MASAJSKO VJENČANJE
Meridijani, lipanj 2013

Prvi dan njenog života kiša je padala od jutra. Zato su joj roditelji nadjenuli ime Nalotesha – Ona Koja Dolazi S Kišom. Kiša pada i danas od jutra, danas, kadadolaze po nju. Danas je posljednji dan života kakvog poznaje, posljednji dan života s roditeljima, sa obitelji s kojom je provela svaki dan proteklih šesnaest godina

Svaki je novi dan tog života u Masai Mari bio nalik prethodnom. Dječaci i mladići iz njene široke obitelji ujutro su odlazili sa stokom na ispašu, a uvečer se vraćali. Ona je bezbrižno gacala u blatu oko kuće, pila kravlje mlijeko, spavala u zadimljenoj manyati, u kući od šiblja, blata i sušene kravlje balege u selu Inkamurunya, brinula o svojoj mlađoj braći i sestrama, muzla krave i ovce, rasla kao gljiva poslije kiše… Neke njene vršnjakinje išle su u školu, ali ta privilegija nije bila rezervirana za nju. Kad je prvi put prokrvarila, obrezali su je. To je bio najbolniji dan u njenom životu, ali sjeća ga se i po tome što je nakon toga neko vrijeme nosila lijep obredni nakit pa se isticala od drugih. Taj je nakit istovremeno označavao da je spremna za udaju. Danas je došao taj dan kada će doći po nju i odvesti je u nepoznato, dati je neznancu. Od jutra strepi od znatiželje i uzbuđenja, od jutra je tuga preplavljuje kao što kiše poplavljuju čitavu ravnicu goleme Masai Mare.

Naloteshin otac Ole Sankei jedne sušne godine nije mogao naći dovoljno trave za svoju stoku. Nije spadao među bogate starješine svog naroda, imao je svega stotinu krava, ali to je bilo dovoljno da uzdrži svoju brojčanu obitelj. Život je bio lagan kad su kiše bile dobre. Njegova su djeca išla sa stokom u ispašu, a on je mogao boraviti u selu, razgovarati sa drugim starješinama u hladu stabla akacije i piti domaće pivo fermentirano od meda i odabranih sjemenki i trava. No, kad su kiše podbacile a ljeta bila duga i sušna, Ole Sankei je morao uzeti stvar u svoje ruke i otići sa stokom na teritorij susjednih klanova. Nikad nije mogao predvidjeti što ga čeka. Ponekad bi mu dozvolili ispašu, a ponekad bi se morao i potuči da spasi vlastitu kožu. Za vrijeme posljednje suše otišao je sa stokom na jug, daleko od kuće. Tjednima je spavao u šipražju. Na jugu su travnjaci bili sočniji, ali je bilo više lavova koji su mu napadali stoku. Desetinu stoke ubili su mu lavovi, a još desetinu „murani“ – dječaci koji borave nekoliko godina u šipražju radi inicijacije, a hrane se isključivo mesom koje otimaju drugim pastirima. Iako su oko njih stotine i tisuće zebra, gazela, antilopa, gnuova i drugih velikih afričkih beštija, Masai ih sve smatraju odvratnima i nikad ih ne ubijaju, kao ni leteća ni plivajuća stvorenja.

Pored svih tih nedaća, zadesila ga je i još jedna. Stoku je napala neka pošast, pa mu je trebao lijek. Bio je prisiljen doći do nepoznatog sela i tražiti ljude lijek za stoku. Srećom, nabasao je na dobrog čovjeka po imenu Lentuala Dapash. On mu je dao lijek za stoku, koliko god mu je trebalo, bez da ga je ikad pitao tko je, što je i odakle je. Kako se nalazio na terenu blizu Nacionalnog Parka, Ole Sankei je bio dužan platiti danak za ispašu, ali nije imao ništa novaca sa sobom. I tu mu je pomogao Lentuala Dapash. Tako je započelo njihovo prijateljstvo. Ole Sankei pozvao ga je da ga posjeti u njegovom selu Inkamurunyi kad prođe suša. Kad je Lentuala napokon došao, Ole Sankei mu je pjevao hvalospjeve i svima pričao kako je Lentuala dobar čovjek koji je pomogao neznancu. Pitao ga je kako mu se može odužiti. Želi li nekoliko krava ili neku od njegovih kćeri za udaju. Lentuala se zahvalio. Rekao je da njemu ne treba ništa, ali da ima polubrata Shuela kojeg bi volio oženiti. Tako su dogovorili svadbu.

