Butan

KRALJEVINA SRETNIH LJUDI
Sensa, prosinac 2015

Ako ima neka zemlja u svijetu u kojoj bi imalo smisla istraživati recept za sreću, onda je to svakako Butan, mala kraljevina u Himalajama koja je sreću uvrstila u svoj Ustav, kao vrhovnu vrijednost i glavni cilj razvoja. Putujem džipom po jedinoj cesti koja vijuga podnožjem Himalaja, uz koju se smjestio sav „urbani“ Butan, pa pješice, tjednima, sve do najzabačenijih dolina Himalaja u kojima žive ljudi. Pričam sa ljudima koje susrećem, i uz pomoć svog pratitelja i prevoditelja ispitujem ih jasno i direktno, koji je recept za sreću.  (cijeli tekst)


Kako se udala Ona-Koja-Dolazi-S-Kišom

MASAJSKO VJENČANJE
Meridijani, lipanj 2013

Prvi dan njenog života kiša je padala od jutra. Zato su joj roditelji nadjenuli ime Nalotesha – Ona Koja Dolazi S Kišom. Kiša pada i danas od jutra, danas, kadadolaze po nju. Danas je posljednji dan života kakvog poznaje, posljednji dan života s roditeljima, sa obitelji s kojom je provela svaki dan proteklih šesnaest godina(cijeli tekst)


Zima na Biševu

Meridijani, prosinac 2012

Biševo je naš najdalji službeno naseljeni otok. To je i otok na kojem se ponajbolje može osjetiti sav čar i užas života na jadranskoj pučini. Ljeti ovdje živi dvjestotinjak ljudi, a Modra špilja privlači desetke tisuća turista. No, zimi turistima nema ni traga, a i lokalno stanovništvo se teško nađe. Na otoku ostaje tek petnaestak stanovnika – onih pravih, istinskih, nepokolebljivih otočana – gotovo odsječenih od ostatka svijeta. Kroz njihove priče pokušali smo vam dočarati život na pučinskom otoku. (cijeli tekst)


Dogon

U ZAPADNOJ AFRICI ŽIVI NAROD OSEBUJNIH OBIČAJA I MITOLOGIJI
National Geographic Hrvatska, kolovoz 2011

Dolazak na rub litice Bandiagare, doživljaj je koji se teško može opisati riječima ili fotografijom. Nakon dvije tisuće kilometara putovanja kroz tvrdoglavo ravnu savanu Zapadne Afrike, od obala Atlantika do srca države Mali, dolazak na rub litice čini se, kao dolazak na veliku prijelomnicu. Litica se proteže 200 kilometara u duljinu, a u dubinu se obrušava 200, 300, ponegdje i više od 500 metara, odakle se pustinjska ravnica ponovno proteže u beskraj. Cesta je ostala nekoliko kilometara iza nas, sa njom i struja i druge civilizacijske stečevine. (cijeli tekst)


Saljske užance

Meridijani, svibanj 2011

PRVI DAN. Večer dugog ljetnog dana. Otok i njegovo malo mjesto Sali. Riva prati zaljev. Naselje ima more u svom krilu, ali to more se danas gotovo i ne vidi od silnih brodica. Sedamdeset vezova nije bilo dosta pa su se brodovi vezali jedan za drugi dok nisu ispunili cijeli zaljev. Može se reći da su Sali tiho mjesto, ali večeras ga je obuzeo žamor mnoštva. Na rivi je puno više ljudi nego što stane u kuće tog malog mjesta. Hodaju gore-dolje, stanu povremeno na piće ili na sladoled i nastave hodati gore-dolje uzduž rive. (cijeli tekst)


Kumano Kodo

SVETA MJESTA I HODOČASNIČKE STAZE JAPANSKOG POLUOTOKA KII
Meridijani, studeni 2010

Dan je počeo rano, puno prije zore, ali tako počinju dani na vrhu brda Koya-san, nedaleko od Kyota u Japanu. Sneni, ali dobro umiveni ljudi su u grobnoj tišini koračali drvenim hodnicima hrama Muryoko-in, jednog od 117 hramova na vrhu brda Koya-san. Među ljudima su bili budistički redovnici u sivim haljama i laici sa svih strana svijeta. Sjeli su na koljena u molitvenoj dvorani hrama u kojem se naraštajima održava i štuje sveta vatra. Sjedili su pola sata nepomično i spokojno u stadiju između meditacije i drijemeža, a potom su redovnici oko vatre počeli mrmljati mantre. (cijeli tekst)


