National Geographic Hrvatska, veljača 2010

Plodna zemlja je već dugo zamrznuta ispod snijega, ali dani su sve duži. Sunce u sve višem luku obasjava bijele ravnice optimizmom novog buđenja. Seljaci međimurskog Turčišća provode zimske dane u dokolici, nakon što su od proljeća do jeseni, sve dane od zore do mraka provodili u polju. Hladno je pa se malo druže. Ali kraj zime i dolazak proljeća vrijeme je poklada. Vrijeme je kad se prirodni red obrće naglavce, da bi se mogao ponovno uspostaviti. 

Maškori se skupljaju u jutro pokladnog utorka na jedinoj cesti koja prolazi selom. Razni čudnovati likovi trljaju ruke da se ugriju, cupkaju u mjestu i zvone, a oko njih se skuplja oblak toplog daha vodene pare. Najbrojniji su nap’hanci – muškarci obučeni u lanenu nošnju ispunjenu slamom. Oko struka su im glomazna zvona, oko grudi izvrnuti prsluk od ovčjeg runa, a u rukama željezne vile ili metla. Lica su im skrivena neobičnom vrbovom zoomorfnom maskom lampom: obrazine su joj nalik čovjeku, ali gubica i rogovi nalik životinji. Ima tu ovnova, svinja, krava, jelena, ptica, roda i raca.

Jedan nap’hanac za sobom vuče prdu – improvizirani instrument za stvaranje buke, a druga dvojica uprla su se u plug. Posred sela zaorali su brazdu, da im nova godina bude plodna. Stariji se podsjete kako su prije oboravali cijeli krug oko sela, ali ta su vremena gotova. Sad cupkaju i skaču po ulici i ulaze u svaku kuću bez kucanja. Gazde ih rado puštaju u svoj dom, a oni pri ulasku pjevaju pjesmu „Tu za repu tu za len“ te čučnu i kokodaču da bi „pujkice sedele“, da bi kvočke nesle jaja. Gazdarice su taj dan posebnu hranu pripremile kojom sad nude maškore. Dok su im muževi rano ujutro cijepali drva za sreću u ribolovu, one su zaklale kokota i krvlju prskale dvorište da bi zaštitili svoju perad od svih nedaća. Pored hrane, tu je i obavezni špricer kojeg maškori ne propuštaju.

Povorka uz velik metež i graju baulja od kuće do kuće, a iza nje neki likovi kroče šutke. Mnogo je parova odjevenih u dronjke koji na glavi imaju antropomorfne maske lafre. Ti se  babe i dedovi ponašaju razvratno, pipaju se nasred ulice, skaču jedni po drugima i navlače se oponašajući koitus. Tu je i dupli ded – jedan lik u kojem su od puno slame i muške i ženske odjeće sastavljeni i baba i ded.

No, jedan par dosta zaostaje za povorkom i šutke se kreće ulicom. Ciganova lafra ima brkove i bradu, a ciganica u naručju nosi lutku slamnate bebe. Laganim korakom obilaze selo, ne obaziru se ni na koga, ne razgovaraju, samo se zagledaju u kuće gdje ukućani očekuju porod. Još jedan usamljeni lik kroči šutke selom. Lafra smrt zaogrnut u bijelu plahtu, sa kôsom u lijevoj ruci zalazi u pojedine kuće, ništa ne govori i ne prima darove.

Pred kraj dana povorka zastaje uz rijeku Trnavu. Diže vješala galge koja su dva nap’hanca cijelim danom vukla kroz selo. Upriliče suđenje ciganu te ga ismijavaju i podvrgavaju ruglu. Sudac maskiran u građansko ruho optužuje cigana da je „čmelce vkral“ i presuđuje mu smrt vješanjem. Ciganka s kolijevkom u krilu riče od bola, na što cigan koristi trenutak pomutnje, bježi i nestaje iza prve štale. Za njim pohitaju četiri maškora, uhvate ga i vrate se nazad sa slamnatom lutkom nalik ciganu. Vješaju je a potom utapaju u rijeci Trnavi.

