Meridijani, prosinac 2012

Biševo je naš najdalji službeno naseljeni otok. To je i otok na kojem se ponajbolje može osjetiti sav čar i užas života na jadranskoj pučini. Ljeti ovdje živi dvjestotinjak ljudi, a Modra špilja privlači desetke tisuća turista. No, zimi turistima nema ni traga, a i lokalno stanovništvo se teško nađe. Na otoku ostaje tek petnaestak stanovnika – onih pravih, istinskih, nepokolebljivih otočana – gotovo odsječenih od ostatka svijeta. Kroz njihove priče pokušali smo vam dočarati život na pučinskom otoku.

Svaka priča o Biševu počinje i završava u Komiži. Svaki čovjek koji proživi svoj ovozemaljski vijek više ili manje na Biševu, rađa se i umire u Komiži na otoku Visu. Komiža i Biševo neraskidivo su povezani, iako ih razdvaja par milja, često vrlo nemirnog mora. S komiške rive lijepo se u daljini vidi Biševo, na onom djelu pučine gdje sunce zalazi. Ali odatle se na Biševo gleda dvojako. Oni koji su povezani s Biševom, koji su tamo rasli i tamo imaju djedovinu, čeznu za njim i gledaju ga kao obećanu zemlju kojoj će se jednom vratiti. Oni koji s Biševom nemaju ništa, gledaju na nj kao na provinciju – otok još manji, još dalji od kopna i još manje važniji od njihovog otoka Visa.

U Komiži se rađamo i umiremo – na Biševu živimo.“ rekao mi je jedan stariji Biševior. Iako na Biševu uglavnom i žive pretežno stari ljudi, čudo je da gotovo nitko tamo ne umire. Kad se terminalno razbole, obično se vrate u Komižu radi liječničke skrbi. Ako im more dopusti. Jedina tanka nit kojom je Biševo povezano s Komižom zove se „Pruga“. To je omanji brod koji ljeti svaki dan vozi od jednog do drugog otoka, a zimi načelno tri puta tjedno, ako more dopusti. Zna se desiti da ne dopušta i po deset dana. Ono malo Biševskih stijena od ljudi tad je potpuno odsječeno od svijeta.

Malom Prugom je sve došlo na Biševo – ljudi, životinje, građevinski materijal, hrana, automobili, poljoprivredni strojevi, turisti, ideje… U povijesnom početku priče o Biševu, situacija je bila obrnuta. Kršćanstvo je sa redovnicima Benediktincima na istočni Jadran prvo stiglo iz Italije na udaljene otoke Palagružu, Svetac, Biševo, pa se od tamo proširilo na Vis, Hvar i tek onda na kopno. Na Biševu i Svecu ranokršćanske crkve postojale su vjerojatno već u 6. stoljeću, a na njihovim temeljima razvili su se nekoliko stoljeća kasnije pravi centri širenja kršćanstva.

Prugom sam i ja došao na Biševo i to jednog sunčanog, ali hladnog prosinačkog dana. Iskrcao sam se u glavnom pristaništu Biševa – Mezoportu. Pruga je potom nastavila dalje oko otoka, do mjesta Porat u uskom i dubokom zaljevu koji koliko-toliko štiti mjestašce od nemilosrdnog otvorenog mora. Nedaleko od Porta sličan je zaljev sa još manjim mjestom Salbunara i to su jedina tri obalna mjestašca. Između njih, na brdu u centru otoka ugnijezdilo se još nekoliko malenih zaseoka – Polje, Potok, Vela Gora i Nevaja – s tim da je Polje najveće i najvažnije od svih. Ono malo zimskih stanovnika otoka rasporedilo se tako da je skoro u svakom naselju bar netko, ali ni u jednom ih nije više od tog. Između ljudi i naselja, veliki su prostori praznine i tišine.