Lentuala se vratio u Inkamurunyu nekoliko mjeseci kasnije i doveo sa sobom jednu kravu koju je poklonio Oleu kao svojevrsni polog za miraz koji je dužan platiti za njegovu kćer Naloteshu. Sjeli su oko vatre i dogovorili sve detalje oko svadbe u tančine. Par tjedana kasnije Lentuala je trebao dovesti Shuela da ga upozna sa budućom suprugom Naloteshom, da čuje savjete koje mu njen otac ima reći i da je potom zauvijek odvede. Između njihovih sela je pedesetak kilometara i oni bi taj put inače prehodali, ali Lentuala je imao sreće. Nekoliko dana ranije nazvao ga je njegov prijatelj Marampei koji je vrlo ugledan među drugim narodima jer je završio fakultet i osnovao veliki kamp za turiste na ulazu u Nacionalni Park, ali ne i posebno ugledan među Masaima jer ima samo pedesetak krava. Marampei mu je rekao da ima dvoje stranaca iz daleke Hrvatske koji žele naučiti nešto o Masai običajima. Kako je čuo da se Lentualin polubrat ženi, ponudio mu je prijevoz mladenaca iz njenog sela u njegovo, a zauzvrat zatražio da stranci mogu svjedočiti svadbenim običajima. Lentuala je oduševljeno pristao jer tako će riješiti pitanje prelaska između sela koji inače ne bi bio vrlo ugodan. Sezona je kiša i sve je puno blata, pa bi se svečana svadbena odjeća previše uprljala.

Shuelu Dapashu se također svidjela ideja. Kad se sa najboljim prijateljem i kumom Matayianom Leturom ukrcao u džip na dan uoči vjenčanja i upoznao strance rekao im je da se veseli što već sa 21 godinom ima priliku oženiti drugu ženu. Ispričao im je kako mu je dosad najdraže razdoblje života bio period murana, kad je sa vršnjacima boravio nekoliko godina u šipražju, jeo samo goveđe meso i puštao kosu da raste. Rekao im je da sve više mladih Masaja koji idu u školu ne prolaze kroz razdoblje murana jer ne mogu toliko izbivati iz škole, ali njemu je bilo drago što nije išao u školu jer je tako mogao postati punokrvni Masai ratnik – muran. Kad je to razdoblje završilo i kad mu je majka ceremonijalno odrezala kosu, došlo je vrijeme za ženidbu. Sa osamnaest godina je oženio jednu mladu ženu i s njom dobio sina. Nadao se drugoj ženi ali ne prije 25. godine. Masai su tradicionalno poligamni što je nastalo kao svojevrsna prirodna adaptacija na veliku smrtnost djece i mladih ratnika. No više žena uzimaju samo oni bogatiji Masai koji su uspjeli nagomilati velik broj krava. Shuel je do 21. godine prikupio već 120 grla stoke, a sada je zahvaljujući dobrom starijem polubratu Lentuali dobio priliku da već tako mlad uzme drugu ženu. Da bi Masai bio ugledan mora imati i više žena i puno krava. Samo jedno od toga nije dovoljno. A Shuel je blistao od zadovoljstva jer je na najboljem putu da postane ugledan Masai.

