Meridijani, lipanj 2007

Papua Nova Gvineja vrlo vjerojatno je najnerazvijenija i najtradicionalnija zemlja na svijetu. Prije svega sedamdesetak godina jedan je kopač zlata istražujući nove mogućnosti zadro u dotad nepoznat središnji planinski masiv i tamo otkrio više od milijun ljudi koji su živjeli na nivou kamenog doba, nisu poznavali pismo, kotač, metal, niti su imali pojma da se izvan njihovih planina krije drugi, razvijeni svijet. Ti isti ljudi, četrdeset godina kasnije dobili su nezavisnost, ušli u parlament i po demokratskim principima morali voditi svoju zemlju. Ove godine, na 31. rođendan te zemlje, ona je u kaosu problema, urbane sredine hrle u divlji kapitalizam, a ruralne se vraćaju u kameno doba. 

Da bi se razumjela Papua Nova Gvineja (PNG) moraju se razumijeti njene prirodne odrednice, povijest i kultura. Nova Gvineja je drugi najveći otok na svijetu, zapadna polovica pripada Indoneziji, a istočna PNG. Geografski spada u zapadni Pacifik, a populacijski i kulturno u Melaneziju. Ona spada među zemlje s najvećom bioraznolikošću i najbolje očuvanom divljinom i prirodnim resursima.

Važno je razlikovati njene prirodne regije. Najrazvijeniji je obalni i otočni dio jer su tamo prvo došli bijelci, ali ozbiljna kolonizacija je počela relativno kasno: krajem 19.stoljeća. Drugi važan dio su velike nizine sjevera i juga, gdje su močvarna porječja velikih tropskih rijeka: Sepik i Fly. Tu je bijelac ušao tek početkom 20.st i zatekao veliku raznolikost plemena. Slavna antropologinja Margaret Mead je tridesetih godina na uskom području proučavala miroljubive, nježne i blage Arapeše, krvoločne i ljudožderne Mundugumure i otmjene, elegantne lovce na ljudske glave, Čumbule.

Iz tih nizina uzdiže se prema centru otoka veliki planinski masiv koji je uvijek zavijen u oblake. Čitav prsten strmih planinskih obronaka gotovo je potpuno nenaseljen i nepristupačan. Tamo svakodnevno pada kiša a tlo je neprohodno blato. Stoga se mislilo da u planinama ne živi nitko. Međutim te ‘planine’ su zapravo dva planinska lanca visoka i preko 4000 metara između kojih su se smjestile plodne doline, sa vječnim proljećem i savršenim uvjetima za život. Dok su okolnosti ostatka PNG tipični tropski, u tim dolinama vlada izolirana mikroklima nalik alpskoj, sa konstantnom umjerenom temperaturom i navijek dovoljno padalina i sunca da bi se bilo kad u godini sijalo i želo. Tamo nema kišne i sušne sezone ili godišnjih doba nego odista vlada vječno proljeće

Ljudi uz obalu živjeli su od mora, a ovi u nizini od rijeke, lova i sakupljanja divljih plodova. No unatoč velikoj divljini, život od lova nije bio sretan. Naime, u kišnim i oblačnim šumama, stepama i savanama, močvarama i golim planinskim vrhovima nema velikih sisavaca. Najveće životinje su mali lijeni klokan penjaš, kuskus, divlja svinja koja je uvedena kasnije i neleteća ptica emu. Upravo zbog toga što nema velikih predatora, do beskraja se razvio manji svijet, ptice, insekti, gmazovi i vodozemci.

Zbog toga što se na obroncima planina nije imalo što za loviti, a od silne kiše nije se mogla ni zapaliti vatra, ljudi nisu odlazili u planine. Međutim, tamo je živjelo milijun ljudi za koje se smatra da su jedni od prvih poljoprivrednika na svijetu. Oni su obrađivali svoje plodne doline, sadili slatki kukuruz, taro i jam te uzgajali svinje.