Poklade su gotove, red obnovljen, a ljudi se vraćaju svojim kućama grijanim na peć i osvijetljenim uljanicama. Godina je 1956. Godina kad u Turčišće dolazi struja, a s njom i televizori. Godina kad je pokladne običaje prvi puta s posebnim interesom promatrao netko „izvana“ – etnolozi. Opisali su običaje, pokupovali drvene maske za Etnografski muzej u Zagrebu i zaključili da je pokladno prerušavanje uz upotrebu drvenih maski održano u cjelini jedino u Turčišću.

Pola stoljeća kasnije, na pokladnu subotu, asfaltiranom cestom prolaze automobili, a ljudi se okupljaju u zadružnom domu. Od jutra piju špricer. „Nejdemo nikam dok se ne počme ljuljat!“, zavija jedan mlađi maškor a svi se krevelje u smijeh. „Nekad su poklade bile svetek, tak veli moj stari“ kaže tridesetčetverogodišnji Danijel Novak, koji je 30 godina staru lafru cigana preuzeo od oca, ali više ne može ludovat zbog bolova u kičmi, pa ju je posudio drugom mladiću. „Vezd su se gastarbajteri vraćali zvana da bi bili tu barem od subote do vtorka. A i ljudi kaj su tu bili su sam tak dobili dopust! Sad to tak više nejde. Nemreš sam tak otić na vtorek van s posla!“

Malo po malo skupljaju su se i drugi maškori i odmah navaljuju na špricer. „No, kaj me tak gledaš? Nemreš bit maškor trezen!“ kaže mi je jedan odrješito dok mu se špricer cijedi niz bradu, a drugi mu odmah nazdravljaju „Dobro veliš, dobro veliš!“

Dvadesetak ljudi kreće u povorku selom. Većina su sakriveni zoomorfnim lampama, ali tu je i par samih ciganica s bebama, poluzamaskirana lafra smrt, i nekoliko novih, tradicijski nepoznatih likova. Nema duplog deda, nema pluga, ne pjeva se pjesma „Tu za repu, tu za len“. Povorka baulja, galami i zvoni, a obijesni maškori zaustavljaju promet i otvaraju vrata nepoznatih automobila. Ne ulaze u kuće, ali na ulici ih čekaju gazde sa demižonkama špricera. Zastanu, skinu masku, popričaju s gazdom, popiju i kreću dalje. U kuće ulaze još samo djeca koja se i dalje s istim poletom igraju maškara, samo što im je draže prerušavati se u klaune i princeze.

Po povratku u zadružni dom, svi već jedva hodaju, a glazbeni sastav iz susjednog sela na pozornici uštimava električne gitare. Nije još gotovo, ali polovica ljudi odustaje i smiruje se u toplini zadružnog doma uz besplatni špricer. Druga polovica je na livadi iza. Bez suđenja, vrag pali slamnati lik koji visi sa vješala, a iskre se penju u noćno nebo. Dok buktinja još gori, a ljudi odlaze prema zvucima gitare, pitam Danijela Novaka tko to zapravo gori. „Je ne znam“ odgovara zbunjeno „Navek je bil cigan. Tu Romi z Piškorovca su nam navek krali, pa smo tak, v karnevalu imali cigana. Pak kad smo bili na televiziji su nam rekli ljudi da to ni prav, pak više ne velimo cigan. Kaj je sad, ne znam, valjda fašnik! Ionak ga ne palimo svake godine. Kad puno nastupamo okolo, niš ne delamo doma v Turčišću!“

U zadružnom domu ljudima se vraća krv u lice. Jedu grah s kobasicom i krafne, otvaraju nove demižonke i zaplešu na zvuke s pozornice. Bend svira „Klinček stoji pod oblokom“, potom „Mamica su štrukle pekli“. Ljudi još uvijek drže maske na glavama. Što zabava dalje odmiče, a promili u krvi rastu, to ljudi sa sebe polako skidaju dijelove pokladnog ruha. Orgijastička atmosfera rasplamsava se i traje do kasno u noć.