Zanimalo ga je kako će mu se Nalotesha svidjeti, ali se i malo pribojavao njenog oca. Kad je te večeri došao u njihovu kuću sa darovima, njen mu se otac svidio, ali Naloteshu nije još vidio jer je bila iza zida, u mraku. Noć je pala nad Inkamurunyu, prolom oblaka je tutnjio i svakim satom povećavao količinu blata oko Naloteshine kuće.  U skučenoj prostoriji jedino svjetlo dolazilo je od vatre koja je tinjala ispod velikog lonca u kojem se kuhalo meso. Jedini mali prozor veličine šake jedva je propuštao nešto dima van, pa je u prostoriji uvijek bilo toliko dima da su svi zidovi bili crni, a ljudi mogli tek maglovito vidjeti jedni druge. No, zato barem nije bilo komaraca i drugih insekata.

Okupilo se desetak ljudi iz uže obitelji Dapash i šestero gostiju, mladoženja Shuel, njegov kum Matayian, polubrat Lentuala, njegov prijatelj Marampei i dvoje stranaca. Marampei je potiho prevodio strancima što se priča. Ljudi su dugo zadovoljno komentirali količinu padalina u ovoj kišnoj sezoni te tvrdili da narednog ljeta neće biti problema sa ispašom. A potom je Ole Sankei krenuo u dug monolog. Ispričao je cijelu povijest svoje obitelji i odrastanje Naloteshe, detaljno je opisao zgodu susreta sa Lentualom, iznio kroniku njihovog prijateljstva, te izrazio vjeru da će ovo vjenčanje još više povezati njihove dvije obitelji. Potom je, kažiprstom upirući u zrak, rekao Shuelu da ima čuvati i paziti njegovu Naloteshu, kakva god ona bila, da je ima poštovati, dati joj krave i zaštitu, napraviti joj puno djece i brinuti se za sve njih. Naloteshi je rekao da je došlo vrijeme da ode iz njegovog doma, kao što sve Masai žene odlaze prije ili kasnije. Rekao joj je da se potrudio pronaći joj dobrog supruga i dobru obitelj koja ima puno krava i dobru reputaciju i da mu ima biti zahvalna na tome. Da ima poštovati svog muža i voljeti ga kakav god on bio, bio on glup, ružan ili jadan. Rekao joj je da sutra, kada krene iz njegove kuće, da se ne okreće i da se ne vraća dok ne prođe pet godina, ili dok njeno prvo dijete ne navrši godinu dana.

Starog nitko nije smio prekidati, a oni kojima se obraćao morali su odobravati njegove riječi. Tako su Nalotesha i Shuel prvi puta čuli glas jedan drugome. Pristali su na sve što je Ole Sankei govorio. Kad je govor završen i ljudi se razišli svojim kućama, Nalotesha i Shuel, iako se još uvijek nisu vidjeli – bili su vjenčani.

Kiša je padala cijelu noć, a nije stala ni ujutro. Najmlađi sinovi Olea Sankeija otišli su s kravama na pašu i tog jutra, ali jedak vonj goveda tinjao je oko kuće, u dubokom, mokrom blatu okućnice, u porama suhog blata zidova manyate, u odjeći stanovnika Inkamurunya… Nikakve ga kiše nisu mogle isprati. Shuel je sa kumom Matayianom i drugim znatiželjnicima čekao vani na kiši da iz kuće izađe Nalotesha i krene na svoj put u novi život. Naloteshu su od ranog jutra u kući sređivale njena majka i pomajka. Mazale su joj kožu crvenom bojom okera, svetom bojom Masaia. Ukrašavale su je raznobojnim nakitom, a posebno svetim plavim perlicama, jer plava je boja božja zato što odražava boju nebesa. Omatale su je u nove, čiste marame, šarene ali sa dominacijom zelene boje koja je boja božjeg najvećeg blagoslova – svježe trave nakon kiše.