Kad su najstariji stanovnici otoka još bili djeca, običaj je nalagao da svaki stranac koji se iskrca u Mezoporat, mora odnijeti vreću pijeska na leđima u Polje. Danas to naravno nitko ni ne pamti, a kamoli zahtjeva. Stoga me do vrha čekalo mirnih pola sata hoda. Sve je na Biševu unutar pola sata zdravog hoda. Puteve koje su nekoć dobro utabala ljudska stopala i magareći papci, djelom su prisilno proširili ratni zarobljenici drugog svjetskog rata, a djelom dobrovoljno vatrogasci nakon katastrofalnog požara 2003. godine u kojem je izgorjelo 80% otoka. Dio od Mezoporta do Polja čak je i zabetoniran, pa su se u posljednjem desetljeću na otoku pojavili i prvi automobili, stare i neregistrirane olupine koje se mora hraniti iz kanistara donesenih Prugom, jer na Biševu ne samo da nema benzinske pumpe, nego nema ni dućana. Kad im je trebala hitna pomoć ili intervencija iz Komiže, Biševiori su na vrhu brda palili vatru za signal. Danas je mobilna mreža vrlo učinkovita, a i struja je na Biševu već 30 godina. No vodovoda i kanalizacije nema. Ljudi se vodom opskrbljuju iz „gušterna“.

U nekoć glavnom mjestu otoka – Polju, zimsko ozračje čak je pomalo i sablasno. Nekoliko kuća razoreno je još od požara, a kroz rupe od prozora zloguko huči vjetar. Vjetar je i jedini stanovnik napuštene škole. Još prije pola stoljeća tu se svakodnevno smijalo četrdesetak djece, a taj smijeh kao da još odzvanja napuštenim zidovima. Strop učionice se urušio te drvljem i kamenjem zatrpao školski inventar, ali još je nekoliko klupa, knjiga, pa čak i pokazna ploča iz kemije – prisutno. Jedinom crkvicom na otoku – drevnom, povijesnom crkvom svetog Silvestra – ipak ne vlada vjetar nego mir, jer je nedavno obnovljena. No, taj mir nestaje kad se zadignu daske na podu crkvice te ispod njih otkrije ljudski skelet. Ako se pak ode dalje njuškati napuštenim kućama u zaleđu crkve, naići će se na još ljudskih kosti.

Tu se misa drži tek jednom u godini, na Silvestrovo, 31. prosinca –  i to samo ako je more taj dan mirno, a komiški župnik od volje da pređe preko njega tamo i nazad. Biševiori se, bez obzira na svog duhovnog pastira, svejedno okupljaju svake godine pred crkvom, gdje, kako običaj nalaže, najstariji stanovnik Biševa potpaljuje velik krijes. Da nema tih dobrih ljudi, otok bi bio kao napušteni, nasukani brod. Oni mu daju toplinu i smisao i rastjeruju svaku sablasnost. Žilavi su to i radišni ljudi, koji još uvijek dobrim djelom žive od zemlje. Iako su neki već debelo u sedamdesetim godinama, oni i dalje svakodnevno rade od jutra do mraka, na vjetru i na kiši. „Kad se ne krećeš, gotov si!“ rekli su mi gotovo svi, kao da je to neki moto otoka, neka formula za preživljavanje.

Ne tako davno, prije svega pedesetak godina, otok je cvjetao. Živjelo je tu i ljeti i zimi oko 300 ljudi. Gotovo sva zemlja bila je obrađena. Uzgajalo se tu sve što je potrebno za život, pa čak i žitarice. Glavne kulture otoka: vinova loza, grašak, bob i buhač izvozile su se u velikim količinama u Komižu – po stotinjak vagona vina i četrdesetak vagona graška godišnje. Jedan vagon je mjera za 10 000 litara. Danas je situacija posve drugačija. Zadruge su mrtve, a s njima i smisao bilo kakve proizvodnje. Turizam dobro dođe, ali ne dovoljno da se od njega živi. Sav novac od glavne atrakcije otoka, Modre špilje, ide u Komižu.

