KRALJEVINA SRETNIH LJUDI
Sensa, prosinac 2015

Ako ima neka zemlja u svijetu u kojoj bi imalo smisla istraživati recept za sreću, onda je to svakako Butan, mala kraljevina u Himalajama koja je sreću uvrstila u svoj Ustav, kao vrhovnu vrijednost i glavni cilj razvoja. Putujem džipom po jedinoj cesti koja vijuga podnožjem Himalaja, uz koju se smjestio sav „urbani“ Butan, pa pješice, tjednima, sve do najzabačenijih dolina Himalaja u kojima žive ljudi. Pričam sa ljudima koje susrećem, i uz pomoć svog pratitelja i prevoditelja ispitujem ih jasno i direktno, koji je recept za sreću. 

Čini se da su kombinacije sastojaka i načini njihove primjene beskrajni, razlikuju se od čovjeka do čovjeka, od regije do regije i svatko, naravno, mora sam doći do vlastite dobitne kombinacije, ali rezultati svojevrsne ankete, svode se uglavnom na sljedeće. Treba redovno paliti svijeće od maslaca te mirisne štapiće od klinčića, muškatnog oraha, bijele i crvene sandalovine. Treba u smjeru kazaljke na satu vrtjeti molitvene kotače, bilo one ručne koji su zgodni za nositi gdje god, bilo oni vjekovima ugrađeni u lhakhange, stupe, chortene i mani zidove. Treba kačiti na vjetar molitvene zastavice, na prijevojima, križanjima puteva, ušćima rijeka i planinskim vrhuncima. Prilikom posjete hramovima, treba redovnicima dati sitne novčanice i popiti blagoslovljenu vodicu s rastopljenim šafranom, te pojesti ritualnu rižu pripremljenu na tscho način.

Mnogi moji srdačni i simpatični sugovornici, pomiješali su sreću sa dobrim i povoljnim okolnostima pa su mi, primjerice odgovarali sljedeće: kad se dogodi mettok-chharp, dakle kad sunce sije, a kiša pada u isti čas – to je dobar znak, jednako kao što je dobar znak kad vidiš sedam vrana na nebu istovremeno ili bijelog jaka kako se kupa u jezeru. Suprotno, loš je znak vidjeti nepovoljnu formaciju oblaka, putovati u društvu šestorice, pomaknuti poveći kamen, baciti smeće u vatru ili sjediti do onog tko je to učinio ili – Bože sačuvaj – susresti jetija. Ako se to kojim slučajem dogodi treba pod hitno prazne ljuske jajeta staviti na živu granu klekovine, nacrtati falus na zid svoje kuće, pojesti gavrana suprotnog spola od tvog i naravno postaviti što više molitvenih zastavica na ključna mjesta i što više puta ophodati lhakhange, stupe, chortene i mani zidove u smjeru kazaljke na satu. No, da se opet vratimo na početak, ta „loša sreća“ može se izbjeći redovnim paljenjem mirisnih štapića, puštanjem molitva u vjetar, vrtnjom molitvenih kotača i poštivanjem rasporeda zapisanog u zvijezdama kojeg tumače astrolozi.

Mogu posvjedočiti da Butanci predano poštuju znakove i redovno obavljaju sve što im propisuju običaji duboko utkani u živo tkivo njihovog svijeta. No je li to zaista razlog za njihovu sreću, i jesu li uopće oni sretniji od drugih ljudi? Na prvi pogled čine se jednostavni, skromni, uvijek nasmijani, tihi, blagi i srdačni, oslobođeni stresa i svih bolesti našeg (post)modernog društva. No, ne može se reći da je to karakteristika isključivo Butanaca. Takvi su manje-više svi ljudi koji žive u ruralnim krajevima širom svijeta, što dalje od urbanih centara iz kojih „civilizacija“ odnosno modernizam, silama globalizacije širi svoj utjecaj. Na drugi, dublji pogled, ipak se čini da razlika postoji, i opipljiva je. Butan je doista, još uvijek, drugačiji.

