Geo, prosinac 2007

Na podu indijanskog tipija bile su poslagane ovčje kože, a u sredini je gorjela tiha vatra. Dim se penjao visoko gore, sedam, osam metara, a potom izlazio na otvoru kroz koji se probijalo sunce u zenitu. Kroz vrata tipija malo po malo ulazili su bosi i dugokosi ljudi. Kad se prostor popunio, jedan visoki čovjek uzeo je štap u ruke i prekinuo tihi žamor mirnim i dubokim glasom: “Ja sam sazvao ovo Vijeće, pa je na meni red da započnem priču!” U šatoru je vladala svečana tišina, čula se samo neka blagozvučna pjesma koja je dopirala daleko izvana. Sjedio sam blizu vrata tipija, kroz koja se vidjela cijela dolina okružena šumovitim brdima. Kroz centar doline vijugao je oveći potok, oko njega su se smjestili brojni šatori ispred kojih su gorjele logorske vatre. Stotine bosih i dugokosih ljudi sjedilo je oko njih ili šetalo uokolo. Ne, nisam statirao u filmu o divljem zapadu, nego sam prisustvovao okupljanju Rainbowa – Plemena Duge na Šator planini u Bosni i Hercegovini.

“Ovo je govornički štap” rekao je visoki čovjek u tipiju i podignuo ga u zrak “Kako se ne bismo prekidali i nadvikivali neka priča samo onaj do kojeg dođe taj štap!”, mnogi u šatoru znali su ta pravila odavno, ali bila je tu i nekolicina novih koji su pozorno slušali i klimali glavom.

“Braćo i sestre” započeo je visoki čovjek “Htio sam čuti vaše mišljenje o internetu. Ja mislim da je to prijetnja koja raste. Do prije desetak godina, na internetu se nije moglo naći ništa o Rainbowu, danas tamo postoje brojne informacije, i što je najgore, uputstva kako doći do svakog određenog okupljanja.”

Jedan crvenokosi Irac zamolio je govornički štap, a potom upitao. “Ne razumijem što je tu loše. Meni je ovo prvi Rainbow, saznao sam za to preko interneta i oduševljen sam. Da nije bilo interneta tko zna bih li uopće saznao da Rainbow postoji!”

“Stvar je u tome da je Rainbow vrlo dobro funkcionirao i prije interneta” riječ je došla do starog Amerikanca duge bijele kose i brade “Informacije o okupljanjima prenosile su se od usta do usta, a svatko tko je morao saznati za nas, saznao je! Nije bilo ništa manje ljudi nego sada, čak naprotiv! Ali u posljednje vrijeme čini se kao da na okupljanja dolazi sve više ‘turista’ – ljudi kojima je to zanimljivo, ali ne žive tako, ljudi kojima je ovo izlet van svakodnevnog života, umjesto život sam.”

“Ali internet je slobodna mreža, to se ne može spriječiti niti povući, pitanje je kako ćemo se mi nositi s posljedicama…” rekao je Irac.

Kroz vrata tipija već je neko vrijeme dopirao miris hrane, a sada se tuda prolomio i zvuk veselog poziva koji je istovremeno uskliknulo nekoliko ljudi “Muzikaaa zaaaa kuhinjuuuu!” Dohvatio sam bubanj i krenuo prema mjestu koje smo nazivali kuhinjom – natkrivenim komadom zemlje gdje su gorjele velike vatre na kojima se dva puta dnevno kuhala hrana za gotovo tisuću ljudi. Došlo je još nekoliko ljudi, a onaj s gitarom započeo je pjesmu. Svi smo se smijali. Ljudi koji su rezuckali voće, gulili mrkve i kuhali ječam zaplesali su u mjestu i nastavili raditi svoje poslove, sad vedrije i poletnije. Vesela atmosfera automatski je privukla nove volontere, pa se cijela proizvodnja doručka ubrzala.

Nešto kasnije, jedan Izraelac koji je nadgledao kuhanje i vodio računa o razmjerima hrane i sveukupnoj količini, rekao nam je “Uskoro će biti gotovo, ajmo pozvat ekipu na tri!… Jen… dva…!”

“Doručaaaak jeee spreeemaaan!” viknuli smo se svi u jedan glas. Nekoliko stotina metara dalje, drugi ljudi koji su čuli našu poruku skupili su se u grupe te uskliknuli isto. Tako se poziv na doručak poput jeke širio dolinom.