Teško je reći koliko ljudi zaista živi na otoku. Najveći broj ljudi živi u Komiži, a na Biševu boravi ljeti i dolazi povremeno zimi. Njih oni pravi Biševiori zovu „vikendašima“. Po zadnjem popisu prijavljeno je na Biševu 11 ljudi, ali to nije neki pokazatelj, jer ima onih koji su stalno tamo, a prijavljeni su u Komiži, i obratno. Ako su pravi Biševiori oni koji cijelo ljeto i veliku većinu zime borave na Biševu, takvih je u ovom trenu 17. Većina su starije životne dobi i sličnih biografija. Odrasli su na otoku, potom trbuhom za kruhom pobjegli s njega, da bi se u penziji vratili za stalno. Oni kažu da otok umire. No, od nedavno tu stalno borave i dvoje mladih, koji na otoku vide lijepu budućnost.

Kad sam ja došao na otok, neki njegovi stalni stanovnici nisu bili tamo jer su morali u Komižu ili Split zbog zdravstvenih problema. Na otoku je bilo dvanaest stalnih stanovnika i nekoliko vikendaša. Namjera mi je bila u deset dana na otoku probati što dublje zaviriti u njihove živote, da bih od komadića njihovih priča pokušao složiti mozaik zimskog života na pučinskom otoku. Iako u Komiži i ostatku Dalmacije, na Biševiore ponekad gledaju kao na čudake, meni je od početka bilo jasno da je to kriva predrasuda. Svi su me zdušno primili u svoje domove, ponavljajući lokalnu poslovicu „Što je na stolu, ponuđeno je!“ Samo me jedan stariji gospodin nije želio primiti. Za njega kažu da je asocijalan, pomalo „trknut“, te da ni vlastitog brata ne pušta u svoju kuću. On je bio samo iznimka koja potvrđuje pravilo da su Biševiori prostodušni, društveni i vrlo topli i ugodni ljudi.

JERE ZAMBRLIN, 73, POLJE
„Malo ljudi može živjeti na Biševu – samo samotnjaci“

Barba Jere je operirao grlo pa ga se teže čuje dok priča. A napričao se on u životu. Bio je učitelj biologije i kemije, ali je uvijek dolazio na Biševo obrađivati zemlju i posebno vinograde. U penziji se stalno nastanio u Polju, na centralnoj lokaciji. Njegovi vinogradi koji dominiraju središtem otoka fino su dotjerani. Barba Jere kaže da je Biševo zbog specifičnog podneblja i zemlje neusporedivo bolje od Visa za uzgoj vinove loze. On trenutno proizvodi ponajviše vina na otoku – oko četiri vagona godišnje – za vlastitu upotrebu i za turiste. Ljeti zna trčati za onim rijetkim turistima koji se prošeću unutrašnjošću otoka i nuditi im svoje vino. Da li iz zavisti ili iz dragosti, drugi otočani ga zadirkuju da mu vino ne valja, da previše kemíja. Ipak mu je to profesija.

Ima barba Jere i sedam sorti bresaka, šljive, kruške i jabuke, uz redovan vrt sa standardnim biševskim kulturama. Ima i cijeli arsenal poljoprivrednog alata. „Sve moraš imati duplo“ objašnjava „Ako se nešto pokvari, a ne možeš popraviti, tko zna kad sljedeći put ideš u Vis ili Split.“ Ima i šest velikih škrinja i hladnjaka. „Kad se ide u Split, kupi se odmah po 20 kila mesa, nekoliko kartona mlijeka, veliku vreću brašna…“. Meso se zamrzava, kruh mijesi i peče… Tako se skrbi o prehrani na otoku bez dućana.

