Meridijani, veljača 2008

Rano ujutro iz sna me prenuo gromoglasan, naprasit zvuk. Sa brežuljka ponad Sinja oglasile su se mačkule, topovi koji su čitavu godinu spavali, a sad su stali pucati kao sumanuti. Tko god je još uvijek spavao, morao se već probuditi. Pogledao sam kroz prozor na sinjsku pijacu i shvatio da sam vjerojatno jedini kojeg su mačkule probudile. Grad je već odavno bio na nogama! Izišao sam na ulicu na kojoj je Gradska glazba veselo svirala budnice. Započeo je jedan od najsvečanijih dana u godini. Dan Sinjske Alke.

Sjetio sam se kako sam kao dječak gledao prijenos Alke na televiziji i kako mi se sve to činilo pomalo dosadno, a kad sam odrastao još me od cijele priče odvratila prašina koja se podigla oko Alke zbog raznih političkih previranja. No, prije dvije godine put me odveo u Sinj gdje sam doživio Alku na jedan sasvim drugi način. Zavolio sam taj grad, njegove ljude i običaje te njihov jedinstven mentalitet i bogatu kulturu.

Otišao sam na pijacu popiti jutarnju kavu, a tamo sam zatekao gospodina Joku. “Jesu li spremna koplja?” upitao sam ga.

“Sve je spremno, ima san puno posla ovih dana!”

Gospodin Josip Runje već 24 godine izrađuje koplja alkarima. Od jelovine teše i brusi ravna koplja, stavlja im olovo u bat da budu stabilnija i dobro ih oštri da što preciznije pogode u sridu.

Na stolu do mene sjedile su dvije djevojke i uzbuđeno pričale:

“Moj je favorit Gugić” rekla je jedna, “kako je pobjedio Petrušku na bari…”

“Ma biži… ti ka’ da nisi gledala čoju jučer” prekinula ju je druga “Kako je pobijedio Zija i to nakon pripetavanja! Tko pobjedi u pripetavanju mora da ima najmirniju ruku!”

Prošetao sam gradom i načuo da svi pričaju o jučerašnjoj čoji i prekjučerašnjoj bari, generalnim probama za večerašnju alku koje među Sinjanima pobuđuju podjednak interes. Iako su cijelu godinu vježbali jahanje, alkari su tek dva tjedna prije alke započeli sa treninzima na borilištu. Brojne bi ih oči dolazile promatrati, kako bi mogli po cijele dane pričati tko se kako drži, kako je tko prezimio i spekulirati tko će pobrati slavu ove godine.

Dan je brzo prolazio a uzbuđenje raslo. Svako malo sa starog grada praskale su mačkule u spomen na slavnu bitku 1715 godine, u kojoj su malobrojni Sinjani nadjačali višestruko brojniju tursku vojsku, u čemu im je kako svi mještani vjeruju, čudom pomogla sama Gospa. Od tada se u slavu junačke pobjede održava ovo konjičko nadmetanje, svojim karakterom nalik viteškim igrama kakve su se često odigravale na srednjovjekovnom mediteranu.

Kad su se dva sata prije borbe s tvrđave Kamičak oglasila tri bubnjara i tri trubača, što je znak alkarima da se skupe kod alajčauša i započnu neposredne pripreme za natjecanje, zaputio sam se prema borilištu. Tamo sam susreo znanca, Sinjanina Ivu Delongu, čija je kuća odmah iza svečanih tribina. Srdačno i vedro, bez imalo zadrške, pozvao me kući na zakusku kako dolikuje izvornoj sinjskoj gostoljubivosti.

U kući su se okupili Sinjani, rođaci i prijatelji sa svih strana domovine i svijeta. To se događa samo jednom u godini, na ovaj dan… Na velikom stolu bili su poslužene smokve, fritule, kroštule, pršut i sir, kava i rakija. “Alka vuče ka kalamita” rekao mi je gospodin Delonga domaću izreku te objasnio da je kalamita gromobran. Pokazao je na rijeke ljudi koje su polagano ispunjavale tribine oko trkališta. Sinj ima svega 12000 stanovnika, sa obližnjim selima do 25000, a za vrijeme Alke i Gospe, ovuda prođe 200 000 ljudi! “Ovo je kolektivno ludilo!” veselio se.