*

I evo je, stoji sama u hodniku manyate, okrenuta prema izlazu iz kuće svoje obitelji. Nepomična je, pognute glave, zamrznuta u posljednjim trenucima djetinjstva. U kutovima očiju skrovito se gomilaju suze. Stoji tako dok trenutci prolaze, kao da joj se nikamo ne žuri, kao da oklijeva. Ponekad niz njeno lice suza kapne na prašnjav pod. Pušta je, dopušta joj da kane. To je suza neizbježnosti prihvaćanja sudbine, slatke tuge poslušnosti. Ta je suza rekvijem proteklom, minulom životu, epitaf djetinjstvu koje nestaje zauvijek dok Nalotesha odlučuje zakoračiti ususret svjetlu koje dolazi s neba Masai Mare, mliječnog neba iz kojeg je upravo prestala padati kiša..

Korača Nalotesha vjekovima zacrtanim običajem u polukrugu ispred manyate, putem koji su  njen otac i ujak netom blagoslovili prolivši po njemu mlijeko i pivo. Pedesetak skrušenih koraka dalje, čeka je Shuel. Iako ne podiže glavu, ugleda ga krajičkom oka, a njena tuga kao da se u taj tren produbi u strelovitom mrštenju obrva. Shuel se, naprotiv, čini zadovoljan. Rastegao je osmijeh od uha do uha dok korača zajedno s njom. Još su tisuće koraka do džipa, preko travnjaka obilno natopljenog kišnicom. Shuel ubrzava korak. Nalotesha zaostaje ali ide dalje i ne okreće se. Prati je nekoliko žena iz klana, ali samo do džipa. Ne razgovaraju, niti se pozdravljaju. Iza njih Lentuala uz pomoć prijatelja nosi Naloteshin kovčeg u koji je strpala sve stvari koje posjeduje i sve stvari koje prenosi iz stare obitelji u novu. Shuel zadržava širok osmijeh, a Nalotesha pognutu glavu i u džipu koji zauvijek odlazi iz Inkamurunye.

Kiše su stale, ali su preko noći izrazito natopile teren pa se džip muči s blatom teže nego što se mučio pri dolasku. Sve češće zapinje, ali se vozač uvijek nekako iskobelja van iz kaljuže. Prvi veći problem na putu pojavljuje se na prelasku jednog potoka koji je nabujao preko noći.  Vozač predloži svima da izađu i pređu vodu pješice, kako bi džip lakše prošao. Na dnu potoka je blato i pijesak, a voda dopire do koljena. Svi su već ugazili u vodu i krenuli preko, kad primijete da je Nalotesha zastala na obali u nedoumici. Shuel potrči prema njoj i bez pitanja je podigne snagom i ponosom ratnika i odlučnim korakom prenese je preko rijeke da se ne smoči i ne uprlja. Skrušena, zamišljena Nalotesha prvi put se osmjehne, tek vidljivo, ali slobodno.

Raspoloženje se u džipu malo podigne, a Nalotesha progovori prve riječi sa Shuelom. No, ubrzo potom, džip fatalno zarobi duboko blato. Svi pokušaju otkopati blato i napuniti ga otkinutim šibljem, no džip samo vrti kotače u prazno . Nakon nekoliko sati neuspjelih pokušaja, Marampei i Lentuala odustanu i odu pješice do prvog sela po pomoć. Za to vrijeme mladenci u džipu sve više pričaju, ali Naloteshine riječi su tihe, a progovara ih i dalje pognute glave. Pomoć dolazi kasno poslijepodne. Svi se sele u drugi, veći i jači džip, koji bez većih problema savladava novo blato. No, Shuel zaključi da je prekasno za slavlje u njegovom selu. Ne želi dovesti mladenku u svoje selo po noći, nego po danu, da je svi lijepo vide. Lentuala ponudi da svi prespavaju u njegovom selu koje se nalazi na pola puta, i potom nastave put drugog jutra.