Nedostaje mu samo društvo da zaigra na karte. „Stari su se nekoć kartali i pjevali, ali sad nema toga više. No, posjećujemo se mi međusobno koliko možemo. Ima tu jedno lijepo nepisano pravilo – ako je netko sâm drugi ga obilaze da vide nije li mu nešto možda zatrebalo.“

NIKOLA (73) i ODESA (67) DEMARIA, MEZOPORAT
„Žalosno je gdje djeca ne plaču“

Niko i Odesa radije bi bili u Komiži, ali tamo nemaju kuću ni bližu rodbinu, pa ih to čini jedinim stalnim stanovnicima Biševa. Iako su oni, dakle, pravi Biševiori – oni ne odlaze na Silvestrovo pred crkvu na krijes. Odnesu svoj dio drva, ali ne prisustvuju druženju. „Tada dođu raznorazni ljudi iz Komiže koji se prave gazde otoka. To ne podnosim!“ objašnjava barba Niko. On ne samo da je zato pravi Biševior, nego je i tipični Biševior: ima 72 godine, a žilavost mladića, brze pokrete, snagu, okretnost. I Odesa je Biševska legenda.

Njih dvoje zajedno su otišli u Australiju raditi, ali su se ipak vratili nakon 13 godina zbog, kako kažu, „otočnog magnetizma“. Izgradili su kuću u Mezoportu i sad su jedini stalni stanovnici te strane otoka. Oni jedini još drže životinje – koze i ovce. Imaju, naravno i vinograde i velik vrt, a kad je mirno more odu i u ribe. Uvečer gledaju televiziju. „Prije je bilo veselije, ljudi su se družili, pjevalo se, jelo, pilo… Otkad su došli televizori, osamili smo se.“

Odesa ljeti radi i kao prodavačica ulaznica turistima u modru špilju, a Niko ih je godinama vozio čamcem do špilje. Biševo je poznato po svojim brojnim morskim špiljama, zbog čega je bio omiljena lokacija sredozemnim medvjedicama. Njih nema u Jadranu već pola stoljeća. Niko i Odesa se dobro sjećaju kako su često viđali medvjedice u djetinjstvu. „Njeno veliko oko odmah primijetiš. I to kako joj se crne leđa.“ pripovijedaju. „I na žalu kod Potoka se znala izležavati na suncu. Kad je bila sita, znala se igrat sa ribom, bacat je u zrak i ponovno loviti.“

Špilja Medviđina na južnom kraju otoka bila je njeno omiljeno skrovište. Duga uska spilja završava malim žalom, na kojem je boravila jedna obitelj tih toplomorskih tuljana. Tamo se nije išlo jer je bilo opasno, priča barba Niko. „Ribari su išli tamo samo kad su joj se htjeli osvetiti. Bila je velika štetočina – kidala im je mreže i krala ulov.“ Niko i Odesa ne vjeruju glasinama da se medvjedica vratila u Jadran, ali bi voljeli da je to istina.

NIKICA MARDEŠIĆ, 66, SALBUNARA
Odavno sam želio u ovaj mir i spokoj i sad je došlo vrijeme za to

Šjor Nikica je pohađao školu na Biševu, onu koja sada zloguko zjapi prazna. Bilo je 44 učenika u 4 razreda. Svi su istovremeno bili u jedinoj učionici, a učiteljica je malo učila jedne, malo druge. Svaki dan je hodao pola sata do škole u Polju i još toliko nazad. Poslije škole je otišao na kopno, ali škoj ga je uvijek zvao nazad. Naposljetku se skrasio u Visu kao prosvjetni radnik, tako da može vikendom na Biševo. I sad kad je došla penzija, došlo je i vrijeme za veliki povratak. „Još se tražim…“ kaže. Zasadio je zato 1100 trsova loze – „da ga zadrže ovdje“. Kad staru kuću dovede u red pridružit će mu se i žena. Dotad je sam ovdje. „Ne možeš ovdje živjet mjesec dana, a da ne progovoriš sam sa sobom“ kaže „Prije su starci pričali sa trsom, sa magaretom, sa bilo kim…“

Sviđa mu se što na otoku živiš sa suncem. Sa suncem izađeš u polje i zalaziš u kuću. Kad izlazi u polje ne zaključava kuću. „Nikad se ovdje nije zaključavalo“ kaže „Ne zato što nije bilo lopova, nego zato ako nekome zatreba zaklon ili alat…“ On je i ponosni vlasnik posljednjeg magareta na otoku – magarice Cvite. „Prije 30 godina na otoku je bio 21 magarac, a nijedno vozilo. Danas je tridesetak automobila i samo jedno moje magare.“ I Cvita je u penziji, osamdeset joj je ljudskih godina. Ali Nikici je bilo mrsko uspavati je i prodati za hranu u zološki vrt. Tamo su završili drugi magarci s otoka.