Mnogo se toga izgubilo od prvotnog značenja u turčiškim pokladama. Etnolozi kažu da je karneval određen vremenom i društvenim okolnostima, pa isti elementi u različitim povijesnim trenutcima poprimaju različita značenja. Neki elementi poprime potpuno nova značenja, ali i dalje u sebi nose tragove davno zaboravljenih poruka, kojih se današnji sudionici više ne sjećaju. Jedan od najstarijih i najatraktivnijih takvih elemenata turčiških poklada su antropomorfne maske lafre i zoomorfne maske lampe. Čovjek je koristio maske još u kamenom dobu kako bi se zaštitio od demona ili identificirao sa lovinom. Poljodjelci su zastirali svoja lica maskama u vrijeme zimske nove godine, kada se magijskim činima trebala osigurati plodnost u tekućoj godini. Zato su se maskama u Turčišću dodavali razni elementi plodnosti poput rogova, gubice i ušiju. Pored osiguravanja plodnosti, maske su služile i u svrhu odbijanja zlih sila, kao i zvonjava te sva buka i metež koju su prilikom pokladnih obreda stvarali. Podloga tih običaja bio je strah od svih zala koje donosi zima: neplodnosti, hladnoće, bolesti, gladi, vukova i divljih zvijeri, strah od svega što donose zli dusi i demoni koje kroz obred treba uplašiti i otjerati.

Iako porijeklo poklada sigurno seže puno dalje, etnolozi ga lako mogu pratiti do rimskog doba. „Raširenost pokladnih običaja poklapa se s granicama Rimskog carstva, a kolonizacijom su otišli i u Ameriku.“ rekla mi je etnologinja, profesorica Nevena Škrbić, u njenom uredu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. „Mnogi teoretičari povezuju naše poklade sa praslavenskim elementima kojima se evociraju duhovi pokojnika i poganskih novogodišnjih svetkovina. Elementi poganske Nove Godine mogu se naći i u Božiću i u Uskrsu. Onaj korpus koji je bio previše lascivan crkva je smjestila u taj svjetovni praznik poklada.“

Poklade imaju različite dimenzije, a naš priznati folklorist Ivan Lozica, predstojnik Instituta za etnologiku i folkloristiku u Zagrebu, upozorio je na tri najbitnije, koje se sve mogu povezati sa drevnim rimskim svetkovinama. Kritički moment društva događao se u Saturnalijama, kad se za kratko vrijeme „obrnutog reda“ dozvoljavala nekažnjena kritika društvenog poretka. Tada se birao lažni kralj karnevala koji je vladao za vrijeme svečanosti. On se na kraju žrtvovao kako bi se ciklus vlasti povezao sa ciklusom prirode i njenim vječnim obnavljanjem.

Luperkalije su druga rimska svečanost značajna za karneval. Kroz taj stari pastirski običaj, naglasak se stavljao na magijska svojstva, odnos čovjeka prema prirodi, pri čemu je čovjek nastojao određenim postupcima izazvati rodnost i plodnost. Treća i najjasnija dimenzija karnevala povezuje se sa Bakanalijama – gozbama u kojima se slavilo piće, seksualne slobode i raspojasano veselje.

Sve su te dimenzije karnevala, osim posljednje, gotovo posve nestale iz pokladnih običaja u Međimurju. Međutim, dr. Lozica zaključio je da traganje za porijeklom karnevala nije istodobno i traganje za njegovom biti. Njegova kolegica dr. Maja Povrzanović Frykman, koja danas radi na Sveučilištu u Malmöu, proučavala je turčiške pokladne običaje sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, te njihove promjene u odnosu na vanjski svijet. Sa dolaskom televizora u Turčišće ljudi su postajali sve svjesniji velikog vanjskog svijeta, a u nekoliko navrata postali su i sami sudionici tog televizijskog programa. Dokumentarni filmovi koji su snimljeni o njima 1968 i 1984 godine prikazani su na televiziji i izazvali burne reakcije i salve oduševljenja među mještanima Turčišća. Pored toga, oni su počeli nastupati i van svog sela, na smotrama folklora u Zagrebu, na pokladnim svečanostima u Čakovcu, Varaždinu, Ptuju, mađarskom Mohácsu…

