Meridijani, svibanj 2011

PRVI DAN. Večer dugog ljetnog dana. Otok i njegovo malo mjesto Sali. Riva prati zaljev. Naselje ima more u svom krilu, ali to more se danas gotovo i ne vidi od silnih brodica. Sedamdeset vezova nije bilo dosta pa su se brodovi vezali jedan za drugi dok nisu ispunili cijeli zaljev. Može se reći da su Sali tiho mjesto, ali večeras ga je obuzeo žamor mnoštva. Na rivi je puno više ljudi nego što stane u kuće tog malog mjesta. Hodaju gore-dolje, stanu povremeno na piće ili na sladoled i nastave hodati gore-dolje uzduž rive. Mogli bi slobodno i po brodovima hodati s jedne na drugu stranu zaljeva, koliko ih se natiskalo. U pozadini zaljeva, na brdu, župna je crkva i stari centar mjesta. Od tamo se začuje neobičan zvuk. Riva umukne i uperi svoje oči prema ulici s koje se brdo spušta na more. Prividno poznata melodija koja se zamaskirala u bizarnu, potmulu grmljavinu svako malo nestane u predah, a potom se začuje još glasnije, još bliže. Ljudi šute u svečanom iščekivanju jer taj neobičan zvuk nisu čuli godinu dana, a svaki put ga se zažele jer ih prenese u neke nejasne dubine. Napokon, niz ulicu se spusti i na rivu stupi bizaran ansambl koji proizvodi tu buku. Defile saljskih mladića krene tkati nit kroz mnoštvo. Na čelu kolone vragolasto skače kapelnik u fraku i dirigira svojim đavoljim štapom. Bespogovorno ga slijedi ritam sekcija bubnjara te nekoliko desetaka momaka u crno bijelim odijelima. U jednoj ruci im je bivolji rog, a u drugoj stara pegla koji proizvode tu skladnu grmljavinu. Slijede ih djevojke u nošnjama, te djeca u fuštanićima i škarpinićima kakve su nosile njihove none.

Tovareća mužika svako malo stane, a odnekud se pojavi lonac ili demižon vina. Kapelnik ih napije i oblije, a oni nastave svečano šutjeti. Potom na njegov znak nastave dalje. Melodija koju pušu u rog oponaša jednu jednostavnu lokalnu pjesmu rugalicu koja kaže „Šjora mare, štrambacera, široka si ko bracera“. Saljanin se mjeri po tome koliko se kvalitetno zna nekome izrugati i koliko stoički zna podnijeti ruganje na svoj račun. Momci su ozbiljni kao dobar komičar koji se nikad ne smije vlastitim pošalicama. Nije riječ o tradiciji koja potječe iz doba davnih predaka – običaj je star tek pola stoljeća, a rođen je iz ruganja. No, svaki će se Saljanin složiti da potmuli zvuk rogova golica iskon potonuo na dno njegovog mora. Zato svaki pravi Saljanin šuti kad se povorka spusti na rivu prve večeri užanca. Kad mladići stupaju složno, ne kao vojska, nego kao braća. Djevojke se tad guraju u prve redove i promatraju vrle mladiće kojima je imperativ puno popiti ali nikada teturati. Povorka vijuga kroz mnoštvo poput zmaja koji tka nevidljivu nit. Sali te večeri podsjećaju na san. Njegova je slika bizarna i kaotična, njegov je ritam hipnotičan i opojan, a njegova je tišina ispunjena potmulim zvukom koji budi neku nejasnu dubinu.