Ta su plemena bila strogo teritorijalna. Njihova zemlja davala im je sve što im je trebalo, a preko granice su uvijek bila neprijateljska plemena s kojima se ratovalo. Stoga nisu putovali van svog teritorija niti imali ikakvu ideju da vani postoji drugi svijet. Budući da je svako pleme evoluiralo u izolaciji, sa minimalnim kontaktom čak i sa susjednim plemenima, svako je pleme razvilo svoju vlastitu kulturu, poseban umjetnički stil i poseban jezik. PNG je zemlja sa najviše jezika u svijetu, dosad ih je izbrojano 867!

Kad pričamo o toj plemenskoj, kamenodobnoj povijesti planina PNG, ne pričamo o nečemu što se dogodilo davno, nego o nečemu što je još živo. Još uvijek ima staraca koji se sjećaju prvog dolaska bijelca, a od tad se život nije puno promijenio. U selima daleko od cesta i danas ljudi hodaju bosi, koriste  lukove i strijele, ne broje godine, ne znaju koliko su stari i ne poznaju povijest svog naroda dalje od priča svojih djedova. U najudaljenijim selima, ljudi se i dalje oblače u travnate suknje i ukrašavaju školjkama, kostima i perjem. Jedine stvari pristigle iz civilizacije koje postoje u najdaljim selima su nešto platnene odjeće, mačete i noževi. Ali niti gradovi ne liče drugima u svijetu. U glavnom gradu Port Moresbyju pola ljudi hoda boso, spava na livadama predgrađa i kuha na vatru.

U selu Nupaha u planinama, blizu gradića Goroke, pronašao sam starca Pupuno Gumula koji se još uvijek sjeća prvog dolaska bijelaca. “Bio sam dječak. Sjećam se da su žene počele vriskati a mi djeca plakati kad smo vidjeli da četa bijelih ljudi prolazi kroz selo. Mislili smo da su to duhovi naših predaka koji se vraćaju po nas. Oni su podigli svoje rasklopivo selo na rubu našeg i ogradili ga žicom. Mi smo se svi skupili s druge strane te žice. Njihov poglavica je uzeo jednu svinju i uperio u nju štap koji je puknuo, a svinja je pala mrtva. Mi smo se razbježali od straha, nikad prije nismo vidjeli moć puške. Rekli su nam da ako pređemo žicu, da će se isto dogoditi nama. Bili smo prestrašeni, ali smo ipak cijele dane i noći provodili s vanjske strane žice i promatrali što bijelci rade i kakve sve čudne stvari imaju. Kad su jednog dana otišli, mi smo požurili tražiti smeće koje su ostavili. Izlomljene šibice, prazne konzerve, vrećice, sve nam je to bilo od velike vrijednosti. Moj se otac dokopao prazne riblje konzerve i pričvrstio je u svoju ceremonijalnu perjanicu. Nakon toga svi su ga više poštovali!”

Pupunovo selo je tipično planinsko selo Papue. U njemu živi stotinjak ljudi koji pripadaju u četiri različita klana. Ljudi se žene i osnivaju obitelji izvan klana, s tim da žena dolazi živjeti u muževo selo. Sela nisu centralizirana već podjeljena na široko raspršene zaselke. U svakom zaselku živi nekoliko obitelji koji zajedno obrađuju zemlju oko svojih nastambi. Sade uglavnom slatki krumpir, koji im je glavna prehrambena namirnica, on zauzima gotovo 90% od sve hrane koju konzumiraju, jedu ga tri puta dnevno, pečenog u žaru ili kuhanog u vodi, a razlikuju preko 60 oblika i konzistencija u kojima se pojavljuje.

