Vjesnik, kolovoz 2005

Ljetno sunce je dobrano upeklo u nedjeljno posljepodne, pa je pogled na zelenu Neretvu ispod novog Starog mosta u Mostaru bio osvježavajuć. 15 000 ljudi je popunilo sve strme obale, krovove susjednih kamenih kuća i terasaste plažice, kako bi promatralo jedinstven spektakl – natjecanje u skokovima u vodu. Iako je zdravstvena komisija pred natjecanje ocjenila neretvansku vodu vrlo nečistom, masa raje se kupala u njoj. Četiri brane na gornjem toku Neretve i sva silina kanalizacije koja se sljeva u nesretnu rijeku, nije ih omela.

Manifestacija je započela defileom sedamdesetak skakača na mostu, fatihom – minutom šutnje za 23 skakača koji su izgubili živote braneći Stari most, te bacanjem ljubičastih ljiljana u zelenu vodu. Potom su započele govorancije, napuhane, superlativne, u stilu nesretnog balkanskog usuda koji nikada formalno ne prihvaća sebe onakvim kakav doista jest. Ženski glas vikao je u mikrofon “Otvoreni su 439. skokovi sa mosta!”. Ali raja jest svjesna istine, pa kroz osmjeh klimaju glavom i negoduju “Ma kojih 439 godina, skaće se tek pedesetak! Šta gluposti govore!”

Ipak, skakalo se ovdje od davnine, ali ne organizirano. Najstariji povijesni zapis, osmanlijskog putopisca Evije Čelebije iz 1664. godine, kaže da su momci već tada skakali i na noge i na glavu. Nesumnjivo, hrabri skokovi s mosta urezali su se u identitet Mostara i postali dokaz junaštva i smisao života mnogim mještanima. Također, postali su i jedna od glavnih turističkih atrakcija Bosne i Hercegovine. Mnogi nezaposleni momci cijelu mladost provode na mostu i čekaju grupe turista koje im plate pedesetak maraka da skoče u dubinu. Bude im dosta za ćevape i kafu, danima, od skoka do skoka. “Život je most”, kaže Anes, jedan od njih, koji već 20 godina, više-manje spava kod mosta.

I ovogodišnje natjecanje održalo se pod imenom Ikara, mitskog letača, koji je da pobjegne iz ropstva u slobodu poletio i poručio svim budućim letačima “Ako ne mogu letjeti gore, mogu dolje!”. Tako svi momci koji prvi put polete u dubinu Neretve, sa 23 metara visokog mosta, taj čin nazivaju oslobođenjem.

Benaid Kalajdžić, ovogodišnji pobjednik u kategoriji skokova na noge, iskusni skakač koji se natječe već 26 godina, učitelj je brojnim mlađim skakačima. “Oslobodio sam Denija Ajanića svega dan prije natjecanja!” rekao je. Petnaestogodišnjak je prvi put nastupio na natjecanju i osvojio drugo mjesto između 40 skakača, odmah iza svoga učitelja. Benaid nam je otkrio neke tajne opasne vještine, koje je šapnuo Deniju prilikom ‘oslobađanja’ tj. ‘prelaska u veliku raju’.

“Najbitnija je koncentracija. Strah je dozvoljen samo do ograde, kad se prekorači preko, ne smije se osjećati strah. Ne smije se gledati u vodu, treba se ukočiti u zraku i paziti da se ne izgubi ravnoteža. U zraku se ne smije razmišljati ništa osim o samom doskoku. Ako se ne uskoči pravilno, može se dobrano polomit! Čovjek pri doskoku juri brzinom preko 80 km/h! “

Deni je dobro naučio lekciju i napravio odličan skok. “Htio sam samo biti najmlađi skakač, nisam se nadao pobjedničkom postolju, ali eto…” pohvalio se Deni, koji je te noći i sljedećeg jutra bio glavna zvijezda i iznenenađenje u gradu. On dolazi iz skakačke obitelji, djed i otac su skakali, a potonji je i poginuo braneći most. Kako maloljetnicima treba pristanak roditelja da bi se mogli natjecati, Deni ističe: “Najviše sam zahvalan majci. Bilo joj je teško i tresla se cijelo vrijeme, ali me ponosno izgrlila nakon svega!”

Puno je teže i opasnije skakati na glavu, a u tome je trentno najbolji Mostarac Haris Džemat. Po šesti put je osvojio titulu prvaka. “Nikad nisam skakao na noge”, hvali se “Kad sam prvi puta skočio, sa 19 godina, bilo je to na glavu!” Ipak ističe da je to jako opasan sport, pa nije u životu skočio više od 30 puta. “Mogu ti se slomit vratni kralješci, a prsa uvijek pretrpe velik udarac. Ako pak, ruke ne postaviš pravilno, pa udariš glavom, otpisan si.” Na pitanje zašto baš on, nije odgovorio, ali se umješao neki prolaznik: “Njegova je ‘lasta’ najkarakternija. Nema bolje, to svi znaju, s tim se čovjek rodi!”

Nakon što su pokupili nagrade i istulumarili se u kultnom mostarskom ‘Oscaru’ do ranih jutarnjih sati, drugo jutro su se već okupili u prostorijama kluba ‘Mostari’, koje se nalazi na samom mostu. Prepričavali su i komentirali jučerašnje skokove te se hvalili nočašnjim ‘ulovom’. Mnoge su se Mostarke rado bacile u mreže junaka. No, nakon toga, marljivo su uzeli hidrant i krenuli u pranje mosta! “Članovi kluba nisu samo oni koji skaču s mosta, nego i oni koji taj most neizmjerno vole. Peremo ga i čistimo, stružemo zaljepljene žvake, pazimo i čuvamo.” kaže Niško, sekretar kluba koji spava u prostorijama na samom mostu. “Više mu se nikakvo zlo ne smije dogodit!”