PRVI LIK. Jerolim Armanini voli svoje mjesto toliko da mu se oči sjaje od ponosa kad priča o njemu. Ima 83 godine i stariji je od većine Saljana. I 1959. godine bio je stariji od onih mladića koji su po povratku sa studija u Zagrebu, pokrenuli Tovareću mužiku i utrke tovara. Ribari su rogove koristili za saobraćaj između brodova još od davnih vremena kad nije bilo sirena, priča Jerolim. Te prve godine užanci, Saljani više nisu koristili rogove za ribarenje, ali su ih koristili za ruganje onim suseljanima koji su se vjenčavali u poznijim godinama. Tada je i svaka kuća imala tovara, pa su zaigrani mladići užancama dodali i utrke tovara. Dodali su im i puno muzike i tradicionalne hrane, i time osmislili osebujnu feštu svoga malog mjesta. Jerolim nije bio toliko sudionik zbivanja u svom mjestu koliko je bio njihov vjerni promatrač. Štoviše posvetio je svoj život promatranju svog mjesta i iskapanju njegove povijesti.

Sali su malo mjesto bez mnogo znamenitosti. Tu je dućan, nekoliko kafića i restorana, slastičarnica, pekara, pošta, knjižnica i jedriličarski klub. Tu je zapuštena tvornica prerade ribe i „linčarnica“ na kojoj su nekad odmarali ribari, a danas prolaznici. Tu je baka Arizona koja još uvijek u narodnoj nošnji sijedi ispred svoje kuće i župa čije zvono češće oglašava pogreb nego krštenje. Saljani ne trebaju ulične adrese jer ih je dovoljno malo da ih poštar sve poznaje. U prvom redu do rive stare su kamene kuće, a u drugim redovima nove kuće čiji gospodari se natječu sa svojim susjedima. Podrumi starih kuća mirišu na sol. Miris ribe u prošlosti je potapao cijelo mjesto, pa su Saljani skovali poslovicu „Kad riba smrdi, Sali živi“. Danas je taj miris prisutan samo u vrijeme užanca.

Sali su malo mjesto bez mnogo znamenitosti, ali sa dugom povijesti. Jerolim je voli ispričati svakome. Kad priča brada mu titra od starosti, ali mu je um oštar a sjećanje bistro. Jerolim je kroničar Sali. Cijeli život kopa po župnim i mjesnim arhivima i slaže golem mozaik svog mjesta u vremenu. Toliko je informacija pohranjeno u njegovoj glavi da sve niti ne stane u devet knjiga koje je napisao. Ne zna od kud bi počeo pa skače s teme na temu, sa stoljeća na stoljeće. Malo pripovijeda kako su za vrijeme Mletaka Sali bili najveće mjesto u Zadarskom arhipelagu koje je cvalo od ribarstva, pa malo kako su Iliri gradili grobne humke tako da je svatko tko je prolazio kraj grobnica stavio po jedan kamen na hrpu. Malo priča o susjednoj uvali Telaščici u kojoj su Saljani bili sigurniji od gusara nego u svom mjestu, malo o Turcima koji su odvodili mladiće da budu veslači na galijama. Malo o prapovijesnim ljudima koji su tu ostavili svoje kosti, malo o Rimljanima koji su tu gradili svoje vile. Malo spominje kako je uzak prolaz između Dugog otoka i Kornata prokopan tek u 20. stoljeću, malo priča o pustinjacima –hermitima koji su tu živjeli u prvim stoljećima kršćanstva, a malo o tome kako je Sali dobio ime od – soli.

„Saljani nisu oduvijek bili ribari“ priča stari Jerolim lucidno dok mu se brada trese od starosti. „Ribolov je ovdje počeo krajem 16. stoljeća, nakon što je izmišljen lov na svijeću. Trgovci su dolazili u Sali odsvakud, kako iz Zadra, tako i iz Italije, a Saljani su zato konzervirali ribu solju. Svaka je kuća u podrumima imala sol, čijeg se mirisa ni danas ne može riješiti. Sali su imale veliku tradiciju konzerviranja ribe, pa nije ni čudo što se tu 1907 godine otvorila prva tvornica konzerviranja ribe.“

Većina je Saljana radila u toj tvornici, pa tako i Jerolim. „Šezdesetih godina, 150 ljudi je radilo u pogonu ulova, a tristo u preradi. Tada je Sali imao preko 1200 ljudi. Danas u Sali ima 668 živih od kojih se više nitko ne bavi ribarstvom profesionalno. Još je 770 Saljana po svijetu, na svim kontinentima osim u Aziji. Toliko je ljudi živjelo u Salima i prije petsto godina…“ Odluta potom Jerolim u šesnaesto stoljeće, pa u četvrto, pa tako i dalje.