Požurio sam na tribine i umiješao se u svjetinu. Svi su gledali prema vrhu ulice i čekali da se pojavi svečana povorka. Kad se ona napokon pojavila sjetio sam se riječi koje je za nju zapisao poznati sinjski književnik Dinko Šimunović prije 130 godina: “…Gledajući u žaru kolovoškog sunca povorku alkara na čilim konjima, ne vidiš drugo do prelijevanja baršuna i svile, pak blijesak zlata i srebra. A kakvi su sve to momci, neki visoki i široki kao planine, da se zemlja pod njima trese, a drugi vitki i okretni da bi tri konja preskočili ujedanput. No svi mišićavi, vatrena oka i junačkoga držanja da bi s njima udario i na čitavu vojsku…

Na čelu povorke stupao je stari harambaša, a za njim tridesetak alkarskih momaka obučenih u raskošnu narodnu nošnju, u hlače od plavog sukna, bijelu košulju i crveni prsluk. Za pojasom pripašnjačom, zataknuti su im dva starinska pištolja -kubure i nož – jatagan, a preko ramena još prebačena puška kremenjača. Gordog koraka, gustog brka i oštrog pogleda snažno su evocirali herojstvo svojih pradjedova.

Za njima su stupali trubači i bubnjari a njih su slijedili barjaktar i pratioci sa isukanim sabljama. Iza njih stupali su nosioci trofeja osvojenih u slavnoj bitci protiv Turaka: štitonoša, buzdovandžija i dvojica momaka koji su za uzde vodili konja edeka. Taj je konj prekriven starinskom opremom za koju se vjeruje da je pripadala Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja. Taj konj kojeg su vodili razapetog bez jahača u očima sinjskog naroda postao je simbol turskog poraza pod Sinjem.

Naposljetku su došli junački vitezovi: alkari-konjanici, odjeveni u izvorno ruho sinjskih branitelja iz početaka 18 stoljeća: na glavi im je šubara od krzna kune, ukrašena čapljinim perom, na nogama čizme s mamuzama, a gaće i dolama su od najboljeg modrog sukna – čoje, izvezenog srebrnim ukrasima i pokopčanog zlatnim filigranskim pločicama. U ruci su držali dugačko koplje, a o boku ovjesili sablju.

U pojavi alkara sadržan je ideal sinjskog čovjeka. U mekoći sukna i čvrstoći sablje, u mirnoći i sigurnosti jahača na plemenitom i poslušnom konju ogleda se čovjek ponosan i stamen, okrenut duhovnosti i viteštvu. Alkarom može biti samo pošten Sinjanin, nesklon porocima i nekažnjavan, odan vojvodi i časnom sudu, vjeran Gospi i Bogu. Vremena su se mijenjala, a s njima i povijesne i društvene okolnosti, ali taj je ideal ostao nepromijenjen, što se osjećalo ne samo na borilištu, nego ponajviše na tribinama.

Povorka je zastala ispred svečane tribine te izmijenila govore sa posebnim uzvanicima – predsjednikom, premijerom, ministrima, biskupima… Gospodin Delonga mi je objasnio “Kroz cijelu povijest Alke, od cara Franje Josipa preko Aleksandra Karađorđevića, Tita, doktora Franje Tuđmana do danas, svakome je visokom državniku bila čast pojaviti se na Alci! Prolazile su države, mijenjali se vladari… Alka je tako dugo opstala jer se uvijek prilagođavala promjenama. Držala se svoje tradicije ali i poštivala druge.”

Kad je sve bilo spremno za borbu, 17 alkara poredalo se na početku trkališta. Na zvuk trube, jedan po jedan pojurili bi konjem niz 160 metara dugačku stazu da bi u punom galopu pokušali kopljem pogoditi alku u sridu. Alka je kolut od kovanog željeza promjera 13 cm, a dijeli se na manji kolut promjera samo 3 cm i tri druga polja. Tko pogodi u taj mali kolut – ‘u sridu’ nosi 3 punta, u polje iznad njega 2 punta a u dva polja sa strane 1 punat. Kad bi neki alkar pogodio u sridu istom bi se sa starog grada oglasile mačkule. “Kako topnik odmah zna da je pogođena srida?” upitao sam svog domaćina. Gospodin Delonga se nasmijao: “Mi već znamo po zvuku metala kada alkar pogodi u sridu. Tada istog časa alkaru u počast glazba zasvira veselu koračnicu, a sa tribina se podigne galama i pljesak koji se čuju sve do vrha brežuljka!”

