National Geographic Hrvatska, veljača 2005

Zimsko veče u slatinskom kraju počinje rano, a rano i završava. Liježe se na počinak već iza osam. Nema se šta za raditi kroz dan, pa nema ni priča oko ognjišta uvečer. Dremljiv ugođaj nastavlja se i u sivo jutro. Sunce se danima ne probija kroz niske oblake. Pšenica i ječam su posijani, a berbe odavno završene. Svinjokolja i drvosiječa također. Kraj koji živi od poljoprivrede utonuo je u zimski san. Dosadno je, monotono, tmurno ali nekako ugodno. Mraz je preko noći prekrio usnule krajolike, a sunce nikako da izađe pa da zaprijeti ledenim kapljicama.

Krenuvši sa jutrom iz Slatine prema Višnjici, putnik će se još jače uvjeriti u podravsku melankoliju. Spustit će se sa dalekih sjevernih obronaka Papuka i krenuti preko tipičnih slavonskih nizina prema Dravi. Doći će do malog šumarka u kojem je smješteno nekoliko zapostavljenih hangara, praznih silosa i zapuštenih, zaraslih parkova. U jednom hangaru, nalazi se blago, neprocjenjive vrijednosti, koje je preko noći spavalo samo: čistokrvni arapski konji. Kad konjušar Mato ujutro dođe na posao, pusti ih na slobodu, a oni kao vjetrom tjerani potrče u galop. Izjure se, riću, skaču, propinju na stražnje noge. Potom uspore u kas, vratove drže ponosno visoko, razigrano mašu grivom, a oči im cakle vesele. Kao da je sunce netom izašlo, ali nije. Kraj je i dalje tmuran i umoran. Araberi krozanj kašu kao carevi, kao sušta suprotnost posvemašnjem sivilu.

Ne tako davno, Višnjica je blistala od bogatstva i sreće. Bio je to zemljoposjed grofa Ivana Draškovića, kojeg se svi poživjeli sjećaju po dobru. Baka Rezika Kovač Vid, radila je tamo još kao djevojčica, od 1932.g. “Dobro smo tada živjeli, bilo je blagostanje!” prisječa se starica. “Imali smo posla, hrane, pića, velika imanja. Kad bi gazda radio kuću, i radnici bi sebi gradili kuće! Radila sam na poljima repe, soje, plašila sam vrane od žita, ovce čuvala, svinje, magarce, kuhala upravitelju… Uvečer kad bi se vračali s polja, vladala je idila, djeca su se igrala u parku, stari su kuglali u kuglani, a mi smo žene sjedile i pričale. Bio je tu zadružni dom, gostionica, kovačnica, kolarnica. Slatina nije imala kuglanu a Višnjica je! Prvi televizor u cijelom kraju došao je u Višnjicu!”

Sve je to nestalo, ničeg više nema, kaže Rezika. “Samo konja još ima na Višnjici, ničeg drugog, nijedne kuće, ni jednog čovjeka!” Nisu to bili araberi, oni su došli na Višnjicu tek 1970.g.  Radio je tamo čisti hrvatski hladnokrvnjak: teški posavski konj. Fijakere i gospodu vozali su lipicanci. “Teškim konjima smo orali, kultivirali, vadili krumpire, radili u šumi”, objašnjava gospođa Rezika “oni lijepši, vitkiji, spretniji, bili su za kirijanje, a oni najljepši su vukli gospodu u fijakerima. Neće gospoda bilo kako: mi šumom oni drumom! Moj brat je imao Jadrana i Gidrana kojima je vozio upravitelje u fijakeru, jednom čak i samog grofa Draškovića!”

Nakon drugog svjetskog rata, grofovija i zemljoposjednika je nestalo, a sve se kolektviziralo. I tada je bilo dobro, kaže Rezika, ali se malo pomalo raspadalo. Posljednje dvije obitelji otišle su sa Višnjice pred domovinski rat. Odtada u Višnjici ne živi ni jedan čovjek, samo četrdesetak konja!

Pojedinci, ratni profiteri, lakomi bogataši pokrali su sve, stav je mnogih bivših Višnjičana i sadašnjih Bistričana i Slatinjana, ali nitko nije htio dati svoje ime u javnost. Sve javno se privatiziralo, rasprodalo, ljudi su izgubili posao, a pojedinci se obogatili. Ne žale se ljudi, kažu, uvijek su mogli živjeti od poljoprivrede, od bogom dane Slavonije, pa mogu i sad. Ne traže puno. Tko hoće raditi, kažu, ima posla. Ali je šteta, svi se slažu. Žao im konja, ponosa Višnjice, jer stalno mijenjaju vlasnike, a nijedan im ne pruža tretman kakav zaslužuju. Bilo je trenutaka kad su čak strahovali da će ih prodati u salame. Ipak misle da čak ni lovaši-bogataši nisu toliko bezdušni.