Pokladni običaji u Međimurju

National Geographic Hrvatska, veljača 2010

Plodna zemlja je već dugo zamrznuta ispod snijega, ali dani su sve duži. Sunce u sve višem luku obasjava bijele ravnice optimizmom novog buđenja. Seljaci međimurskog Turčišća provode zimske dane u dokolici, nakon što su od proljeća do jeseni, sve dane od zore do mraka provodili u polju. Hladno je pa se malo druže. Ali kraj zime i dolazak proljeća vrijeme je poklada. Vrijeme je kad se prirodni red obrće naglavce, da bi se mogao ponovno uspostaviti.  (cijeli tekst)


Mar Musa – oaza mira u sirijskoj pustinji

Meridijani, prosinac 2009

Ahlan wa sahlan! Ahlan wa sahlan wa marhaba!“ gromkim glasom zagrmio bi otac Paolo svaki put kad bi se neko novo lice pojavilo na terasi kamenog samostana Mar Musa, koji se poput tvrđave uzdiže na litici iznad presušene rijeke i nadgleda široki horizont sirijske pustinje. Otac Paolo napustio bi istom ono s čime je tog trena bio zabavljen i pohitao prema gostu zaželjeti mu dobrodošlicu. Taj gorostasni redovnik impulzivnih pokreta, ogrnut u isposničke halje, sijede brade i kose, medvjeđim šakama stisnuo bi ruke gostu i srdačno se smijao. Postupak se ponavljao svaki put kad bi netko novi zgrbljen prošao kroz mala, niska, jedina vrata samostana. (cijeli tekst)


Damask – najstariji grad na svijetu danas

Meridijani, listopad 2009

Kad sam prije sedam godina prvi put došao u Damask, odmah sam znao da ću se ovdje vratiti. Tad sam iz Zagreba putovao biciklom pet mjeseci do Damaska, sve da osjetim u svojim nogama koliko je daleko. Sad sam doletio avionom za pet sati, sve da osjetim koliko je zapravo blizu. Izašavši iz aviona, odmah me zapuhnuo svjež dodir levanta, suh miris pustinje. Ovdje su čak i carinici srdačni, pomislio sam kad su mi nasmijani, crnomanjasti, smeđokosi službenici utisnuli pečat u putovnicu, i srdačno, ali ne prijetvorno, već doista iskreno, poželjeli dobrodošlicu. (cijeli tekst)


Moreška – posljednji autentični mačevalački ples Mediterana

National Geographic Hrvatska, kolovoz 2009

Na kamenoj pozornici podno zidina staroga grada Korčule počinje svečana, svevremena drama. Crni kralj dovodi bulu, djevojku okovanu lancima i moli je da pođe za njega, nudi joj cijelo kraljevstvo, ali ona, časna, po cijenu života odbija sužanjstvo i slobodom se diči, hrabro mu se suprotstavlja vičući da njeno srce pripada bilom kralju, koji istom stupa na scenu sa svojom vojskom, praćen odrješitim ritmovima pedeseteročlanoga limenog orkestra. Crni kralj ne pristaje vratiti bulu gorostastnomu bilom kralju pa se zadijeva boj između dvije vojske. (cijeli tekst)


Bosanski Derviši

National Geographic Hrvatska. Lipanj 2009
Tekst pisan zajedno sa Ninom Skorup.

Jesenski suton obgrlio je Sarajevo. Šejh Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi, duhovni vodič nakšibendijske tekije na Mejtašu, sjedio je na točki juga tog derviškog hrama sjedinjenja i molitve srca, u pravcu Meke. Pokrivena ženska lica iskradala su se kroz porozne intarzije gornje etaže tekije, dok su muškarci na donjem dijelu, posjedani po tlu, tvorili dvije, tri halke, kruga. Svjetlo prostorije bilo je zagasito ali toplo, mekšajući tamnu zelenu boju koja se isprepletala s bojom drveta. Vladala je posvećena tišina koju je šejh Halil prekinuo inicijacijskim stihom zikra zatvorenih očiju.  Zikr ili derviško obraćanje Bogu, započelo je ritmičnim udarcima kuduma, bubnja jednog od derviša. Sveti stih Kur’ana “La ilahe ilallah” zavladao je tiho pa sve čujnije nemalim prostorom tekije. (cijeli tekst)


