno Gospe od Utjehe, osnovana je 1603. godine i najbogatija je po fondu svijeća. Na najvećim procesijama na Veliki petak, Tijelovo ili za svetog Todora stotine mihovilaca nose goleme svijeće, koje su ponekad teške i do osamdeset kilograma.

Bratovštine su prije sličile cehovskim udrugama, pomagale bi siromašnima, bolesnima, potrebitima, udovicama. One okupljaju ljude prije svega zbog pobožnosti prema njihovim svecima zaštitnicima, ali i neovisno o tome. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije mnogo ljudi nije se krstilo, ali je redovito sudjelovalo u životu bratovštine. Jer, svaki se Korčulan rođenjem nađe u jednoj od tri bratovštine koje i danas drže Korčulane na okupu. Kao što mi Kruno Lozica kratko i jasno reče: “Svi smo mi mogli bit svugdi po svitu, ali Korčula je Korčula.”

Možda je upravo zahvaljujući bratovštinama i dišpetu stanovnika slikovitoga grada moreška preživjela samo na Korčuli. Ali ona ne živi samo na kamenoj pozornici za svetog Todora, nakon što bratovštine svečano ophodaju gradom, nego i u pozadini svakog dana. Sastajem se s moreškantima u konobi jedne obične večeri radnog dana, kad nisu igrali morešku, ali su se svejedno okupili u velikom broju. Tek je krenulo vino iz bukare oko stola, ali atmosfera je već glasna i vesela. Na čelu debeloga drvenog stola sjedi 48-godišnji Toni Lozica, sredovječni muškarac impozantne pojave, visok više od dva metra, snažan, lepršave bijele košulje, duge bijele kose i uredne bijele brade. Figura mu doista podsjeća na kraljevsku. “Sad ćeš ti vidit što je zapravo moreška”, smije se i progovara gromoglasno. “Ovi u turističkim prospektima kažu da smo vitezovi, ali jedino što je kod nas viteško jest to što smo svi za jednoga i jedan za sve. Mi nismo plemenite krvi, mi smo obični manovali”, kaže s kraljevskom skromnošću iako je sâm menadžer najskupljeg hotela palače među zidinama staroga grada. Za stolom sjede i stari i mladi, i bogati i siromašni, a bili kralj Toni nastavlja. “Mi morešku ne plešemo, mi je batimo! To je borba, to je muška stvar, borba za divojku, oplodnja, produljenje vrste…” Svi se već kidaju od smijeha, ali kimaju u znak odobravanja. “To je vječna stvar”, kaže Toni. “Da je bilo išta političko ili religijsko u moreški, ne bi ona opstala sve ove godine.”

Vesela zabava traje i kasno nakon što su se vrata konobe službeno zatvorila, a ja promatram sve mladiće oko velikog stola i počinjem primjećivati razlike u njihovim karakterima. Ispitujem ponaosob tko igra bilog, a tko crnog, a Toni prozre moju nakanu. “Ni bezveze ko je bili, a ko crni!”, kaže.

Svi mi stanu objašnjavati da bili uglavnom moraju biti oni snažnije konstitucije, viši, umjetničke duše, filozofi… Crni kažu za bile da su mamine maze, naviknuli uvijek sve dobivati pa hoće pobjeđivati, ali priznaju da doista uvijek pobjeđuju, i u nogometu i potezanju konopa. Bili im vraćaju rekavši da su crni prgavi, da puno laju, da su buntovnici bez razloga, “luzeri”. Jedan se crni našao šaljivo uvrijeđen pa podigne glas.

“Bula više voli bitangu nego dobrog čovika, ko i svaka prava cura. Svi bili krajevi zavide crnima jer je crni kraj u predstavi sâm na sceni sa bulom pet minuti, a on nikad nî sâm s njom.”

“Ali je on pojubi na kraju”, smije se jedan bili.