Za razliku od profesionalnih ribara Komiže kojima je mljeveno meso draže od bijele ribe, šjor Nikica preferira ribu. Kaže da 80% obroka jede ribu što je sam ulovi. „Nema ovdje dućana, nego je u moru samoposluga.“ Vina proizvodi dovoljno za cijelu godinu, a planira i povećati vrt. Kao i drugi stariji otočani, on gnoji zemlju umjetnim gnojivima, koji u kratkom roku daju dobar rezultat, ali dugoročno uništavaju tlo. „Ovdje više ne obrađuješ zemlju za svoju djecu i unuke, nego za sebe u ovo malo vremena što ti je preostalo.“ obrazlaže „Nove generacije ne zanima Biševo.“

FANI PEČARIĆ (80), PORAT
„Bili smo siromašni, ali složni. Lijepo se živjelo. A sada nema ni žive duše. Pustoš i praznina.“

Baka Fani je najstarija stalna stanovnica otoka. Život proveden nagnut nad zemljom povio ju je kao bura maslinu, ali i dalje radije stoji nego sjedi. I sluh i vid je pomalo napuštaju, ali ne i osmijeh.  Smiješak je na licu i kad izgovara „Otkad sam ostala sama – tuga i žalost!“. Ne može preboljeti supruga koji je preminuo prije sedam godina. Kaže da su živjeli kao u snu. „Govorio je ‘Vidi kako nam je dobro ovdje. Sami smo tu. Sve imamo. Živimo kao dva anđela.’“

Zbog tih uspomena je i ostala na otoku, iako je kćerka zove u Komižu. „Tamo mi ne dâ da išta radim, a šta ću – ako sjednem, gotova sam.“ Kaže i da se mőra dosta naprobala u životu i da joj se ne ide više preko. „Jedino, ako Bog da da poživim, voljela bi otići u Komižu na frizuru!“ kaže baka Fani.

Ovako, baka Fani stoji u Poratu i dalje sve radi pomalo. Ne ide više u polje jer se boji da ne padne, ali sadi okolo kuće što stigne. „Popikam malo oko kuće, koliko uspijem, luka, boba… Nek se nađe… Ako ništa ne posadiš, ništa nećeš ni naći!“. Kći joj pošalje ostatak hrane Prugom, a i unuk nekad dođe da joj pravi društvo. Inače joj je jedino društvo crni mačak Malenko koji joj, kao i krunica koju moli naglas, krati duge zimske noći. A i susjedi Foretići je svaki dan obiđu nakratko… Kad je loše vrijeme čisti po kući. „Slabo vidim, ali crva još nema, pa će bit da dobro počistim“ šali se baka Fani „Moram se sama tako šalit i tješit kad nema nikog drugog da me tješi. Puno je teška samoća, još kad ne vidiš i ne čuješ… Ali hvala Bogu imam sve što mi treba.“ silna je i neumorna baka Fani.

Ima ona dosta svega, a i drva ima kao u priči. „Zadnjih godina života, moj je muž samo brao drva.“ priča mi „Svi su mu se smijali, što će mu toliko drva, a on je govorio ‘Bolje sad dok mogu, da imamo kad nećemo moći’. I evo, već ga nema sedam godina, a ja se još uvijek grijem na to.“

VINKO (79) i ANTICA (66) ZANKI, POLJE
„Volim kako pjevaju ptičice, kako lijepo ispunjavaju ovu Biševsku tišinu.“