Bitnu ulogu u tome odigrale su najviše planine na svijetu – moćne Himalaje – koje su poput nepokorivih i neosvojivih bedema čuvale Butance kroz vjekove. Štitile su ih od svih svjetskih zbivanja i pošasti, pa su ih tako zaobišli i ratovi i kolonizatori i svjetske krize. Butanci su se mirno ugnijezdili u zabačenim planinskim dolinama i gledali svoja posla. Nisu međusobno ratovali nego su surađivali. Sjedioci su obrađivali zemlju, a nomadi stočarili. Međusobno su se sastajali i trampili žitarice i mliječne proizvode. Malo tko je ikad dolazio do njih, toliko su planine bile neprohodne i zahtjevne za putovanje, da nitko nije mario za taj surovi kraj svijeta. A oni koji su ipak dolazili, morali su biti kreativni. Primjerice Guru Rinpoche je doletio u Butan na krilima letećeg tigra, kako bi pronio novi nauk budizma. Ta polupovijesna-polulegendarna ličnost je i danas jedan od glavnih svetaca i heroja Butancima, a tko hodočasti do gnijezda u kojima je leteći tigar spavao i do mjesta gdje je ostavljao svoje tragove, također može doprinijeti mnogo postizanju sreće.

Budizam se uspio proširiti cijelim Butanom, skladno se izmiješao s prethodnim šamanističkim tradicijama i duboko se ukorijenio. Po mom mišljenju to je prva od dvanaest budističkih zemalja koje sam posjetio gdje zaista vrijede neki stereotipi koje imamo o budizmu – primjerice, da ljudi ne jedu meso i trude se prakticirati nenasilje prema svim živim bićima. Na zgodnom primjeru to mi potvrđuje Lhendup Tharchen, ravnatelj Nacionalnog parka Jigme Dorji u kojem je bengalski tigar opažen na najvišoj dosad zabilježenoj nadmorskoj visini – 4200 metara. Ipak, g. Tharchen priznaje da nikad nije zabilježeno da tigrovi lete, čime provjeravam njegovu vjerodostojnost, gledano iz našeg zapadnjačkog, skeptičnog i racionalnog kuta. G. Tharchen sad proučava snježne leoparde – eluzivne zvjerke koje su posvuda kritično ugrožene osim u Butanu. „Kad snježni leopard zakolje stoku, mlade jakove ili ovce, stočarima u Nepalu, Indiji, Tibetu, oni ga traže sve dok ga ne ubiju iz odmazde. Butanci radije idu astrologu koji im kaže koje rituale trebaju napraviti da bi povratili ravnotežu, i to je dovoljno. Svugdje ljudi postaju svjesni nužnosti zaštite okoliša tek kad ga izgube. Mi smo tradicionalno svjesni te nužnosti, a još ga imamo. Sad radimo na nadogradnji kroz modernu edukaciju, i to je formula za uspjeh.“

Okoliš je, čini se, sav izvor snage Butancima, a zaštita okoliša jedan od glavnih stupova njihova razvoja. Naime, Himalaje su čuvale Butan od ostatka svijeta sve do duboko u 20. stoljeće. Butanci su svjesno birali izolaciju, bili zadovoljni s tim što imaju, a ne znatiželjni prema onome što se nudi drugdje. Sve do 1961 godine u Butanu nije bilo ni gradova, ni novca, škola, cesta, struje… Mala i jednostavna kraljevina kojom je upravljala dinastija pravednih vladara, nije imala ni zdravstveni ni sudski sustav, pa čak ni vojsku. No do sredine 20.stoljeća pošast i prijetnja su već evoluirali. Višestruko nadmoćniji susjedi Indija i Kina, počeli su okupirati himalajska kraljevstva, pa su mudri butanski kraljevi shvatili da je jedini način da se zaštite taj da se otvore svijetu i kažu mu da postoje, te da krenu u razvoj, ali pametno i kontrolirano.

Kralj Jigme Singye Wangchuck, kad je došao na vlast 1972. godine, uvidio je da njegovo kraljevstvo, koje čini 600.000 ljudi, pritisnuto s milijardu Indijaca na jugu i milijardu Kineza na sjeveru, nikad neće biti ni vojna ni ekonomska sila. Da bi preživjeli, zaključio je, moraju imati jak identitet, a identitet čine kultura, jezik, religija, arhitektura, nošnja… On nije razumio zašto sve zemlje mjere svoj razvoj BDP-om kad najdublja želja svakog čovjeka nije samo biti materijalno bogat, nego biti sretan. Stoga je osmislio filozofiju bruto nacionalne sreće (BNS) i postavio je za glavni cilj i mjerilo razvoja. Od četiri stupa koja čine BNS – samo jedan je materijalno blagostanje, a drugi su: zdrav i raznolik okoliš, snažna tradicionalna kultura te pravedno i kvalitetno vodstvo.