Sinj – od Alke do Gospe

Meridijani, veljača 2008

Rano ujutro iz sna me prenuo gromoglasan, naprasit zvuk. Sa brežuljka ponad Sinja oglasile su se mačkule, topovi koji su čitavu godinu spavali, a sad su stali pucati kao sumanuti. Tko god je još uvijek spavao, morao se već probuditi. Pogledao sam kroz prozor na sinjsku pijacu i shvatio da sam vjerojatno jedini kojeg su mačkule probudile. Grad je već odavno bio na nogama! Izišao sam na ulicu na kojoj je Gradska glazba veselo svirala budnice. Započeo je jedan od najsvečanijih dana u godini. Dan Sinjske Alke. (cijeli tekst)


Seks-turizam u Tajlandu

Globus, srpanj 2007

Odkad je pala noć, Pataja je promijenila lice. Zabliještila je u crvenom, digla se, opila i rasplesala. Iz barova trešti ‘trash’ pop, ali turiste to nimalo ne smeta. Pažnju im privlači lascivna vizuala. Kako prolaze pored barova, djevojke vrište za njima. Mame ih, lako padaju. Egzotične ljepotice dalekog istoka, tradicionalno vješte nimfomanke, brižne i osjećajne kurve, razularene kurtizane… Da bi presretnim turistima izazov bio veći, a igra zabavnija, najljepše među njima su zapravo muškarci. Ali i njih se puši, na ovakvom izletu iz pakla sve se dopušta. (cijeli tekst)


Pleme Duge

Geo, prosinac 2007

Na podu indijanskog tipija bile su poslagane ovčje kože, a u sredini je gorjela tiha vatra. Dim se penjao visoko gore, sedam, osam metara, a potom izlazio na otvoru kroz koji se probijalo sunce u zenitu. Kroz vrata tipija malo po malo ulazili su bosi i dugokosi ljudi. Kad se prostor popunio, jedan visoki čovjek uzeo je štap u ruke i prekinuo tihi žamor mirnim i dubokim glasom: “Ja sam sazvao ovo Vijeće, pa je na meni red da započnem priču!” U šatoru je vladala svečana tišina, čula se samo neka blagozvučna pjesma koja je dopirala daleko izvana. Sjedio sam blizu vrata tipija, kroz koja se vidjela cijela dolina okružena šumovitim brdima. Kroz centar doline vijugao je oveći potok, oko njega su se smjestili brojni šatori ispred kojih su gorjele logorske vatre. (cijeli tekst)


Papua Nova Gvineja – iz kamenog doba u parlament

Meridijani, lipanj 2007

Papua Nova Gvineja vrlo vjerojatno je najnerazvijenija i najtradicionalnija zemlja na svijetu. Prije svega sedamdesetak godina jedan je kopač zlata istražujući nove mogućnosti zadro u dotad nepoznat središnji planinski masiv i tamo otkrio više od milijun ljudi koji su živjeli na nivou kamenog doba, nisu poznavali pismo, kotač, metal, niti su imali pojma da se izvan njihovih planina krije drugi, razvijeni svijet. Ti isti ljudi, četrdeset godina kasnije dobili su nezavisnost, ušli u parlament i po demokratskim principima morali voditi svoju zemlju. Ove godine, na 31. rođendan te zemlje, ona je u kaosu problema, urbane sredine hrle u divlji kapitalizam, a ruralne se vraćaju u kameno doba.  (cijeli tekst)


Divlja Cetina – hrvatski adrenalin

National Geographic Adventurer, Svibanj 2008

“Jel smo spremni?” pitam dečke posljednji put.

“Jesmo, jesmo” odgovaraju, kao da se radi o mačjem kašlju.

“Sori što sam dosadan, ali ponavljam, kad uđemo u brzace, više nema van. Cetina ulazi u kanjon, nema više prilaznih puteva i tko zna što nas čeka!”

Samo oprezno i pametno i sve će bit u redu… I samo polako, odgovaraju mi dečki.