„Gotovo je sigurno da pokladni običaji u selu ne bi postojali u današnjem obliku i intenzitetu te da za selo kao zajednicu ne bi imali današnja značenja kada istovremeno ne bi živjeli izvan sela i kada za ‘vanjski svijet’ ne bi značili vrijednost ili barem zanimljivost“ rekla mi je dr. Povrzanović Frykman. Osvrnula se i na to kako mediji uglavnom senzacionalistički prikazuju te pokladne običaje i zapravo promašuju njihovu aktualnu bit. „’Vanjski svijet’ možda ima interesa za turčiške pokladne običaje, ali uglavnom na razini vizualne atrakcije i egzotike, napose one koja koketira s mitologiziranim narodnim porijeklom. Ako je ‘vanjski svijet’ zainteresiran samo za ono što poklade viđene u novinama ili na filmu znače njemu samom, znači da uopće nije zainteresiran za suvremene Turčišćane. A oni vjeruju da jest. I to ih uvjerenje zadovoljava.“

Turčišće je danas jedno malo međimursko selo od šestotinjak ljudi od kojih više radi u betonari i tekstilnoj industriji nego u poljoprivredi. Imaju dva dućana i jedan kafić. U doba prošle države, izjašnjavali su se kao ateisti, a sada se izjašnjavaju kao katolici. Nemaju crkvu u selu, ali proštenje u kapelici je iza poklada drugi najvažniji dan u selu. No, kad sam ih pitao kako se zove kapelica, kome je posvećena, nisu mi znali odgovoriti. „Kaj ni nekšna Marija?“ pitali su se međusobno. Kasnije su mi rekli da se radi o svetom Florijanu. Prva četiri razreda djeca pohađaju u Turčišću, a potom idu u susjedni Domašinec. U srednju školu odlaze u Čakovec ili Prelog, a na studij u velike gradove. Pored Kulturno umjetničke udruge „Lafra“ okupljaju se u dobrovoljnom vatrogasnom društvu „Turčišće“, nogometnom klubu druge županijske lige „Borac“ i ribičkom klubu „Ribica“. Problem im predstavljaju Romi iz susjednog sela Piškorovec kojih više od pola živi u drvenim barakama. U više navrata upozorili su me da ih se čuvam jer su lopovi, jer im kradu drva i životinje, a kad sam rekao da ću ipak otići do njih da to provjerim, smijali su mi se i rekli „Opljačkali buju te, opelješili ti sve iz auta, tvoje torbe, aparate, bez vsega buš ostel, pazi kaj ti velimo!“

Odvezao sam se sâm u Piškorovec ali pri ulasku blatnom cestom do prvih kuća nisam se osjećao najkomotnije. Djeca su prilazila mom automobilu, i kroz stakla zavirivala iza sjedala kao da nešto traže. Rastjerao ih je stariji gospodin koji se predstavio kao šef sela, ali mi nije htio reći svoje ime. Pitao sam ga je li im smetalo što su Turčišćani ranije u pokladnim običajima palili slamnatu lutku koju su zvali cigan. I što kaže na optužbe o čestim sitnim pljačkama. „Jedan je naš otišao živjeti kod belih“ odgovorio mi je misleći na Turčišćane „pak su i njega pokrali! Svi kradu, mi bar priznamo! A jel nam smeta? Ak mi njima ne smetamo, ne smetaju ni oni nama!“