No kad piše knjige sustavan je i temeljit. U tome mu pomaže Ante Beverin, s kojim dijeli isto mjesto i godište rođenja, iste priče iz partizana i iste zgode iz ureda knjigovodstva u tvornici prerade ribe. Oni zajedno prikupljaju građu i pišu povijest svog rodnog mjesta. Izradili su genealogiju koja prati 300 saljskih prezimena 500 godina unazad. Napisali su 9 knjiga a žele još samo jednu. „Ako nas ne prevari vrijeme“ kaže Jerolim rugajući se vlastitoj starosti.

Većina saljskih staraca vrijeme provodi na klupama uz kuće promatrajući svijet kako prolazi. Jerolim većinu vremena čita i piše. Jedino za vrijeme užanci Jerolim si uzima odmor od rada da bi sjeo na klupu i  promatrao svijet. Jer tada cijeli svijet dolazi u Sali. Saljani koji žive u Zadru, Zagrebu i na svim kontinentima osim Azije.

DRUGI DAN. U tamnoplavi sumrak druge večeri užanci na rivi je manje ljudi. Šeću se gore-dolje, stanu u kafić ili slastičarnicu, ali svako malo pogledaju prema moru. Odjednom se  na moru pojavi prvi brod okićen feralima, a za nj navezani uslijede i drugi brodići, kajići, leuti i gajete. Svi prepuni veselih ali svečano tihih Saljana. Iluminirani konvoj brodica tiho vijuga kroz zaljev poput zmaja koji tka nevidljivu nit. Slobodan od naveza, brz od gordosti, veliki brod na kojem je Tovareća muzika vijuga oko zmaja. Na njemu kao u neobičnom snu, bosonogi mladići u mornarskim majicama pušu u rogove i proizvode potmuli iskonski zvuk. Njihov brod kao vjerna draga prati drugi slobodan brod na kojem su djevojke u nošnjama i djeca u fuštanićima i škarpinićima kakve su nosile njihove none.

Kad svi uplove u saljski zaljev, neki upale navijačke baklje i mlado noćno nebo oboje snažnom crvenom svjetlošću. Remorker usidren u drugi plan počne špricati po zaljevu slapove morske vode, a mladim noćnim nebom rasprsne se vatromet. Momci dosljedno pušu u rogove, a promatrače na rivi dosljedno prolaze trnci. Rivom se isto tako dosljedno razlijeva miris ribe iz brudeta. Na jednom molu gore vatre koje nadgleda Ivo Francheschini, u slobodno vrijeme najbolji ribar i kuhar u Sali, u neslobodno vrijeme poštar koji zna sve Saljane napamet pa Sali i dalje ne treba ulične adrese. Na vatrama u glinenim loncima krčkaju se komadići škarpine, zubaca, skarpuna, ugora, škampa, raka grmlja, glave tuna, školjke, fratri, kapule ljutice, pomidori, petrosimul, maslinovo ulje i lovor. Neka mu baka viče „Stavi kvasine da se riba ne raspadne!“ Ribari su tako kuhali oduvijek. Nisu imali uvjete raditi zapršku i pržiti, nego su sve što im je bilo na raspolaganju bacili u glinenu zdjelu i kuhali sat i pol. Danas više nema profesionalnih ribara, pa se tako kuha samo za vrijeme užanca. Sali se tada proljeva miris ribe, pa kao i nekad – kad riba smrdi, Sali živi.