Značaj arapskog konja je neprocijenjiv. Oni su jedini pravi punokrvnjaci u Europi. Mnoge ‘autohtone’ europske pasmine, pa i naš svojatani lipicanac imaju u sebi arapske krvi. Araberi su prakonji. Ima arabera svuda po Europi, ali nigdje im krv nije toliko čista kao kod nas. U Hrvatskoj postoje dvije ergele arapskih konja, jedna u Višnjici, druga u susjednoj Čađavici. Mnogi ljudi u tom kraju, u skladu sa bogatom konjičkom i konjogojstvenom tradicijom i privatno posjeduju arapske konje.

Jedan od takovih, ljubitelj arapskih konja Alen Barić, vlasnik je Mabrouka i Sultana. Odsedlali smo ih jedno hladno posljepodne, uzjahali i krenuli prema šumi i livadama. Sam pogled na konja, a tek njegov osječaj pod sobom, dovoljan je da se razumije njegova bogata posebnost. Nije to visok konj, od 142 do 154 centimetra u grebenu i svega 350 do 400 kilograma, ali je snažan i zbijen. Kraćeg je trupa i glave, širokog čela, malene njuške ali velikih i senzitivnih nozdrva, neobično velikih i izražajnih očiju te malih i šiljastih ušiju. Araber drži rep neobično visoko, što pojačava dojam ponosnog i plemenitog konja. To se odaje i u kretanju. Poznati su po gracioznom, letećem kretanju, a pokreti su im skladni i gipki.

“Pošteni su to konji, privrženi gospodaru, dobročudni, neće nikad baciti jahača.”, objašnjava Alen zašto najviše voli baš njih “Jako su temperamentni, divlji, nagli, živi, vatrene čudi. Spretni su, ali i plahi. Nisu zahtjevni ni izbirljivi. To ih čini laganim i jeftinim za održavanje.”

Kad smo izišli iz sela i došetali do šumskog proplanka, potjerali smo ih u galop. Jedva sam ostao na konju od siline i žestine kojom tutnji. Ispao sam iz sedla i održao se prionivši mu za vrat, ali kad je stao zapuhan, očutio sam se kao da sam projurio uraganom kroz samo vrijeme. Sretan što ostadoh čitav, čuh Alenov komentar “Nije lako jahati arabere, nisu ugodni. Ali su najjači! Drugi konji su Harley Davidson, araber je kroser! Prolazi kroz sve terene. Tko savlada Arabera, može jahati bilo kojeg konja!”

Najjača im je vrlina izdržljivost koju zahvaljuju svojoj toploj pustinjskoj krvi. Oni mogu dnevno preći 150 kilometara sa jahačem, a poznato je da najjači Araberi mogu u komadu odgalopirati 100 kilometara.

“Lijepi su i brzi.” reče Alen “Nisu najljepši ni najbrži, ali su definitivno najizdržljiviji!”.

Araber potječe sa Bliskog istoka sa visoravni Nedž u Saudijskoj Arabiji. Legenda kaže da ga je Alah stvorio daškom južnog vjetra. Ta pasmina postoji već 5000 godina, a uzgoj počinje 1500 godina prije Krista na kraljevskom dvoru u Egiptu. Muhamed, začetnik islama, zapovijedio je nomadskim plemenima da tu pasminu ne mješaju sa drugim pasminama.

Još od davnine, arapski nomadi su ih tretirali kao članove obitelji pa su spavali pod istim šatorom sa ljudima. Tako su i konji zavoljeli ljude. Od svih pasmina, oni su najprivrženiji čovjeku. Osvajaju ga svojom  inteligencijom i plemenitošću. Mnogi Araberi su se dokazali kroz povijest, poput Bukefala Aleksandra Velikog ili Napoleonovog Marenga.

Na naše prostore Araberi su došli 1506. godine, kad je turski sultan poklonio 10 grla biskupu u Đakovu. Tada se osnovala ergela, koja se bavila araberima do sredine 19. stoljeća. Do drugog svjetskog rata,  održali su se u ergelama veleposjednika u Vukovaru, Iloku, Osijeku, Dvoru, te u nekoliko državnih ergela, poput Borike u Bosni i Hercegovini, odakle su konji prebačeni u Višnjicu 1970.g.  Upravo čistokrvnost i dobar uzgoj stvorili su sintagmu ‘kvaliteta s Višnjice’, pa tim araberima nema ravnih nigdje u Europi.