Vinko i Antica nisu originalno s Biševa, ali Vinka je ovdje godinama privlačila ljubav prema pticama pjevicama, posebice češljugarima. Te šarene ptičice prelijeću Jadran na seobi u toplije krajeve, a kad zastanu na otoku da se odmore, Vinko ih lovi u mreže. Doma ima desetak krletki sa pticama koje milozvučnim pjevom ispunjavaju Biševsku tišinu. Tu tišinu narušuje gospođa Antica, koja se stalno dere na Vinka, em zato što slabije čuje, em zato što sve krivo radi. „Što govoriš novinaru za ptice, kad znaš da je to zabranjeno lovit!“

Zaradio je Vinko jezikovu juhu i zato što mi je ispričao glasinu da su partizani na otoku pobili i zakopali Nijemce koji su u drugom svjetskom ratu ovdje bili zarobljenici. Svi to znaju i otvoreno pričaju o tome, čak u Mezoporatu ima i križ koji su partizani podigli svojim žrtvama, ali Antica ne da Vinku pričati o tome i dernjavom nadglasava raspjevane ptičice. Stari Vinko ne mari puno za to – „Šta će policija doć’ ovdje uhitit starca što voli ptičice? Baš me briga, neka dođu!“ inati se…

I tako već dvadeset godina, koliko su na Biševu – njena dernjava i njegov prkos rasplinjuju se i nestaju u praznom prostoru oko njihove kuće.

TONKO (66) i MARICA (62) FORETIĆ, PORAT
„Kad si na malom otoku, to je isto kao da si na većem brodu“

Tonko i Marica skladan su par. Žive u kućici od svega dvadesetak kvadrata koja im nikad nije tijesna. Iako je temperatura već pala na 16°C, još uvijek ne griju. Po cijele dane rade u vrtu i okolo kuće, pa su u dobroj formi. Iako se oznoje kad rade, ne prehlade se na vjetru i hladnoći. Kažu da su razvili takav imunitet. Nedjeljom namjerno ne rade, nego šeću po otoku, beru gljive i kapare. Nemaju auto zato da  više hodaju. Kad pričaju s nekim, lijepo se nadopunjuju i nadovezuju. Kažu da se dobro živi na otoku. A i jeftinije je jer nema dućana. „Kad ti nešto zatreba u Komiži – odeš u dućan.“ Kaže vesela Marica. „Ovdje ‘co ima ima’“

Tonko je ovdje proveo djetinjstvo, potom je cijeli život radio u Komiži, da bi se prije osam godina vratili za stalno. Porat je bio jedno od glavnih obalnih mjesta na Biševu. Em zato što je najzaklonjenija luka – iako je zapadni vjetar dva puta otkako šjor Tonko pamti porazbijao sve brodove u zaljevu – em zato što je tu jedini izvor vode na otoku. Boćata je ta voda, ali je dobra za zemlju, pa su ljudi dolazili magarcima sa cijelog otoka i odnosili vodu u mjehovima. Danas im ta voda pomaže da ljeti uzgoje 400 kila rajčice. Prije sedamdesetih, kad nije bilo struje i hladnjaka, u tom su bunaru ljeti hladili lubenice. A veće zubace su znali držati dan-dva u hladnim spiljama. Srdele su čuvali u soli. Bilo je tad oko 35 ljudi u Poratu i nula turista. Danas nema dovoljno mještana ni da se gajeta izvuče na obalu. Ljeti turisti obično dolaze preko dana okupat se na toj najboljoj plaži na otoku. Tonko i Marica ljeti se kupaju prije nego turisti dođu ili poslije, kada odu.

„Prije su ljudi bili siromašni, ali nekako zadovoljniji, imali su volju za raditi.“ elaborira šjor Tonko. „Nije bilo većih razlika između ljudi. Bilo je onih sa više i sa manje zemlje, sa više i manje djece, onih sposobnijih i manje sposobnijih, ali svi su bili tu negdje. Nije bilo velikih razlika i svi su si međusobno pomagali. Sedamdesetih je porastao standard i s tim su se počele pojavljivati razlike, zavist, ljubomora… Tad je počela nestajati sloga.“ Ipak su se odlučili za Biševo. „Tu nam je zanimljivije. U prirodi smo, na zraku, više se krećemo, bolje se osjećamo…“