Kuće su okruglog oblika, zidovi su od drva i trstike, a krovovi su konični od debelog sloja suhe trave. Svaki zaseok ima jednu mušku kuću u kojoj obitavaju i spavaju svi inicirani muškarci tog sela, te nekoliko ženskih kuća u kojima žive žene te pripremaju hranu za muškarce. Djeca žive s majkama dok ne dođu u tinejdžersku dob. Muška djeca koja su dotad živjela potpuno bezbrižno moraju proći šokantnu i naglu inicijaciju te u mjesec dana stupiti u svijet odraslih. Dječaci su u tom periodu izolirani u muškoj kući, izvrgnuti ritualnoj patnji i izdržljivosti te uče duhovne tajne njihovog animističkog svijeta. Djevojčice su pak od najranijih dana uvođene u svijet žena, one se već sa deset godina brinu o manjoj djeci, pomažu majkama u vrtu i po kući, pa njihov prijelazni period nije toliko naglašen. No, do nedavno u funkciji su još bile posebne ženske kuće izvan sela, gdje su djevojčice odlazile u izolaciju kad bi dobile menstruaciju, a žene kad bi rađale. Muškarcima je ženska krv bila tabu, izvor straha i gađenja. Danas uglavnom žene više ne odlaze u izolaciju kad krvare, a muška inicijacija je malo manje važna i česta, ali sve ostalo je još uvijek isto kao nekad.

U zaselcima postoje i posebne kuće samo za svinje koje su im najvažnije životinje, tretiraju se članovima obitelji, a posve je normalno vidjeti ženu kako doji praščića koji je ostao bez majke jer ga nema tko drugi othraniti. One im predstavljaju najveće blago. Prije dolaska bijelca Papuanci su kao valutu koristili školjke i svinje. Danas su školjke zamijenjene novcem, ali svinje se i dalje koriste kao platežno sredstvo.

Plemena na tom stupnju razvoja nisu poznavala hijerarhiju ili institucije vlasti. Međutim određeni ljudi, zvani ‘bigmen’ skupljali su oko sebe pristaše i dužnike. No institucija bigmena nije čvrsta, osigurana ili nasljedna, svaki pametniji, uporniji i lukaviji mladić može postati bigmen. On mora malo po malo skupljati svoje blago u školjkama, krumpiru, svinjama i ženama. Kad nakupi to blago mora organizirati svečanost moku na kojoj će podijeliti svo to blago što širem krugu poznanika čime dobija pristaše koji su mu dužni vratiti još većim darom. Osobno bogatstvo u PNG ne mjeri se time koliko blaga imaš kod sebe nego koliko si ga razdjelio uokolo. Što ti je više ljudi dužno, to si bogatiji.

Pupuno je u svom selu Nupaha postao bigmen. “Prije nego je došao bijelac, u našem je selu bilo malo blaga, školjke su bile rijetke i iznimno vrijedne. No u godinama koje su usljedile sve su češće dolazili bijelci i davali nam školjke za krumpir, pa smo mi sve češće mogli organizirati moke i puno brže postati bigmeni.” U dvadeset godina koje su usljedile nakon prvog kontakta s bijelcima u papuanskim se selima dogodila nagla inflacija vrijednosti, pa su proživljavali svojevrsno zlatno doba.

“Sjećam se kad je prvi avion sletio u susjedno selo!” kaže Pupuno “Mislili smo da je ogromna ptica, a kako smo se začudili potom… Prvo je iz njene unutrašnjosti izašao bijeli čovjek, a potom je izvadio goleme kutije pune školjaka! Prije bijelaca cijelo naše selo imalo je možda desetak školjaka! Sad smo ih odjednom lagano mogli zaraditi na stotine!”

U tom razdoblju su prve Papuanke spavale s bijelcima pa se pročulo da su oni obični ljudi a ne duhovi predaka. Papuanci su počeli vjerovati da su bijelci bolji od njih i htjeli postati kao i oni. Prihvatili su njihovog boga, njihovu religiju, i vjerovali što su im rekli, samo da bi i sami postali tako bogati kao i oni.