Mladom Tini Radanoviću nisu nijednom prasnule mačkule, ali je tri puta pogodio ‘u dva’ i pobijedio na ovogodišnjoj Alci. Iako je među alkarima bilo i iskusnih muževa, od kojih je najstariji imao 51 godinu, pobijedio je tridesetogodišnji Tino, jedan od najmlađih alkara koji je debitirao tek prošle godine! “Stvarno je zaslužio!” čuo sam gospođu do mene kako govori nekome: “Jedini se on mučio cilu zimu i dolazio na hipodrom svaki dan!”

Mladi slavodobitnik, ozbiljnog, svečanog i skamenjenog lica primio je silne nagrade i počasti, a potom se svjetina polagano stala razilaziti strastveno komentirajući večerašnji spektakl. “Idemo do slavodobitnika doma, tamo je slavlje za sat vremena!” pozvao me gospodin Delonga.

Kad smo došli do Tine, na stolu su već bili spremni svi autentični sinjski specijaliteti: pohovane žabe i kuhani raci, lešo juhe i sinjski harambašići, teleći rižot i juneća pašticada… Kroz kuću je te večeri prošlo gotovo 500 ljudi, svi su došli čestitati slavodobitniku i usput pojesti nešto i popiti. “Šta misliš kako je moguće da domaćica priredi toliko hrane sat vremena nakon što se saznalo tko je uopće slavodobitnik?”, začudio sam se, uopće mi to pitanje nije palo na pamet, ali zaista… Kako? “Slavodobitnik ima pravo doći u bilo koji restoran i uzeti sve što je spremno za jesti!”

Nekoliko dana kasnije pronašao sam slavodobitnika na hipodromu gdje je po običaju morao upriličiti posebno slavlje samo za Alkare. Gotovo sam se začudio kad nisam naišao na skamenjeno i ozbiljno lice, nego na vedar osmjeh. Pitao sam ga kakav je osjećaj pobijediti na Alci.

“Uf.. to je velika čast! Pogotovo meni jer sam prvi svog prezimena koji je pobijedio, a i jer sam se tek drugi put natjecao!”

“A kako si se počeo baviti time?”

“Kao i svaki dječak u Sinju, pratio sam Alku sa zanimanjem, pa sam počeo učiti jahati. Završio sam u konjičkom sportu i galopskim trkama, ali sam sa 17 godina morao odustati jer sam postao pretežak za tu disciplinu, pa sam se usmjerio na Alku. No Alka je po meni, najteža konjička disciplina, zahtjeva veliko odricanje! To nije samo sport, to je životni stil, puno se putuje, svaki put se moraš odazvati na poziv vojvode…”

“Ali sad kad si slavodobitnik, sigurno si omiljen među Sinjankama, zar ne?”

Nasmijao se i pognuo glavu ne odgovorivši. Njegovi kolege alkari, stali su ga zadirkivati “Kako ne, kad momak tako precizno pogađa malu alku kopljem…”

Svega je tjedan dana između Alke i Gospe. Iako je tada Sinj pun ljudi i stalno se nešto događa, preko dana cijeli kraj utone u lijeni ritam prikladan sredini ljeta. Ponovno sam posegnuo za poznatim djelom “Alkar”, a redci koje je Dinko Šimunović zapisao prije više od stoljeća otkrivali su mi da se neke stvari nisu uopće promijenile. “…Golemo Sinjsko polje na žarkom ljetnom suncu činilo se još veće jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se da je cijela Krajina u raskošnu ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva….” Prilike su mi se činile savršene da zaronim u hlad sinjskog muzeja i samostanske knjižnice i prionem na istraživanje prošlosti tog grada.

Sinj se smjestio usred krševite Dalmatinske Zagore, uz zapadni rub prostranog sinjskog polja koje natapa Cetina i time čini plodnim i bogatim. Povoljne zemljopisne prilike i položaj na raskrsnicama putova iz dalmatinskog zaleđa i Bosne prema obali od koje je udaljen samo tridesetak kilometara, utjecali su na to da se ovdje razvije život još u neolitiku. Neprekinutu naseljenost prema arheološkim ostacima možemo pratiti sve od kasnog brončanog doba, prije 3000 godina.