DRUGI LIK. Ante Mihić voli svoje mjesto tako da mu se grudi nadmu od ponosa kad priča o njemu. Ima 51 godinu i svašta je radio u životu. Bio je prodavač kruha, recepcionar, konobar, profesor vjeronauka, novinar i knjižničar. Mnogi za njega kažu da je dobri duh Sali jer na osebujan način vodi knjižnicu na samoj rivi. Ponosi se time što tako malo mjesto poput Sali ima knjižnicu sa preko dvanaest tisuća knjiga i članove iz sto pet svjetskih gradova. Što ta knjižnica ima glazbene i novinarske radionice, teleskop i internet i što je uvijek puna djece. Ponosi se time što Saljani čitaju, posebice zimi. Kaže da su oni kao i svi drugi otočani zimi uvučeni u sebe, a ljeti otvoreni svijetu. „San mi je vidjeti ljude u Salima kako ispod jedne ruke drže kruh, a ispod druge knjigu“ kaže Ante. „Kad sam radio kao prodavač kruha uživao sam gledati ljude koji umjesto da ga trate, vrijeme u redu koriste za čitanje knjige.“

Jedne zime kad je bio zatvoren u sebe, Ante Mihić smislio je sedam stvari zbog kojih voli Sali: Pjevanje pjesme „Puče moj“ na Veliki Petak u župnoj crkvi. Podignuta noga žene u saljskom kolu. Miris brnistre krajem svibnja i murtele na prozorima. Rijetke kamene kuće u prvom redu uz rivu, zidane arhitekturom mediteranskog sklada. Zvuk drvenog čekića kod kalafata. Gledanje Felinijevog filma na saljskoj rivi ispred knjižnice. Miris knjiga.

Ljeti Ante Mihić uvijek priča u zanosu. Najčešće priča solilokvije. Zbog prirode njegovog ritma često ih prekida kad rivom prođe znanac kojem mahne i dobaci par riječi ili kad ga neko dijete u knjižnici zatraži knjigu ili odgovor. No uvijek se dosljedno vraća tamo gdje je stao. Njegove misli putuju brže od njegovih riječi. Kad su pozitivne one su slavljeničke, kad su negativne one su poticajne. „Obožavam čuti bubanj Tovareće mužike koji kao da budi primarno, iskonsko u tebi, gane te, vrati Majci Zemlji, ali što onda, kako najesti tog zmaja? Nikako, možeš ga jedino napiti! Odlična je ta hrana, ali je monotona. Ne možeš samo pršut jesti. Malo mi tu nedostaje polifonih sadržaja!“

„Sali su mjesto neoživotvorenih mogućnosti.“ nastavlja Ante svoj energični monolog „Izazov je živjeti u ovakvom mjestu. Sali je dobro polazište koje treba često napuštati i uvijek mu se vraćati. Nažalost premalo Saljana odlazi na put. Navigare necesse est, vivat not – Putovati se mora, živjeti ne! To je bitno jer putovanja u tebi ožive mogućnosti. Sali zbog nekretanja ima tendenciju da te proguta. Argumenti su nadvikavanja. Što jest na otoku proglašava se zakonom. Ljudi ne gledaju više lijevo i desno nego samo ravno. U prirodi otoka je da zatire svaku individualnost i osobnost. Vuče te da postaneš dio horde. Ali kada uporno inzistiraš na svome to se pokaže višestrukim dobitkom. Jedino što za to treba jest malo hrabrosti i drskosti. Time stvaraš nove vrijednosti – postaješ individualac, a samo kao takav možeš biti pravi dio zajednice. Treba nam više „ja“, a manje „mi“. „Mi Saljani, Mi Hrvati…“ To „mi“ je opasno. Ja sam za svoje mjesto, za čovjeka koji se sklanja pred hordom.“