Malo pomalo bijelci su ih vodili u vanjski svijet, na obalu, u gradove, pa su Papuanci s planina postepeno shvatili o čemu se radi. Ti bijelci bili su Australci koji su kolonizirali PNG, iskorištavali njena blaga i ljude, ali i dovodili im bogatstvo, gradili ceste, bolnice i škole. I taman dok je mladi Pupuno odrastao i stasao u muškarca, svijet koji još nije razumio, u kojem se dogodio drugi svjetski rat i ženevska konvencija o ljudskim pravima, naredio je Australiji da se okani kolonijalizma i pomogao Papui Novoj Gvineji da postane nezavisna republika. Ljudi poput Pupuna, utjecajni bigmenovi u svojim selima završili su u institucijama vlasti, napokon i u samom parlamentu!

Joanne McErvalle, australska je volonterka koja i danas, 31 godinu nakon nezavisnosti obučava papuanske političare o temeljima demokracije, ljudskih prava i parlamentarizma. “Njihova nezavisnost nastupila je prerano, oni nisu bili spremni za to”, objasnila mi je “svijetu je bilo neprihvatljivo da 1975 godine još uvijek postoje kolonije, ali Papuanci nisu bili spremni za tako velike promjene. Svaki utjecajni bigmen shvatio je da je politika moć. No da bi se popeo na visok položaj mnogo ljudi mu je trebalo pomoći. Prema njihovom tradicionalnom ekonomskom sustavu, došavši na položaj on im se morao odužiti. Zbog toga politika funkcionira unutar užeg sloja wantoka (pripadnici istog klana), a ne prema širem društvu. Političari ne razumiju da njihova uloga nije vladati narodom, nego predstavljati ga! Drugi veliki problemi zašto današnja vlast u PNG ne funkcionira je sama teritorijalna raspršenost i prometna nepovezanost zemlje, velike kulturne razlike unutar nje i ne postojanje nacionalne svijesti. Kad pitate bilo kojeg Papuanca kome on pripada, svi će reći svome klanu ili plemenu, nitko se ne osjeća kao državljanin PNG. Tek je nedavno većina ljudi propričala pidginom, službenim jezikom, svojevrsnom lingua franca, temeljenom na engleskom, njemačkom i dva lokalna jezika, kako je uopće bilo moguće upravljati zemljom u kojoj se priča preko 800 različitih jezika?!”

Sav razvoj PNG dogodio se do 1975. godine. Nakon toga prestale su se graditi ceste, a one postojeće su se urušile, medicina, obrazovanje, sve je stalo nazadovati. Pojavio se kriminal, poneka plemena su se naoružala i zaratila protiv vlasti. Ljudi u razvijenim sredinama su se ulijenili i mislili da država mora sve učiniti umjesto njih. U jednom dalekom selu na rijeci Strickland, zatekao sam ljude kako kockaju. Saznao sam da su gladni jer nemaju hrane, ali imaju novca koji nemaju gdje potrošiti jer je prva tržnica  danima hoda odatle. Kad sam ih pitao zašto ne žive kako su oduvijek živjeli, od plodne zemlje koja im je uvijek davala dovoljno hrane da ne budu gladni, svalili su sve na političare koji su im štošta obećali a nisu ispunili obećanja.

Teško je shvatiti te ljude, koji su potpuno drugačiji od nas, a žele postati kao i mi. One koji su do nedavno živjeli u kamenom dobu iz kojeg smo mi izašli prije pet tisuća godina. Tražio sam nekog političara da mi objasni svoju stranu priče, ali uvijek sam nailazio na manjak razboritosti. No jedan mali općinski političar u selu Oksapmin, inteligentno je ustvrdio:

“Vi bijelci ste daleko ispred nas, nama će trebati puno da vas dostignemo. Nas sad ne zanima sačuvati svoje običaje i tradicije, jer samo želimo postati kao i vi. A kad postanemo kao vi, žaliti ćemo za izgubljenom kulturom isto kao što i vi žalite za svojom, pa putujete u zemlje kao PNG da vidite tuđe kulture koje su još žive!”