U antičko doba na području oko Sinja nalazila su se i rimska naselja i sela domorodačkog delmatskog plemena Osinijata, odakle potječe i ime Sinja. Na njihovim nadgrobnim spomenicima pronađeni su ornamentalni motivi čiji magijski karakter upućuje na praostatke starih ilirskih kultova i religija. Tu su pronađeni i antički nalazi poput značajne Heraklove glave i kipa božice Dijane, a poznato je i da se u Sinju rodio rimski vojskovođa Sekst Minucije Faustin koji je 135. godine razorio Jeruzalem i ugušio židovski ustanak.

Tokom 6. i 7. stoljeća na sinjskom je Gradu bila bizantska utvrda Asinio, a podno njega nekoliko ranokršćanskih crkava. Ne zna se kad su se točno Hrvati doselili u Cetinsku krajinu, ali bizantski car Konstantin VII Profirogenet ih spominje u 10. stoljeću.

1345. godine, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. daruje Sinj knezu Ivanu Nelipčiću nakon čega Nelipčići – ugledna hrvatska velikaška obitelj, vladaju Sinjem čitavo stoljeće. Nastavljaju ih Frankopani, pa Talovci, a od druge polovice 15. stoljeća Sinj neprestano pokušavaju osvojiti Osmanlije.

Turci osvajaju Sinj 1516. godine, nakon čega on gubi svoju stratešku važnost, a domicilno stanovništvo napušta kraj zbog loših uvjeta života i visokog turskog zuluma. Osmanlijskog jarma Sinj oslobađaju Mleci 1686, a značaj povijesnog razdoblja koje slijedi osjeća se u Sinju i dan-danas.

U muzeju cetinske krajine pronašao sam kustosicu Anitu Librenjak koju sam zamolio da mi pojasni što se točno događalo u to vrijeme. “Pred kraj 17. stoljeća cetinska krajina je bila sve pustija, pa su Mlečani pokušali primamiti stanovništvo iz zapadne Bosne i Hercegovine što im je i uspjelo. 1687. godine dogodila se najmasovnija seoba. Ljudi iz Rame, Poljica, Livna i Duvna, vođeni fratrima, došli su u Sinj i sa sobom donijeli sve što su imali. Na odlasku iz Rame, gvardijan fra Stipan Matić teška je srca zapalio crkvu i samostan u Rami, kako ne bi pali u ruke osmanlijskoj vojsci i poslužili im kao uporište. Narod je već tada štovao čudotvornu sliku Majke od milosti, rad nepoznatog mletačkog majstora iz 16-og stoljeća pa su fratri ponijeli i tu sliku.”

“No, kad su došli u Sinj, Turci su i dalje prijetili. U jesen 1698.g. Daltaban-paša harao je po Cetinskoj krajini i u Čitluku na smrt sasjekao sedmoricu franjevaca. Na životu je ostavio gvardijana fra Pavla Vučkovića jer mu je progovorio na turskom jeziku. Fra Pavao odveden je u zatočeništvo sve do Bagdada, ali je nakon nekoliko godina uspio pobjeći i vratiti se u Sinj gdje je izgradio veliku crkvu u kojoj će se čuvati Gospina slika.”

“1715.g. Mehmed-paša Čelić nasrnuo je na Sinj sa 60 000 vojnika.” nastavila je gospođa Librenjak “Fra Pavao Vučković i njegovi franjevci, poveli su svjetinu unutar zidina Grada, a sa sobom i sliku Majke od milosti. Sinjana je bilo svega 700 ali nisu pristali predati grad, nego su ga odlučili braniti do kraja.”

Priča dalje kaže kako su Turci opsjedali grad nekoliko dana a pobjeda se činila neupitna. No, u noći sa 14. na 15. kolovoza. Turci su ugledali bijelu gospu koja poput utvare lebdi iznad zidina i ulijeva im strah u kosti. Vojsku je te noći pogodio neprotumačiv strah, a čini se i ‘srdobolja’ – dizenterija od koje su odmah stali umirati. Preživjeli su panično pobjegli, ostavili iza sebe 10 000 poginulih Turaka i golem ratni plijen, a Turci nakon toga više nikad nisu opsjedali Sinj!