„Obožavam čuti bubanj Tovareće mužike koji se popunjava potmulim zvukom volujskih rogova. Obožavam vidjeti onu djecu koja ih prate. Male curice i dječake u svojim fuštanićima i škarpinićima kakve su nosile njihove none. Kako mužika prolazi kroz selo ljudi se okupljaju u grozdovima. Uz nju se šuti. Ta šutnja je onaj saljski san. Slušati nju znači buditi divlje, iskonske Sali, koje buknu u šutnji slušača i rukanju mužike. Kako zmaj prolazi kroz mnoštvo, on plete zajedničku nit i sve nas povezuje. Kad Tovareća prolazi pored knjižnice ja zatvaram oči i snujem one lijepe Sali, onaj divan san koji zapravo kaže – ‘o kako bi lijepo bilo izaći iz indiferentnosti!’

TREĆI  DAN. Tovareća mužika ponovno je u svojim svečanim odjelima i posljednji put ove godine spušta se na rivu sa brda. Momci su bili jako umorni sve dok nisu puhnuli u rog i stali stupati kao braća. Noć im je bila duga. Kad su nakon odlične fešte svi otišli na spavanje, oni su uzeli kredu u ruke i svakom mještaninu ispred njegove kuće napisali što ga ide. Posebno su se rugali parovima koji su se uzeli u poznijoj dobi. Potom su prodefilirali jedan krug po mjestu i rogovima probudili sve koji su baš utonuli u dubok san. A sada ponovno stupaju kao braća, posljednji put te godine pušu u rog i zaboravljaju na umor.

Svjetina na rivi šeće gore-dolje i čita pogrdne natpise ispisane na kamenom podu, ali ih ne razumije. Razumiju ih samo domaći jer se radi o saljskoj stvari, pa sad odmjeravaju jedni druge i gledaju tko je slabije podnio gorku šalu u kojoj ima puno istine. U kafiću sjedi jedan od njih kojeg ni najpodlija šala ne može pomaknuti iz stanja sreće. Prijateljima pokazuje diplomu koju je prije nekoliko sati zaradio zajedno sa svojim tovarom u utrci izvrnutih vrijednosti. Bilo je samo tri natjecatelja jer je sve manje tovara u Salima. No upravo su on i njegovo malo magare uspjeli doći zadnji na cilj i time pobijediti.

Pred kraj povorke u kojoj je zmaj još jednom nevidljivom niti istkao vezu među Saljanima, kapelnik u fraku vodi svoju vojsku braće u vodu. Stupaju kroz plićak zaljeva u krilu Sali i pušu u svoje rogove. Idu sve dublje i dublje sve dok im voda ne dođe do grla. Dosljedno pušu u rogove poznatu gromku melodiju. S obale ih promatraju djevojke u nošnjama, te djeca u fuštanićima i škarpinićima kakve su nosile njihove none. S obale ih promatra i sav puk Sali. Ta im se potmula melodija već snažno urezala u uši posljednjih dana, ali još uvijek ih prenosi u neke nejasne dubine. Sigurni su da će im odzvanjati u ušima sve do sljedećih užanci za godinu dana. „Šjora mare, štrambacera, široka si ko bracera

Tovareća mužika tuli u rogove iz mora zaljeva, a Kapelnik u fraku vragolasto skače i prska po pličaku te dirigira neobičnom orkestu. Potom se u jednom trenutku uozbilji, skine šešir, proguta slinu i nakloni se svojoj braći. „Bila mi je čast služiti vam sve ove godine“ kaže im toliko glasno da ga samo oni čuju. Oni spontano jače zapušu u rog. Potom ih kapelnik izvuče iz vode te počne zalijevati, špricati i prskati svjetinu koja stoji na rivi. Uskomešana gomila cikne u smijeh i strku, a odlučna Tovareća mužika jasnog koraka posljednji put te godine prodefilira kroz njih i nestane sa scene.