“E, pojubi je u obraz”, odvraća crni, “da mi kojin slučajen pobijedimo, pojubili bi je kako spada. Al’ dobro, neka ti je, u predstavi je ima bili, ali zato poslije predstave crni!” Smijeh se neprestano odbija od kamenih zidova konobe. Prekida veselu atmosferu ozbiljnim tonom Žitomir, crni kralj:

“Najbolji primjer su ti mala dica. Kad su mali, svi hoću bit bili jer bili pobjeđuju, a mali ne želu gubit. Ali što više rastu, to više želu bit crni, jer su crni poročni, s njima se mogu poistovjetit, jer crni gubu, a život je propala bitka…!” Ponovno svi propadaju u smijeh.

“Baza svega ovoga ti je da je moreška način života”, zaključuje 49-godišnji Vojo, jedan od najstarijih aktivnih moreškanata. “Kad te vidi neko dite sa sto metara daljine kako ideš niz cestu, viče za tobom, diže ruke, oponaša pokrete moreške… uf, vidi”, pokazuje mi podlakticu “sav sam se naježi sad. To ti je to. Moreška je smisao života.”

Neki je drugi kasnoljetni dan na Korčuli. Starosjedioci koji su se sa svih strana hrvatske i svijeta skupili u Korčuli za svetog Todora već su se vratili svojim prebivalištima daleko od doma. Tko zna koji po redu veliki kruzer pristao je na gatove pod zidinama staroga grada. Samo galebovi koji slobodno lete plavetnilom korčulanskog neba vide da je taj brod velik gotovo kao i sâm zidinama opasan poluotok na kojem se od obale do obale već stoljećima gnijezdi Korčula. Iz pristigloga metalnoga gorostasa izlaze turisti iz cijelog svijeta i odlaze do kamene pozornice. Iz uskih ulica grada kapaju moreškanti, živi baštinici srži korčulanske kulture, njezina samog smisla. Na kamenoj pozornici počinje još jedan svevremeni boj dobra i zla. Turisti su očarani plesom boja, dinamikom bitke i njenom uvjerljivošću. Začujem jednoga kako komentira drugome da nije očekivao takav vatromet energije, da je očekivao samo još jedan folklorni nastup. Teško mogu površni posjetitelji razumjeti svu dubinu važnosti moreške za Korčulu. No lako mogu uživati u spektaklu.

Nisu ni svjesni turisti da i sami igraju dio u toj predstavi. Da se zahvaljujući njima moreška razvija i učvršćuje. Svako pleme, svako društvo, svaki narod gradi svoj identitet u odnosu prema očima izvana. Što više turista dolazi, to je više tih očiju, to je korčulanski duh snažniji. Iz kolapa u kolap bitka se razvija, raste, buja, čela se žare, iskre frcaju. I ovaj put simbolični vojnici potpuno su uronili u ples koji im, kako sami kažu, daje smisao životu. Batu kao da je to posljednja bitka.

Nakon sedmoga kolapa crni padaju, bili vijore zastave. Njihov kralj ponovno osvaja bulu. Zlo je pobijeđeno, dobro je ponovno nadvladalo. Bili kralj grli bulu i pečati pobjedu cjelovom. Turisti plješću očarani. Potom se dižu na noge i nestaju u uskim ulicama grada. No priča o moreški tad ne prestaje, nego tek počinje. Nastavlja se u prostorijama društva, gdje iscrpljene ratnike već čeka hladno pivo. Moreškanti skidaju svoja raskošna barokna odijela, ali i dalje ostaju moreškanti. Dolaze im žene i djevojke, neke stare, neke nove bule. Odlaze u svoju konobu, konobar već nosi vino i vodu, netko grabi gitaru, neki se grle, dižu ruke u zrak i počinju pjesmu. Svi se smiju. Svatko na svoj način, ali svatko s prepoznatljivim korčulanskim potpisom u jednom kutu usana.