Proći će barem sat vremena dok se svi skupe oko glavne vatre. Vratio sam se u tipi koji se ionako nalazi odmah pored nje. “Jesam li što propustio?”, pitao sam ispod glasa mladića do kojeg sam sjeo “Pričali smo o internetu sve dok maloprije nismo saznali da je ovaj stari Amerikanac bio na prvom Rainbowu…”

Starac je držao štap i pričao. “Rainbow zapravo vuče svoje korijene do Hopi Inijanaca. Oni su bili malo i miroljubivo pleme koje je živjelo okruženo teritorijem puno većeg plemena ratobornih Navaho Indijanaca. Hopi jedini nisu ratovali s bijelcima, ali su promatrali velike promjene koje su zatekle njihov narod. Tada su donijeli veliko proročanstvo koje kaže: Kad Zemlja bude opustošena, a životinje budu izumirale, pojaviti će se novi ljudi koji će doći od svih boja i klasa, i koji će svojim djelima Zemlju ponovo učiniti zelenom. Oni će biti poznati kao Ratnici Duge!…” dugo je pričao o proročanstvima Hopi indijanaca, a potom se prisjetio prvih Rainbow okupljanja. “Grupica bijelaca živjela je s Hopima sredinom dvadesetog stoljeća i započela životni stil i filozofiju koja se danas naziva Rainbowom. Grupica je rasla, a u šezdesetima se pojavio i hipi pokret. 1972. godine, nas se dvjestotinjak skupilo u Coloradu i odlučilo se masovno okupljati svake godine. Od tada su okupljanja bila sve veća i veća, a današnja nacionalna američka okupljanja broje i do 30 000 ljudi!”

Često se kaže da je Rainbow najveća neformalna organizacija ljudi na svijetu. Stotine tisuća ljudi dobre volje koji žele stvoriti utopiju, spasiti svijet, vratiti se životu u skladu s Majkom Prirodom, širiti ljubav, ostvariti mir u svijetu i mir u srcu, okuplja se na raznim mjestima širom svijeta. Jednom godišnje događaju se velika svjetska i kontinentalna okupljanja, a manja regionalna i lokalna okupljanja događaju se stalno i posvuda. Okupljanje uvijek traje jedan mjesečev ciklus, kulminira za pun mjesec, a događa se u što većoj divljini gdje su dostupni prirodni resursi za preživljavanje. Mnogi ljudi provode cijeli život na okupljanjima, poput nomada putuju s jednog na drugo. Ostali posjećuju okupljanja povremeno, a u međuvremenu žive normalan, svjetovan život. Toj skupini pripadam i ja. Prvi put sam se susreo sa Rainbowom na europskom okupljanju u Lici 2001. godine, a nakon toga sam prisustvovao okupljanjima u Francuskoj, Indiji i Gvatemali. U tako fluidnoj i neodređenoj društvenoj pojavi ne postoje stroge definicije što je to Rainbow i što te čini Rainbowašem. Svatko ima neku svoju sliku. Ja, kad dođem na Rainbow, osjećam se kao da sam se vratio doma, kao da je tu moje mjesto: živjeti u skladu s prirodom, od nje i za nju, među ljudima koji se osjećaju slično, koji se udruženim snagama, lakoćom osmjeha i plesa, bore za plemenite ciljeve, za osobnu i svjetsku (r)evoluciju.

U međuvremenu, izvan tipija, ljudi su se okupili za doručak. Sjedili su na velikoj livadi oko glavne vatre. Ritual je poznat svakome, ali vođe nema. Baš kad sam prišao ljudima, jedna djevojka se naglo ustala, primila dvojicu oko sebe za ruke i rekla im oduševljeno i tiho “Ovo najviše volim, gledajte!” Indirektno potaknuti njihovim primjerom poput nekog vala ili domino efekta, ljudi su se počeli ustajati i primati se za ruke, polako formirajući ogroman krug. Poput roja pčela ili brojne obitelji mrava koji kao masa funkcioniraju poput inteligentnog organizma bez postojanja instance vlasti ili upravljanja, ova golema košnica ljudi spontano se primila za ruke u veliki krug i počela tiho pjevušiti meditativnu pjesmu koja se uvijek izvodi prije zajedničkog obroka: “Mi smo krug, zajedno smo krug, zajedno pjevamo pjesmu naših srdaca: Ovo je obitelj, ovo je jedinstvo, ovo je slavlje, ovo je sveto!”