Brzo se tad u centru rive formira kolo. Desetak žena i djevojaka u narodnim nošnjama zapleše stari ples i otpjeva stare pjesme. Gomila se natiska oko njih i promatra njihova usta koja pjevaju pjesmu. Knjižničar Ante Mihić dio je te gomile, ali on gleda u pod i promatra njihov korak.

TREĆI LIK. David Frka voli svoje mjesto tako da mu se usta rastežu u osmijeh kad priča o njemu. Ima 28 godina i rado oblači frak. Šest je godina u Tovarećoj mužiki obnašao funkciju kapelnika, a ovo mu je bila zadnja. Kao pravi vođa, sam je sišao s trona i prepustio dirigentsku palicu jednom od svoje braće. Ipak ponekad, kad se toga sjeti dođe mu da proguta slinu. Kasna je noć posljednjeg dana užanci, a on šeće rivom okružen brojnim prijateljima. Popili su već mnogo ali ne teturaju. Skinuo je frak i dobro zna da ako ga ikad ponovno i obuče u nekoj drugoj prigodi, to više neće biti isti osjećaj. Sali još uvijek miriše na brudet, a na pozornici poznati bend svira neku novu pjesmu koja ponavlja stih „ajme meni nije mi dobro, ajme meni ovo je san.

David Frka osjeća se kao u nekom neobičnom snu, ali nije mu teško jer je okružen svojom braćom. Kaže da sve više mladih ostaje u Salima, tako da se i zimi uvijek može lako okupiti društvo za nogomet. Kaže da je „ponosan za poludit“. Ponosi se time što nastavlja tradiciju svog mjesta i što ima odlično društvo. Kaže da ti više od toga u životu ne treba. A kad priča o tome usta mu se rastežu u osmijeh.

SEDMI DAN.  Jutro je nekoliko dana nakon užanci. Sali su još uvijek prilično živahno mjesto. Ljudi je više nego zimi, a i dalje su otvoreni na van. Saljani koji su došli na užance sa svih kontinenata osim Azije, vratili su se doma, a u ušima im još uvijek odzvanja ona potmula melodija koja ih prenosi u neke nejasne dubine. Tovar koji je pobjedio u utrci nepomično stoji ispred kuće svoga gazde. Fuštanići i škarpinići spremljeni su u ormare. Jedno dijete čita knjigu dok u pekari čeka u redu da kupi kruh. Stara tvornica konzerviranja ribe više ne radi pa se Salima više ne razlijeva miris ribe u dane kad nema užanci. Ispred jedne kuće čiji podrum miriše na sol, sjedi baka Arizona u narodnoj nošnji. Jerolim Armanini sjedi za svojim radnim stolom i trudi se posložiti posljednje komadiće golemog mozaika svog mjesta u vremenu. Braća iz Tovareće mužike još uvijek nadoknađuju san. David Frka budi se prvi od njih, sjeti se da su njegove užance prošle, proguta slinu i krene odlučno u dan. U prvom redu do rive stare su kamene kuće. Pogrdni natpisi na rivi izblijedili su od koraka mnoštva koje se šetalo gore-dolje. Pobjedu neslužbenog natjecanja u tome tko je bolje podnio šalu na svoj račun i ove je godine odnio jedan par koji se uzeo u poznijim godinama. I ovoga jutra oni nastavljaju plutati u balonu svoje sreće.

Naselje ima more u svom krilu, a na njemu se ljuljuška nekoliko brodica. Jedan kalafat lupa drvenim čekićem, jedan svećenik u župnoj crkvi na brdu oglašava krštenje, nekoliko ljudi na kavi priča, ali može se reći da su Sali tiho mjesto. Ante Mihić otvara vrata svoje knjižnice i pušta miris knjiga na saljsku rivu. Duboko udahne, a grudi mu se nadmu kad po tko zna koji put primijeti da je upravo ta tišina nit koja tka saljski san.