Lentualino selo opkoljeno je dubokim blatom, ali u njegovoj manyati je suho. Njegove žene već su zaklale kozu i skuhale je da nahrane pristiglu družinu. Mesa ostane dovoljno i za doručak drugog jutra koje osvane i ostane sunčano. Družina nastavi vožnju u dobrom raspoloženju, nadajući se danas napokon stići do Shuelovog sela Empopongija. Krajolici su danas posve drugačiji, puno zeleniji i brdovitiji sa puno manje blata. Voda u potocima izgleda svježa i obilna, tlo izgleda meko i sočno, a na njemu ne pasu samo krave, nego i zebre, gazele i antilope. Nalotesha gleda znatiželjno kroz prozor. Stranci je upitaju kako joj se čine novi krajolici. Kaže im da joj se sviđaju, da kod njih nema toliko divljači te da je ovdje ljepše.

Družina u podne stigne do jednog sela iz kojeg se na suprotnom obronku lijepo vidi Empopongi. No, jedna je velika rijeka za preći prije Shuelovog sela, a ona je nabujala od kiša, pa vozač odluči u tom selu ostaviti džip oko kojeg se već okupilo znatiželjno mnoštvo. Svi ljudi, koji dobro poznaju Shuela, žele promotriti njegovu novu ženu. Naviruju se kroz prozore i gledaju je, a potom se smiju i komentiraju. Ona je tiha i skrušena, ali ne više tužna. No, preko noći je nestao oker sa njene glave, pa joj ove žene ponovo nanose tu omiljenu Masai boju da u novu obitelj dođe potpuno svečana.

Na putu do Empopongija Shuel ponovo prenosi Naloteshu preko rijeke koja je nabujala od svježe kišnice. Voda je meka, bijela, brza i snažna. Na ulasku u selo Nalotesha znatiželjno proviruje ispod oka, da vidi kakav je svijet u koji je došla. Čini se zadovoljna. Selo je doista lijepo. Za razliku od njenog, koje je u ravnici natopljenoj blatom, ovdje je krajolik brdovit i zelen. Trava je sočna, a blata je malo. Ljudi sjede okolo u hladu drva akacije, u hladu golemih kaktusa. Manyate su razbacane po valovitoj okolici. Većina je stoke sad izvan sela, sa dječacima na ispaši, ali nekoliko je krava, ovaca i koza ostalo u selu.

Shuelova manyata je doista velika i dojmljiva. Desetak kuća poredalo se po kružnici oko povećeg korala koji je sada prazan. Masai grade kuće oko korala kako bi zaštitili stoku od zvijeri, posebice lavova, hijena, šakala i leoparda. Najmanju i najranjiviju stoku ipak drže unutar kuća u kojima i oni spavaju. Shuelova manyata cijela je okružena zidom od trnovitih grana. Izvana je gusta trava, a unutra je blato, nastalo od silne stoke velike obitelji Dapash. Glavni ulaz u manyatu vodi kroz jasan, trnovit portal, a od njega do kuće Shuelovog oca i njegove prve žene – Shuelove majke, put je očišćen od svog blata. Njime ima proći Nalotesha, koja je zastala pognute glave na trnovitom portalu. Prilazi joj Shuelova majka te ispred pogleda okupljenog mnoštva obavi propisane obrede – utrlja Naloteshi maslac na glavu te prolije mlijeko i pivo ispred njenih dostojanstvenih koraka. Nalotesha uđe u kuću, a za njom i dva muškarca sa njenim kovčegom. Čim se sjela u odaje koje su joj propisane, Naloteshi daju piti mlijeka iz posude od suhe, izdubljene tikvice, a u naručje joj polože malo dijete, vjerujući da će to osigurati da bude plodna i rodi mnogo djece. Nalotesha mora ostati u njihovoj kući sve do drugog jutra. Ne smije izaći van gdje je već počelo slavlje u čast njenog dolaska.

Mladići iz Shuelove dobne skupine koji su s njim prošli razdoblje murana, zapjevaju grlene, višeglasne pjesme i zaplešu neobični ples koji se sastoji od skakanja u mjestu. Nakon njih, zapjevaju i žene, također višeglasnim, ali ne grlenim nego visokim glasovima. Poslože se u špalir i polaganim korakom krenu prema kući u kojoj sjedi Nalotesha. Sa sobom nose poklone, jednu kozu, nove marame i posude od sušenih i izdubljenih tikvica.