Zbog mirne i nenametljive prirode pjevanja, te prostranosti kruga kroz koji se pjesma širila, ona je zvučala prije poput kanonskog recitala nego harmoničnog sklada. Međutim, vjerojatno po jednakim principima po kojima se uvodi red u let jata ptica selica, tako se i pjesma svih strana kruga polako uigravala i usaglašavala. Kad su jednom svi postigli jednoglasje, pjesma je utihnula a zamijenio ju je “OM”. Kad se iznova svatko svojom frekvencijom uskladio u sveukupnu harmoniju grupe, ljudi su stali pljeskati i zahvalno urlikati poput indijanaca, vukova ili razigrane djece. Potom su digli ruke i zahvalili nebesima, klekli na pod i zahvalili zemlji. Doručak može početi!

Deseci volontera koji su cijelo jutro spremali doručak sad su se raspršili u gomili, a neki drugi ljudi spontano su došli do golemih lonaca i stali posluživati gladne i zdravo mršave mase. Obrok je donekle naličio biblijskom čudu u kojem je Isus nahranio gomile ljudi s malo hrane. “Danas služimo malo ječma s malo voća i puno ljubavi!” vikao je jedan od poslužitelja, a nasmijana gomila odvraćala je razigrano “Hvala vam za hranuuu!”

Na Rainbowu sve funkcionira na dobrovoljnoj bazi. Da nema ljudi koji će odgovorno i samoinicijativno preuzeti neki posao na sebe, Rainbow ne bi postojao, jer ne postoji struktura vlasti i institucija obaveze. Svatko zna da postoje određeni poslovi, a tu i tamo, na to ih podsjećaju znakovi na kojima pišu šale poput: “Ako vidiš posao – tvoj je!”. Na ozbiljnim znakovima piše: Nosi vodu, kopaj zahod, reži povrće, skupi smeće, napravi čaj, podijeli znanje, slikaj, pleši, smij se, voli, uključi se… Da bi se rasteretila atmosfera pravila i podsjetnika, ponegdje se zatekne i znak na kojem piše “Ignoriraj ovaj znak!”

Istom kako je doručak završio, spontano se oformila nova grupica ljudi koja je krenula u krug sa ‘čarobnim šeširom’, u koji su ljudi prema mogućnostima ubacivali priloge za hranu. Kao i uvijek na Rainbowu, tu je grupicu slijedila muzika, ples i vedra pjesma “Duboko usred srca nosim vječno svijetlo koje sja poput sunca i obasjava sve…. jer… što više dajem, to više želim davati, to je način na koji živim, to je razlog zašto živim!”

Kad je čarobni šešir pokupio svoje, većina ljudi je ostala sjediti na istom mjestu, a oni koji su imali nešto za oglasiti prolazili su uz krug i pričali.

“Tko želi naučiti nešto o hranjivim i ljekovitim biljkama ove šume, neka me pronađe kod onog tamo bora za pola sata!”

Druga žena ponavljala je: “Joga i meditacija, svaki dan u zoru u Centru Zdravlja”

Najavljivale su se radionice plesa, stranih jezika, bodypaintinga, žongliranja, akrobatike, kuhanja, kazališta.

“Radničke radionice, danas cijeli dan!”, smijao se jedan visoki skandinavac “Tražimo ruke koje će nam pomoći popraviti saunu!”

Za njim je išao drugi veseljak koji je mahao lopatom i pjevao: “Vecei su skoro puni, idemo iskopati nove!”

Neki mladić je samo tražio izgubljenu vestu, jedan malac je tražio mamu, ekipa čarobnog šešira tražila je dobrovoljce za odlazak u nabavku hrane do obližnjih sela, neka žena je tražila ljude koji će svirati ugodne pjesme u šatoru koji služi kao bolnica, a neki mladići su tražili pomoć u prikupljanu drveta za veliki krijes na sutrašnjoj proslavi punog mjeseca.