Jigme Singye Wangchuck – posljednji apsolutni monarh u svijetu, zaista je bio pravedan i kvalitetan vođa. Svugdje po Butanu susrećem ljude koji su ga upoznali. U Selu Chozo u Lunani, najudaljenijoj naseljenoj dolini Himalaje pričam s Kamchen Dorjijem: „Došao je nekoliko puta, svaki put nenajavljen. Nije volio da čistimo selo i pripremamo slavlje za njegov dolazak. Nije volio da sklanjamo pogled i ne gledamo ga u oči, kako nalaže običaj. Bio je u pratnji svoje obitelji i kraljevske garde, a svi su spavali u našim kućama, jeli ema-datsi (nacionalno jelo: čili sa sirom) kao i mi. Jako su nas se dojmili.“

Posljednji put kad je išao pješice po svim selima, od 2003 do 2006, objašnjavao je ljudima nešto što ih je šokiralo. Odlučio se odreći apsolutne vlasti u korist parlamenta te uvesti demokraciju. „Objašnjavao nam je svima da se on trudi biti dobar vladar, i tako odgaja svog sina, nasljednika, ali jednom se može roditi ludi kralj, a ako je sva vlast u jednim rukama, taj čovjek može sam upropastiti cijelu zemlju. Rekao je da je više ljudi uvijek mudrije od jednog čovjeka.“

Narod mu je povjerovao, i tako je zemlja 2008. godine zaokrenula u smjeru parlamentnarne demokracije. Promjene se i dalje uvode postupno. Ceste se grade polako. Škole i zdravstvene ustanove malo po malo sve dublje zadiru u Himalaju. Gospodarski razvoj se događa, ali i dalje oprezno. Pritiscima stranog kapitala se odupire ako oni prijete okolišu ili kulturi. Nije dozvoljena ikakva gradnja koja ne prati tradicionalni arhitektonski ključ. Velika većina Butanaca i danas nosi narodne nošnje. Struja je došla osamdesetih, a danas i najudaljeniji nomadski šatori imaju solarne ploče. Televizija i Internet su došli 1999, ali ljudi i dalje radije gledaju romantične sapunice lokalne produkcije, nego strane programe. Turista je i dalje jako malo, jer je cijena dana boravka u zemlji 250 dolara, kako bi se izbjegli negativni učinci masovnog turizma.

Butanci danas žive svoje zlatno doba. Standard im raste, a želje su im još uvijek debelo unutar mogućnosti. Budizam ih uči da su žudnje izvor sve patnje. Oni nisu oslobođeni želja, ambicija i stremljenja, ali ne žele što nemaju, nego imaju i više nego što žele. Nije li u tome zapravo i ključ sreće?

Možda najbolji epilog i odgovor na to pitanje nudi Chador Ghyeltsen iz Shakshepase, selu tjedan dana hoda od ceste. Chador je srednjih godina, a kao i svi gorštaci, snažan je i vrijedan. Pripada obitelji koja posjeduje mnogo konja i koja već generacijama vodi karavane po Himalaji. Posljednjih deset-dvadeset godina, kad su se pojavili turisti koji vole hodati po njegovim planinama – on je kao i mnogi drugi – nudio svoje karavanske usluge turistima, od čega je nagomilao više bogatstva nego ikad prije. Posljednjih par godina, u njegovom se svijetu pojavila nova, još unosnija gospodarska aktivnost: lov na Cordyceps sinensis. Kinezi su otkrili da u butanskim brdima, za vrijeme kišne sezone iz stražnjice mrtve gusjenice cordyceps raste gljivica sinensis koja se pokazala učinkovitijom u rješavanju njihovih tegoba nego sastojci nosorogova roga, slonove kljove i tigrovih mošnji – zajedno! Pa je zato i skupo plaćaju. Chaddor Ghyeltsen je tako ove godine, kao i mnogi gorštaci, cijelo ljeto kisnuo po brdima i tražio leš gusjenice kojoj iz stražnjice viri gljiva. Nabrao ih je dvije kile, zaradio dvadeset tisuća dolara i odlučio ove jeseni odmarati.

Zatičem ga kako sjedi ispred svoje kuće i odbija vodiče turističkih ekspedicija koji ga nagovaraju da im ustupi svoje konje. Odlaze od njega ljuti, kad mu prilazim znatiželjno se smješkajući. Pitam ga zašto ne želi raditi sad kad je najjača sezona karavana – nakon ljetnih monsuna, a prije nego što zima napada na prijevoje koji će Shakshepasu odvojiti od ostatka svijeta sve do sljedećeg proljeća. „A što da radim sa tim novcem?“ odgovara pitanjem opušteni mudrac kroz blaženi osmijeh „Dogodine ću do grada po solarne ploče i metalni krov za kuću. Dogodine ću do grada po nove cipele i još neke stvari za djecu. Sada samo želim mirno sjediti ovdje i gledati svoju djecu kako rastu i svoje konje kako mirno pasu na obroncima ovih planina.“