Kasnije popodne slavlje se utiša. Ljudi se povuku na predah očekujući povrat ostatka klana sa ispaše. Pastiri se vrate u selo sa stotinama grla stoke uz zrake zalazećeg sunca. Žene i djeca požure pomusti krave i pospremiti ih u koral unutar manyate. Na kraju dana u kojem nisu padale kiše najvažniji ljudi iz Shuelovog klana okupe se u kući u kojoj sjedi Nalotesha. Započnu raspravu o imenu koje će nadjenuti Naloteshi. Muškarci joj moraju dati ime kojim će je zvati samo muškarci, a žene drugo kojim će je zvati samo žene. Nadahnuti prelaskom rijeke ispred Empopongija, muškarci se odluče Naloteshi dati ime Noonkuta – Svježa Kišnica. Žene, nadahnute ukusnom hranom koja se pripravlja samo za svadbene ceremonije, dadnu joj ime Nemuta – Ceremonijalna Hrana.

Nakon toga svi zapjevaju tipične višeglasne, grlene Masai pjesme koje govore o ljepoti žena, o hrabrosti ratnika, o spretnosti pastira da obrane stoku od lavova… Stariji ostanu pjevati u kući, a mladi se prebace u mrak izvan kuće. Zbiju se u krug i zapjevaju iz sveg glasa, a nakon svake pjesme smiju se i viču sve dok netko ne započne novu pjesmu. Takva zabava potraje do duboke noći, a potom se svi povuku na spavanje. Mladenci još nekoliko dana ne smiju lijegati zajedno, pa Shuel ode u kuću gdje se nalaze njegova prva žena, njihovo jedino dijete i kum.

I novo jutro osvane i ostane sunčano. Svaki je novi dan u Masai Mari nalik prethodnom. Žene pomuzu krave i koze, a dječaci ih potom izvedu na pašnjake. No za Shuela još uvijek traje posebno vrijeme rituala prijelaza, pa dio njegove stoke ostane u selu. Shuel izvede Noonkutu iz kuće svojih roditelja i odvede je do stoke da joj pokaže svoje bogatstvo. Potom joj kaže da će joj sada dati svoj svadbeni dar, drugi dio miraza. Ona se razveseli, nasmije te sagne do poda i rukama zagrabi svježu kravlju balegu. Shuel prođe kroz svoje stado i odabere nekoliko zdravih i uhranjenih grla. Kako on pokaže štapom na odabrane, tako ih Noonkuta obilježi kravljom balegom, da se zna koje su njene. Kasnije će ih posebno žigosati. Shuel joj je dao ukupno deset krava i time je svadba završena. Oko Noonkute se okupe seoska djeca, obgrle je, a Shuelov maleni sin uspne se u njeno naručje. Noonkuta više ne krije osmijeh.

Stranci pitaju Noonkutu kako joj se sviđa u Empopongiju, a ona im odgovori da je bolje nego u Inkamuryuni. Da su ovdje travnjaci bolji, stoke više, da su ljudi dobri. Kaže da se ne želi vratiti doma, da joj je ovo novi dom i da je tu dobro. Pitaju je i kako se osjeća kao druga  žena svoga supruga. Noonkuta kaže da joj je draže biti druga žena nego prva, jer druge, mlađe žene Masai više poštuju. Kaže da nije ljubomorna. I da želi imati puno djece. Barem petero.

Stranci joj obećaju da će se jednom vratiti i da će joj tada donijeti slike s vjenčanja te da se nadaju da će je naći sa mnogo djece… Pozdrave se sa svima i odu iz sela, pješice, bez okretanja. Pređu rijeku, dođu do džipa i odvezu se kroz bujne zelene travnjake na kojima pasu zebre, gazele i antilope. Masai Mara ostane iza njih, obasjana suncem.