Potom je krugom prošao onaj visoki čovjek koji je jutros započeo diskusiju Vijeća u tipiju. “Ja sam Otman iz Njemačke i recimo da sam knjižničar Rainbowa. S jednog okupljanja na drugo prenosim 2000 knjiga na 12 jezika. Dobrodošli ste u moj šator–knjižnicu. Također skupljam sve moguće priče o Rainbowu, pa svaki dan između doručka i večere možete doći podijeliti svoje znanje sa mnom!”

Mene je mučila jedna stvar otkako sam došao na Rainbow, pa sam se osokolio i prvi put ušao u krug… “Ja sam Davor iz Hrvatske. Fotograf sam i pisac. Želim napraviti reportažu o Rainbowu. Znam da mnogi ovdje ne žele biti fotografirani niti žele da se o Rainbowu piše u medijima. Zbog toga vas pozivam vas na diskusiju o tome u tipi Vijeća.”

Petnaestak ljudi došlo je u tipi. Uzeo sam govornički štap u ruke i rekao “Budući da sam vas pozvao, predlažem da izrazim svoje gledište, a potom neka štap ide u krug i neka svatko kaže što misli!” Svi su se složili pa sam krenuo “Ovo je prvo okupljanje na koje sam došao s namjerom da fotografiram. Mnogi ljudi ne vole da ih se slika, iskreno, ne razumijem zašto, ali poštujem njihovu odluku. Fotografija je meni umjetnost, isto kao nekom drugom ovdje ples, muzika ili slikanje, pa ne znam što je u tome loše. Otkad fotografiram i pišem nastojim prikazati svu ljepotu i zanimljivost svijeta, a budući da je Rainbow, meni osobno nešto najvrednije, najzanimljivije i najljepše na tom svijetu, bilo bi mi žao da ja tu ljepotu svojom umjetnošću ne mogu izraziti!” Predao sam štap prvome do sebe.

“Ja nemam ništa protiv da radiš što hoćeš!”, rekao je mladić i predao štap drugome do sebe.

“Problem je u tome što kad god se pojavio neki članak o Rainbowu na internetu ili u medijima, uvijek je senzacionalistički obrađen! Uvijek smo prikazivani kao ludi hipiji koji se drogiraju i goli zavijaju na mjesec, a i sam vjerojatno razumiješ kolika je to glupost!”

“Ja nemam ništa protiv da me slikaš!” rekla je sljedeća djevojka “Ali ne volim da dok plešem i uživam, da mi se neko unosi u facu i bljeska aparatom. To meni osobno kvari ljepotu… Molim te barem da ne koristiš blic!”

Žena do nje nije se složila. “Ja ne želim da me slikaš. Jednostavno ne želim. Ako netko pristane da ga slikaš, dobro, ali mene nemoj i gotovo!”

“Problem je s fotoaparatom da dolazi iz Babilona!” uzbudio se sljedeći nezadovoljnik “Rainbow je kontrapunkt Babilonu, vanjskom svijetu, zapadnoj civilizaciji, zato ovdje nisu poželjna nikakva sredstva koja dolaze iz Babilona, bilo kakva elektronika, mobiteli, walkmani, fotoaparati…”

“Sve to stoji”, nadovezao se jedan stariji čovjek s naočalama “ali problem nije ni u medijima ni u Babilonu. Svi dobro znate da je jedini problem u nama samima… Kako netko može imati problema sa tako banalnom sitnicom kao što je fotografiranje? Kako mislimo promijeniti svijet na bolje ako ćemo biti isključivi prema svim mogućim razlikama između nas samih. Neka svatko postupa prema svom srcu i sve će biti u redu! Samo dobro slušajte svoja srca!”

Kad je štap ponovno došao do mene rekao sam: “Razumijem vaša stajališta, ali jedno mi nije jasno. Ako je cilj Rainbowa promjeniti svijet na bolje, zašto se toliko trudimo ostati zatvoreni i izvan tog svijeta? Ja zasigurno neću napraviti svoju priču senzacionalistički, ali s druge strane ne želim niti idealizirati stvar. Mene zanima samo čisti realizam. A Rainbow je realan. Ti osmjesi, taj ples, ta atmosfera mira i ljubavi… ta slika je po meni najljepša priča o Rainbowu i najbolji recept za svijet.”

Jedan mladić je zatražio štap. “Meni osobno, a i mnogim drugima, nema veze koliko je naša utopija moguća i koliko mi možemo promijeniti svijet. Neki ovdje ga aktivno žele mijenjati, a neki, poput mene, samo žele živjeti što dalje od Babilona!”