“Važno je da se ne bacamo u vodu!” dosađujem ja dalje “Dokle god mi držimo vertikalu i ravnotežu, čamac se ne može prevrnuti…” (cijeli tekst)


Hrvatska u plamenu

National Geographic Hrvatska, lipanj 2008

Sunce je izašlo i treće jutro, ali Zoran Grljević i njegovi kolege nisu ga dočekali odmorni. Umjesto počinka zapalili su novu cigaretu i čekali. “Sad će to stić’, još deset minuta i tu je!” rekao je gotovo nečujnim glasom, promuklim do bola od silnog vikanja protekle dvije noći. Momcima na majicama piše Dubrovački Vatrogasci. Muka im je od svega, gdje će se još patiti u vrućim vatrogasnim odjelima. Stoje na prosjeku kroz grbav teren makije i niske borovine, kraj vatrogasnog vozila u kojem je ostalo svega stotinjak litara vode i gledaju prema suncu. Pedesetak metara dalje, vatrena fronta polako se približava. (cijeli tekst)


Agori – štovatelji Kali, sveci uz alkohol, seks i život na groblju

Večernji list, rujan 2004

Kada bi vam netko pričao o ljudima koji se obljevaju alkoholom i drogama, žive na grobljima, jedu ljudsko meso i seksualno opće sa mrtvacima, sigurno biste pomislili da se radi o luđacima, sotonistima ili u najmanju ruku o mentalno poremećenim jadnicima. No, ako oni postoje u Indiji i zovu se Aghori, više od miljardu hindusa smatra ih svecima, a njihova “prljava” djela nisu odbojna i perverzna, već poželjna i puna poštovanja. Ako negdje u Indiji prisustvujete ritualu spaljivanja mrtvaca, a u blizini se nalaze Aghori, može vam se dogoditi da postanete svjedokom zapanjujućeg i zgražajućeg čina. (cijeli tekst)


Hrvati grade Kabul

National Geographic Hrvatska, svibanj 2004

Prijestolnica Afganistana Kabul , grad na istoimenoj rijeci , na nadmorskoj visini od oko 1800 m , što ga čini jednim od ” najviših ” glavnih gradova na svijetu , danas baš nije turistička odrednica . Još je de facto ratna zona, ali i veliko gradilište. A među graditeljima novoga Kabula značajnu ulogu imaju i – Hrvati

U Istanbulu su me dočekale vijesti o incidentima u Kabulu. Upravo sam bio prikupio sve obavijesti i nabavio sve dozvole i dokumente kad sam primio poruku Harija Brkljačića, zapovjednika hrvatske vojne misije koja u sklopu multinacionalnih snaga brani mir i sigurnost Afganistana. Pisao je o dva najnovija napada bombaša samoubojica u kojima su poginula dvojica vojnika, a još je desetak ljudi bilo ranjeno. (cijeli tekst)


Gvatemala – zemlja Maja

Meridijan, rujan 2005

Dok putujemo drndavim raspadnutim autobusom po grbavim zemljanim cestama Gvatemale, razmišljam o tome gdje se nalazim. Daleko u središtu Centralne amerike, civilizacija polako steže posljednju jezgru divljine. U susjednom Meksiku već je sva prašuma posječena, a to se sve brže dešava i ovdje, u Petenu, pokrajini na sjeveru Gvatemale. Na karti staroj dvije godine, područje kojim prolazim označeno je gustom tamno zelenom bojom koja označava selvu – prašumu. No, ono što moje oči vide kroz stakla zamagljena od nepodnošljive sparine, su beskrajne fince – farme nastale na posječenom teritoriju na kojima mirno preživaju tisuće goveda. (cijeli tekst)


Bolivija – u potrazi za Toromonama

Playboy, ožujak 2006

“450, ne da mi se više!” izdahnuo je Borna, dok mu je lice crtalo grimase pod nepodnošljivim tropskim suncem, prestao brojati ubode komaraca na nogama, ravnodušno, kao da ga ni najmanje ne smetaju, te se bacio izmoren na leđa. Naš gumeni čamac lagano je plutao po mirnom dijelu rijeke. Upravo smo prešli Puerta de diabolo – Đavolja vrata, najdivlji komad rijeke Tuichi, u najzabačenijem dijelu Bolivije. Zamislite rijeku široku stotinjak metara, koja se sužava u kanjon širok jedva desetak metara. Njena snaga pojačava se deset puta te se ispucava na ogromnim gromadama stijena otpalim sa litica strmog kanjona. (cijeli tekst)