LUCIO BOGDANOVIĆ (28) I LADA KRALJEVIĆ (39), POLJE
„Živimo zdravo i ugodno. Zrak je čist, tlo velikodušno, klima savršena. Imamo sve što trebamo, imamo čak i vremena za sebe.“

Najmlađi, najpoletniji, najoptimističniji i još štošta naj, na otoku Biševu, Lucio i Lada njegova su budućnost. Luciova je obitelj po ocu s Biševa, a po majci s još daljeg pučinskog otoka Sveca, na kojemu sada zimi ne živi nitko. Radio je kao kuhar na brodu i vidio malo svijeta. Lada je Zagrepčanka koja je u New Yorku završila školu za instruktora joge čime se bavila u Beču i Zagrebu. Kad su se njih dvoje spojili i prije dvije godine odlučili živjeti na Biševu, svi su im rekli da su ludi. „Možda se to ljudima iz grada tako ne čini, ali mi živimo jako dobro.“ opravdava se Lada. „Meni ne treba torba za pet tisuća kuna. A bitno mi je da jedem svoju blitvu i svoju ribu, da se budim i liježem sa suncem. Probuditi se ujutro i ubrati svoj limun… To mi je važnije od svega.“

„Malo smo izolirani.“ napominje Lucio. „Povezanost otoka sa svijetom je loša i ljeti i zimi. Ovdje je teško planirati i dogovarati išta van otoka. Sve je pod ‘ako’. Ako more dopusti. Ako Pruga dođe… Ali živimo ugodno. U skladnom smo odnosu sa susjedima, sa prirodom, međusobno…“. U usporedbi sa životom u gradu, objašnjavaju mi, ovdje treba više vremena za neke osnovne stvari, za pranje suđa, za grijanje…  Ali život je puno zdraviji. Zemlja je odlična. Možeš saditi i ljeti i zimi. Počeli su se baviti ekološkom poljoprivredom, a zemlju gnoje kompostom i bio-gnojivom. Po tom pitanju zamjeraju drugim otočanima što uništavaju tlo umjetnim gnojivima, ali inače ih cijene i poštuju.

„Stari imaju veliku bazu znanja i iskustva, a njihov način života je iznimno ekološki i održiv“ objašnjava Lada. „Ovdje se sve reciklira. Skoro ništa se ne baca. Ljudima je štednja usađena jer žive daleko od dućana. I vodom se gospodari pažljivo jer sva voda dolazi od kišnice.  I za piće i za kućanstvo i za životinje i za poljoprivredu.  Svijest o vodi je vrlo razvijena. Nema rasipanja. Na otoku je živjelo i petsto ljudi. Bilo je i hrane i vode dovoljno za sve!“

No tad je stanovništvo bilo organizirano u zadrugu koja je brinula o svemu. Danas su Biševiori formalno nepovezani. Politički spadaju pod Komižu koja donosi sve odluke za njih ili još gore, ne donosi nikakve odluke. Sav novac od turizma odlazi u Komižu. Stoga Lucio i Lada žele osnovati mjesni odbor, za što im treba najmanje šest ljudi. Tada se misle izboriti za neke stvari na otoku. „Napuštena škola je, primjerice, veliki resurs i strah nas je da je se ne proda privatnicima kad može služiti na opće dobro.“ objašnjavaju. „U njoj je gušterna od 10 vagona vode, a i prostor se može iskoristiti za kulturne događaje, za muzej, za dućan, za štošta…“

Ljeti se misle baviti turizmom. Ono malo turista što dođe tu ljeti samo prozuji otokom. Lucio i Lada željeli bi ih zadržati i privući da upoznaju i unutrašnjost otoka, ne samo Modru špilju i plažu Porata. Zimi se misle baviti ekološkom poljoprivredom. Zemlja je dobra, klima savršena, Biševo je pitom otok sa puno potencijala, kažu. U svakom pogledu, vide budućnost na otoku, i vesele joj se. „Samo polako“ kažu „ovdje se ništa ne događa na brzinu. Pomalo…“