“To je sve ljepota Rainbowa!” nadovezao se čovjek s naočalama o kojem sam kasnije saznao da putuje od jednog do drugog okupljanja već petnaest godina. “Raznolikost duginih boja! Dokle god svatko od nas zna slušati svoje srce i raditi što mu ono kaže, to je to. Ali kad počnemo prigovarati, slušati samo svoj ego, buniti se kad nam nešto ne odgovara…”

Diskusija je potrajala prilično dugo. U najkritičnijim trenucima, upravo je govornički štap i onaj trenutak svete tišine u kojoj on putuje od jednih do drugih ruku, spriječio da se naruši atmosfera tolerancije. Kao i uvijek, nije donešen neki određeni zaključak. Cilj diskusija na Rainbowu jest vježbati slušanje i uvažavanje drugih mišljenja. Nakon diskusija svakome i dalje ostaje da postupa prema svojoj savjesti.

Kad su se ljudi predvečer stali okupljati u krug oko glavne vatre primjetili su da nedaleko odatle grupica domaćih Rainbowaša pije rakiju. Iako je alkohol, kao i teške droge i oružje tabu Rainbowa, nitko im nije zamjerao jer nisu radili probleme. No, nakon večere već su se napili i počeli glasno pjevati agresivne pjesme, teturati i ponašati se bezglavo. Protiv njih se spontano oformio otpor. Drugi ljudi počeli su vikati glasnije od njih, okružili su ih, smijali im se glasno i pjevali “Alkohol vam ne treba, alkohol je glup!” Pritom nisu bili nasilni. Napadali su grijeh, a ne grešnika. Osuđivali su prekršaj, a ne prekršitelja. Pijancima nije ostalo drugo nego da se posrame i ostave svoj alkohol. Zajednica ih, međutim, nije marginalizirala, nego isto tako spontano, automatski pomogla da se rehabilitiraju i uklope u cjelinu.

Primijetio sam da je jedan od ljudi koji su okružili pijance, onaj čovjek s naočalama pa sam popričao s njim. “Ljudima nedostaje poštovanje. Zašto dolaze ovdje ako nemaju poštovanja! Tu su ljudi iz cijelog svijeta, većina su divni, pozitivni i altruistični, ali puno je ovdje i frustriranih egoista.”

Taj iskusni rainbowaš, Phoenix iz Velike Britanije, rekao mi je i da je primijetio kako je sve više takvih ljudi otkad se o Rainbowu čuje na internetu. “Mnogi su se uklopili u Pleme Duge jer se nisu mogli uklopiti u neke druge socijalne skupine. Tu je mnoštvo odmetnika iz Babilona. Ali iz Babilona se ne smije bježati! Babilon se treba nadići! Srećom, većina ljudi ovdje nadišla je taj Babilon. Dokle se god posebnosti spontano sankcioniraju ovako kao sada, dobro je!”

Ljudi koji su okružili pijance, skupa s njima su nastavili pjesmu i pridružili se glavnoj vatri. “Još uvijek je ukupna energija pozitivna, pa se male negativnosti gutaju!” objasnio mi je Phoenix studiozno. “To je poput pjesme bubnjeva koja neprestano svira na Rainbowu i poziva ljude da se uključe. Čak i ako ne znaš svirati, postojani ritam većine će nadglasati tvoje greške i polako te upijati u sebe, sve dok se tvoj ritam ne uglasi sa ukupnom harmonijom!”

Narednog su dana bubnjevi neumorno tutnjali od ranog poslijepodneva – nagoviještali su noć punog mjeseca! Uvečer su se do glavne vatre spustili svi do jednog. Bubnjevi su odjekivali i do prvih sela, a mještani su dolazili sa čuđenjem. Prvi među njima bio je Trivun Barišić čija je kuća najbliža Rainbowu. Hvalio se drugim mještanima kako je ustupio svoju zemlju Rainbowašima, kako im je dao drva, alat, radne konje, pekmeza, meda, voća i povrća, te kako svakodnevno mlade majke dolaze kod njega kupiti svježa mlijeko i kajmak.

“Ko su ovi, Trivune?” pitali bi ga zbunjeni suseljani kako su stizali.

“Šta ko su… To su fina gospoda! Vraćaju se prirodi! Vide oni kakvo mi blago ovdje imamo, samo mi ga ne vidimo!”