“Čini se da su Turci napravili previd” objasnila mi je arheologinja i kustosica, gospođa Librenjak, “mislili su da će Sinj biti lagan zalogaj, pa su topove ostavili u Livnu, možda čak u opsadu nisu poslali cijelu vojsku od brojke koja se spominje u povijesnim izvorima. Međutim to je bila nevjerojatna obrana! Iako sam znanstvenica, a znanost ne vjeruje u čuda, ja smatram da u ovom slučaju bez čuda nije moglo!”

Ljudi su prepoznali Gospu kao zaštitnicu i počeli joj se moliti i zavjetovati. Odmah su prikupili zlatni nakit, a Mlećani su od njega iskovali krunu kojom su svečano okrunili Gospinu sliku 1716 godine. Tada su sinjski ‘vitezovi’ oživjeli dotad obamrlu srednjovjekovnu igru Alku te ju u čast Gospi i u spomen slavnoj bitci, odlučili igrati svake godine!

Tokom narednog stoljeća Sinjane su pohodile brojne nesreće: ratovi Austrije i Napoleonove Francuske, dva potresa, kuga, kolera, glad… Začudilo me kako se u tim prilikama održao kult Gospe, pa sam odgovor potražio u franjevačkom samostanu. U bogatoj samostanskoj knjižnici koja između 40 000 knjiga čuva i djela iz dalekog 15. i 16. stoljeća, 14 vrijednih inkunabula, te mnoštvo značajnih dokumenata koji još uvijek nisu historiografski istraženi, sastao sam se sa fra Mirkom Marićem koji mi je objasnio: “U 18. stoljeću je kuga poubijala mnoge Sinjane, ali prema našim podacima, gotovo svi koji su se zavjetovali Gospi, sačuvani su od kuge. Jedan potres je srušio crkvu, ali oltar sa slikom je ostao netaknut! Ljudi su primijetili takve stvari pa vjeruju u čudotvornost Gospine slike! Mi ne provjeravamo čuda znanstvenim metodama, to nije potrebno. Tko vjeruje – vjeruje, a tko ne – ne!”

Početkom 19-og stoljeća Sinjani, kao ni ostali narod Hrvatske, nije imao izgrađenu nacionalnu svijest, nisu se osjećali Hrvatima. U ilirskome preporodu koji je odigrao ulogu buđenja nacionalne svijesti, na ovim prostorima glavnu su ulogu imali upravo sinjski Franjevci. Njihov samostan postao je žarište preporoda za cijelu Dalmaciju. Tu su 1854 godine osnovali prvu gimnaziju u Dalmaciji s nastavom na hrvatskom jeziku, a šest godina kasnije i arheološki muzej, četvrti u Hrvatskoj, koji danas čuva preko tisuću vrijednih izložaka od prapovijesti do novijih vremena. Franjevci su bili intelektualna ‘krema’ sinjskog društva te su kao takvi stvarali i unapređivali bitne kulturne i znanstvene vrijednosti. Oni su pisali znanstvene radove i književna djela, ali su se bavili i arheologijom i paleontologijom, te prikupljali povijesne isprave, etnografsku građu, numizmatičke, filatelističke i medaljarske zbirke itd.

“Mi smo kroz gimnaziju oblikovali inteligenciju” objasnio mi je Fra Mirko. “Mnogi ljudi koji su prošli našu gimnaziju i sjemenište postali su ugledni znanstvenici i umjetnici, a mnogi su se zaredili i ostali unutar crkve! Ovdje je narod podosta pobožan! Većina Hrvata se izjašnjava katolicima, ali prema nekim procjenama svega ih 12% prakticira tu vjeru. U Sinju je situacija malo drugačija. Ovdje ih vjeru prakticira preko 20%, a gotovo svi se izjašnjavaju katolicima! Obitelji više nemaju tako puno djece kao prije, ali još uvijek je prirodni prirast u plusu. Nemamo ni krizu redovničkih zvanja, kao drugi dijelovi Hrvatske. U Sinju se svake godine zaredi 7 do 8 sjemeništaraca. Ipak, u duhovnim zvanjima nas nadmašuje susjedno mjesto Otok koje je po tome prvo u Hrvatskoj – oni od 4000 stanovnika imaju više od 30 fratara i 150 časnih sestara!”