Sveci na najvećem svjetskom festivalu

Večernji list, kolovoz 2004

Prvo su se čuli bubnjevi, potom trube, pa urlici. Povorka stotina asketa probijala se kroz ushićenu gomilu koja ih je čekala cijelu noć. Prve zrake izlazečeg sunca, označile su početak Šahi Snana, kraljevskog ritualnog kupanja u svetoj rijeci Shipri u Ujjainu u Indiji. Kad je povorka došla do Ramgata, mjesta na kojem je bogovima kapnuo nektar besmrtnosti, sveci su već pali u trans. “Šivaaa!!! Šivaaaa!!!”; vikao je iz sveg glasa mali čovječuljak, ušiju velikih i šiljatih poput vilenjaka, koji je pogrbljen skakao ispred povorke mašući trozubim vilama, atributom hinduskog boga Šive. (cijeli tekst)


O.P.33520 Araberi Višnjice

National Geographic Hrvatska, veljača 2005

Zimsko veče u slatinskom kraju počinje rano, a rano i završava. Liježe se na počinak već iza osam. Nema se šta za raditi kroz dan, pa nema ni priča oko ognjišta uvečer. Dremljiv ugođaj nastavlja se i u sivo jutro. Sunce se danima ne probija kroz niske oblake. Pšenica i ječam su posijani, a berbe odavno završene. Svinjokolja i drvosiječa također. Kraj koji živi od poljoprivrede utonuo je u zimski san. Dosadno je, monotono, tmurno ali nekako ugodno. Mraz je preko noći prekrio usnule krajolike, a sunce nikako da izađe pa da zaprijeti ledenim kapljicama. (cijeli tekst)


Masovni turizam – globalna prijetnja lokalnim kulturama

Večernji list, studeni 2004

Broj turista u svijetu drastično raste. Hrvatsku još nije zahvatio taj trend, pa van Europe putuju samo ekstremni bogataši ili nekolicina mladih ambicioznih pustolova. Pojam backpacker polagano je ušao u Hrvatsku posljednjih godina. U zapadnoj Europi, Americi, Japanu, svaki mladi čovjek je backpacker. Studira i radi cijelu godinu, potom stavi ruksak na leđa i u mjesec dana obiđe svijet. Eskapizam na Zapadu nije bolest nego norma. Stariji, imućniji ljudi uplaćuju turističke aranžmane. Većina se zadovoljava konzumiranjem razlike, slikanjem ‘drugačijeg’. Neutaživom duhu zapadnjaka, niti to nije dovoljno, pa odlaze na ‘zahtjevnije’ i skuplje ture. Ako vam novac nije granica, možete otići gdje god želite. (cijeli tekst)


Mostarski letači

Vjesnik, kolovoz 2005

Ljetno sunce je dobrano upeklo u nedjeljno posljepodne, pa je pogled na zelenu Neretvu ispod novog Starog mosta u Mostaru bio osvježavajuć. 15 000 ljudi je popunilo sve strme obale, krovove susjednih kamenih kuća i terasaste plažice, kako bi promatralo jedinstven spektakl – natjecanje u skokovima u vodu. Iako je zdravstvena komisija pred natjecanje ocjenila neretvansku vodu vrlo nečistom, masa raje se kupala u njoj. Četiri brane na gornjem toku Neretve i sva silina kanalizacije koja se sljeva u nesretnu rijeku, nije ih omela. (cijeli tekst)


Jesu li Tibetanci prihvatili Kineze?

Večernji list, listopad 2004

Turističke agencije u svijetu, i one u Hrvatskoj koje imaju program dalekih, egzotičnih putovanja pozivaju mušterije na nezaboravan put u Tibet, ultimativnu pustolovinu u posljednji spiritualni kutak svijeta. Glavni promidžbeni nositelji te ideje su netaknuta i divlja priroda na krovu svijeta, zapanjujuće gostoljubiv i srdačan narod, duhovno bogata budistička kultura i egzotična arhitektura tibetskih naselja. Oni sretniji koji si mogu priuštiti minimalno 20 000 kuna za dvadesetodnevni aranžman mogu se razočarati tek na licu mjesta. Jer slogani opisuju Tibet prije Kineza, Tibet prije pola stoljeća. A današnji Tibet pruža jednu posve drugu sliku. (cijeli tekst)