I tu večer došli su i policajci. Svakog su dana bili tu, ali su nadgledali sa strane. Ovaj put došli su u civilu, sa ženama i djecom, i pridružili se krugu.

“Ovo je stvarno čudo” rekao mi njihov zapovjednik, koji nije htio otkriti svoje ime “ovako veliko okupljanje bez dozvole, a zapravo, ne znam šta bih vam zamjerio… Doduše Bosnu i Hrvatsku gutaju požari, a ovdje gore tolike vatre! Ali nekako znam da se ništa neće zapaliti!”

Večera je završila, a sunce zašlo. Ljudi su ostali u krugu. U centru kruga postavila se golema drvena konstrukcija za glavni krijes. Dobrovoljni protagonisti spektakla stali su se pripremati za danima spreman show. Ostatak ljudi, koji je sad već dosegao brojku od gotovo dvije tisuće primio se za ruke u jedan veliki krug. Taj krug se širio daleko oko glavne doline, penjao po obroncima i sakrivao u šumi. U miru i tišini, u potpunom mraku, čekalo se da se iza brda pojavi svijetlost. Tad se među ljude uvukao sretni nemir, uzbuđenost, trenuci su nedostajali da mjesec izađe. Oni najviše na obronku, prvi su ga ugledali. Stali su zavijati poput vukova i urlikat poput Indijanaca. Kako je tko ugledao prvi komadić mjeseca, pridružio se graji. Veseli val polagano se razlijevao kroz golemi krug. Krijes se potpalio. Oko krijesa, stotinjak muzičara počelo je lupati u bubnjeve, puhati u didgeridooe, trube i frulice, svirati u gitare, tambure, harfe… Nekoliko desetaka žonglera pripalilo je svoje baklje, lance i štapove i započelo plesati oko svirača. Muzika se zahuktavala, atmosfera je rasla sve dok i posljednji čovjek u krugu, na suprotnom obronku nije ugledao mjesec i zaurlikao. Potom su svi vrišteći potrčali prema dnu doline, pridružili se sviračima i žonglerima i zaplesali. Ples je trajao toliko dugo da se činilo da neće nikad stati. Nije stao ni kad je mjesec zašao ni kad je izašlo sunce.

Nekoliko dana nakon punog mjeseca, ljudi su polako počeli napuštati Rainbow, a posljednjih dana pred mlađak i oni najtvrdokorniji su se stali pripremati za put. Mnogi cijeli život provedu na Rainbowu, a od jednog okupljanja do drugog putuju u karavanama. Sljedeće okupljanje započinjalo je s mlađakom u talijanskim Alpama pa su ljudi nakon obroka tražili društvo s kojim će oformiti karavanu i zaputiti se do Alpa, automobilima, autostopom, biciklom, bilo čime…

No bilo je i puno zanimljivijih najava. Nekoliko visokih i plavih Norvežana, veselo je išlo kroz krug i pričalo: “Nećete vjerovati, ali mi smo pronašli veliki vikinški jedrenjak! Nekoliko godina smo ga popravljali i ovog proljeća napokon isplovili njime! Usidrili smo se u Galiciji i otišli skupiti veselu posadu! Ako nam se želite pridružiti, dobrodošli ste! Čim se skupimo, idemo za Južnu Ameriku! Za početak…!”

Jedan francuski antropolog objasnio je da francuska vlada želi civilizirati posljednje indijance Guajane, s kojima on živi posljednjih 10 godina. Indijanci su ga poslali u Europu da pronađe strance koji će živjeti s njima i svojim primjerom im pomoći u borbi da ostanu na svojoj zemlji.

Grupica Izraelaca najavila je ‘šetnju mira’ kojom će mjesecima hodati uzduž i poprijeko Izraela i Palestine, i pokušati okupiti što više ljudi u nenasilnoj borbi da Svetom Zemljom napokon zavlada mir.

Jedna radosna žena, majka dvoje djece koja je sjedila blizu mene, neprestano se smijala, a napokon i zaplakala od sreće. “Stvarno je sve moguće!”

Nema veze jeli jest ili nije, mislio sam i smijao se. Nema veze je li Rainbow utopija koja će umrijeti kao i sve druge dosad ili utopija koja će napokon spasiti svijet. Bitno je da je tu. Stvaran je i postoji!