 „Povijesno je istinito da se male seoske zajednice poput Turčišća, danas sve brže i društveno i kulturno razgrađuju“ objasnila mi je dr. Povrzanović Frykman  „Turčiška je situacija samo jedan u nebrojenom nizu primjera tog procesa, ni po čemu specifična. Međutim specifičan je odgovor na tu situaciju!“ Turčišćani su možda svjesno napustili mnoge elemente u svojim pokladama, izgubili njihov smisao, ali njihova je maska postala jedan od prepoznatljivih simbola čitavog Međimurja. „Turčišćani su svojom kulturnom specifičnošću uspjeli ući u njima ‘vanjsko’ masovno društvo i postati tvorbenim elementom – malenim ali jedinstvenim – njegova kulturnog mozaika“ zaključila je dr. Povrzanović Frykman te dodala: „Poklade su za Turčišćane danas stijeg kulturnog identiteta kojim se želi izboriti priznanje osobnosti, prisutnosti i vrijednosti seoske zajednice u svijetu koji je okružuje i koji joj nameće vlastitu kulturu. Time Turčišćani zadovoljavaju opću potrebu za društvenim samoodređenjem. No, time se zadovoljava i nova potreba za prepoznavanjem svojega mjesta u globalnom društvenom kontekstu.“

Kad se čovjek osjećao ovisan o prirodi, naglašene su bile magijske funkcije poklada. Danas, kad se čovjek osjeća manje ovisan o prirodi a više o društvu, logično je da je upravo društvena dimenzija poklada ona najbitnija. Unatoč burnoj noći sa previše špricera, maškori se disciplinirano okupljaju u zadružnom domu i u jutro pokladne nedjelje. Neki se drže za glavu, svi se smiju, a Danijel grabi demižonku od sinoć i žmireći na jedno oko provjerava jel’ štogod ostalo „No, klin se klinom izbija!“ veli i toči prvu rundu u krug. Dolaze i žene obučene u babe, ali ovaj put i nekoliko muških obučenih u dede. Tu su i cigan s bradatom lafrom i ciganica s plastičnom bebom. Pred domom se čuju kočnice autobusa. Svi ulaze unutra jedan po jedan, nap’hanci malo teže, ali odlučno. Pun autobus odlazi u Čakovec na pokladnu zabavu.

U autobusu se pije, ali ne toliko kao jučer. Veseli se, ali vlada i ozbiljnost. Izlaze na čakovečke ulice odlučnije i ponosnije nego jučer na ulice svoga sela. Skaču prema ljudima i plaše ih, zvone mrdajući bokovima, vitlaju metlama. Ne bauljaju, nego kroče samopouzdanim, snažnim koracima. Dvojica se maškora namjeravaju na policajca koji čuva red i izvode šaljiv geg. Publika ih gleda. Drugi je ‘oteo’ bicikl nekom prolazniku, juri u krug i izvodi vratolomije. Publika ga slijedi pogledom. Cigan i ciganica se lascivno drpaju nasred ulice. Publika se smije. Sad maškori ne skidaju maske svako malo da bi popili špricer, nego ih ponosno nose. Penju se na pozornicu ispred par stotina okupljenih ljudi. Ne izvode nikakav program nego samo intenziviraju dreku, zvonjavu i kaos. Publika im plješće.

„Nebu to nigdar vmrlo, jer su ljudi uvek bili prosti i uvek buju bili prosti“, kaže mi maškor Antun Jakunlija nakon zakuske u šatoru uz novu rundu špricera, dok promatramo kako se maškori iz Turčišća miješaju sa pucama iz drugih sela i lascivno plešu na međimursku muziku. Ruke im lete tamo gdje inače ne bi smjele, ali danas su poklade i danas se štošta dozvoljava. Za drugim stolom sjedi gospođa Slavica Žvorc, a njen sedmogodišnji sin Matija drži malu lafru u ruci i promatra velike dečke kako plešu. Pitam gospođu Slavicu zar mu nije draže biti klaun kao drugim njegovim vršnjacima. „Je, ne znam“ odgovara „Ove godine je rekel da bi štel bit nap’hanec.“