Budući da se približavao blagdan Velike Gospe upitao sam ga kako se kreće posjećenost iz godine u godinu. “Prema hostijama koje podijelimo u dane oko Gospe, možemo procijeniti broj ljudi koji dolazi u Sinj sa svih strana. Iz godine u godinu on sve više raste jer su ljudi mobilniji, pa lakše hodočaste. Očekujemo barem 150 000 ljudi, koliko je bilo prošle godine!”

Noć uoči Velike Gospe, blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije cestama i poljskim putovima koji vode u Sinj stupale su tisuće hodočasnika. Iz Splita, Klisa, Trilja, Vrlike, pa čak i iz Rame, Livna i Duvna, ljudi su se uputili u Sinj – pješice! Hodali su cijelu noć u kolonama, da bi se pred zoru okupili na vrhu brežuljka ponad Sinja, na Starom Gradu odakle se, vjeruju, čudotvorna Gospa ukazala Turskim vojnicima, unjela im strah u kosti i rastjerala ih kako bi spasila Sinj i njegove ljude. Pogledali su čaroban izlaz sunca nad prostranim sinjskim poljem kojim vijuga moćna Cetina i svojim kapljicama obavija čitav kraj u jutarnju izmaglicu iz koje su izvirivale goletne planine, Dinara, Kamešnica i Biokovo.

Spustili su se potom do Gospinog svetišta, crkve u samom centru Sinja i prisustvovali svečanoj svetoj misi. Potom su fratri sa oltara skinuli poznatu sliku Gospe okrunjene u zavjetno zlato njenih vjernika, postavili je na postolje te započeli dugačku procesiju. Odmah kako su izašli iz crkve na pijacu sliku su preuzela četiri alkarska ramena, a prvo od njih bilo je ponosnog slavodobitnika Tine Radanovića. Polagano i svečano hodali su ulicama Sinja, sve dok ih u slavnoj dužnosti nisu zamijenila druga četiri ramena. Malo po malo mijenjali su se svi koji su uzoritim životom zaslužili čast da pronesu Gospu na ramenu, klerici, laici, muškarci, žene, mladi, stari… Vidno ganut puk gurao se prema slici i pokušavao je dotaknuti za sreću. Ljudi sa strane i sa prozora i balkona podno kojih je prolazila procesija bacali su prema slici stotine ružinih latica. Oči mnogih žena caklile su se od suza, a svako malo čulo se ushićeno zapomaganje “Gospe moja…” Kako bi procesija prošla kroz ulicu, svi ljudi iz nje ugurali su se u svjetinu i slijedili sliku. Rijeka pobožnih Sinjanina protezala se u beskraj.

Nakon što sam doživio samu srž živuće sinjske kulture, moja priča bila je zaokružena i gotova. Potražio sam gospodina Ivu Delongu da se pozdravim s njim, prije nego odem. Sjeli smo u jednu od kavana na glavnoj gradskoj pijaci gdje sam primijetio kako su mnogi ljudi ekstremno ušminkani, kao da su spremni za noćni provod a ne za blagdan Gospe.

“Vidiš…” objasnio mi je “ima ovdje mnogih koji za Gospu dođu samo da se pokažu na pijaci, a niti ne odu na misu. Kako bi fra Mirko rekao ‘Ne vjeruj Turcima oko džamije, ni Sinjanima na pijaci!’”

“Gospu nisu održali ni političari, ni ‘bukači’ kako ih mi zovemo, oni koji zvižde i buču političarima na alki, Gospu su održali obični ljudi, oni daleko od pijace.”

“Znaš da se alka u srednjem vijeku igrala svugdje… i u Makarskoj, Splitu, Zadru, Istri i van Hrvatske, po cijelom Mediteranu! Ali samo se tu održala i znaš zašto? Zbog Gospe! Zbog neraskidive veze između Alke i Gospe! To je u Sinju svetinja! Možeš o svemu pričati, kritizirati, možeš svakog ogovarati, ali u Alku i u Gospu ne diraj! To je svetinja!”